14.09.2010., utorak
GODINA C - 16. NEDJELJA KR.GOD. 2
|
ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) GOSTOPRIMSTVOM PRIHVAĆAMO BOGA U ČOVJEKU KOJEMU ISKAZUJEMO GOSTOLJUBIVOST »U ono vrijeme: Isus uđe u jedno selo. Žena neka, imenom Marta, primi ga u kuću.« (Lk 10,38 s)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnja liturgija nam govori o gostoljublju i o njegovom vjerskom značenju. Naime, ta je naravna krepost imala kod starih naroda jaku religioznu osobinu i s te je strane lako shvatiti sve Abrahamove izraze i čine kako smo čuli iz Knjige Postanka. Još prije nego je mogao znati tko su njegovi gosti, on ih prima kao Božje poslanike. Svojom gostoprimljivošću Abraham je prihvatio Boga, a da ga pri tom nije prepoznao. Za uzvrat Bog mu navješćuje rođenje sina koji će biti baština obećanja u koja je Abraham povjerovao na samu Božju riječ. »Nato će mu: „Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi, i tvoja će žena Sara imati sina.”« (Post 18,10a) Sve nam to govori da se Bog čovjeku očituje poput putnika koji traži gostopimstvo. Onome koji ga prima uzvraća iznad svakoga očekivanja. Tako je Abraham u ona tri čovjeka putnika koji su se pokazali pred njim na ulazu u šator ugostio samoga Boga. »Čim ih spazi, potrča s ulaza šatora njima ususret. Pade ničice na zemlju pa im reče: „Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! Nek’ se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite! Donijet ću kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.”« (Post 18,4-7) Ako međutim u gostu gledamo samo čovjeka, onda se u gostoljublje brzo umiješaju ljudski računi koji u sebi nemaju ništa kreposno. Moderni je život profanirao i komercijalizirao mnoge odnose među ljudima, a malo koji kao ugošćivanje. Tako na primjer turističko ugošćivanje je postalo pravi i ne uvijek posve pošteni biznis. Ne možemo promijeniti sav suvremeni poredak života, ali možemo i moramo paziti na sebe kako vršimo tu važnu krepost gostoprimstva. Stoga nam današnje bogoslužje pruža priliku i poticaj da se nastojimo vratiti religioznom shvaćanju gostoljublja. Zato Crkva želi istaknuti gostoljublje u najuzvišenijem smislu: da u gostu gledamo Boga i da prema tome postupamo. Svi mi želimo prebivati u Gospodnjem šatoru. Stoga svatko za se mora zaslužiti da svojom gostoljubivošću bude pripušten stolu Gospodnjem, a jednom i vječnoj gozbi u nebu. Isus u knjizi Otkrivenja kaže: »Evo stojim na vratima i kucam. Ako tko čuje moj glas i otvori vrata, ući ću k njemu i večerati s njime, i on sa mnom.« (Otk 3,20). Isus kuca na naša vrata u liku siromaha na duši i tijelu: možda zdvojnog čovjeka i sita života, gladna prijazne riječi i bratskog razumijevanja. Tko bi sve nabrojio u kome čovjeku i pod kakvim prilikama možemo primiti i razveseliti svoga Boga. Treba samo imati razvijen religiozni sluh za sve uzdahe oko sebe, za sve i najtiše Isusove kucaje. Tko otvori svoja vrata bližnjemu, taj Isusa prima u svoju kuću kao gosta. Primamo ga svaki put kad se držimo starokršćanskoga načela: Kad si vidio brata, vidio si Krista. Tako današnje sv. Evanđelje po Luki nam pokazuje na osobama Marte i Marije dva načina kako se prima Isus u kuću i pogošćuje, a druga odabire njegovo društvo. Objema sestrama Isus je bio jednako mio, ali je među njima bila velika razlika. Marta je mislila da joj je najpreča dužnost kako će Isusa što bolje podvoriti, pa se užurbala. Svaki bi čas odlazila i opet se vraćala brzim korakom, kako već čini brižna kućanica kojoj iznenada banu gosti. Ona bijaše sva zauzeta posluživanjem pa pristupi Isusu i reče: »Gospodine, zar ne mariš što me sestra samu ostavi posluživati? Reci joj, dakle, da mi pomogne.« (Lk 10,40) Marija je opet mislila, da će veće poštovanje pokazati Isusu, bude li ga pozorno slušala, pa se nije mogla otrgnuti od nogu njegovih. »Ona sjede do nogu Gospodinovih i slušaše riječ njegovu«. (Lk 10,39) Isus ne dolazi samo zato da što od nekoga primi nego u prvom redu da daje, pa je počeo sestre učiti. Njegova najdublja želja jest da nam prenese ono što jedino može u punini ispuniti našu nutarnju glad i žeđ. Zato odgovori Marti Gospodin: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.« (Lk 10,41-42) Tim je riječima Isus dao prednost slušanju njegove riječi pred brigama za materijalne stvari, odnosno kontemplativnom životu pred aktivnim. U svakom slučaju je istaknuta važnost slušanja Božje riječi. Zato su kasnije apostoli ostavili službu za stolovima sa se mogu potpuno posvetiti molitvi i službi propovijedanja (usp. Dj 6,2-3). Stoga sv. Pavao apostol s oduševljenjem piše Kološanima da je Evanđelje propovijedano po cijelomu svijetu i da se u tu svrhu Bog i s njim poslužio. On je u tom pogledu pravi poslužitelj Crkve, jer je tako odredio Bog. Riječ Božju su donosili ljudima i starozavjetni Božji poslanici, ali ne potpuno, jer glavno otajstvo objavljene vjere - Kristovo utjelovljenje i Otkupljenje - još nije bilo očitovano; još je bilo skriveno u Bogu. Sada je to otajstvo izvršeno i objavljeno svima, pa i poganima za koje je Pavao naročito pozvan i poslan. Na Krista ima pravo svaki čovjek, kako Pavao propovijeda, a ne samo neki izabrani, kao što uče krivovjerci koji zbunjuju Kološane. Naviješteno Kristovo otajstvo, svima donosi samoga Isusa, u njih ga doslovno stavlja i time im se osigurava nada u buduću slavu. »Njega mi navješćujemo, - kaže Pavao - opominjući svakoga čovjeka, poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti da bismo svakoga čovjeka doveli do savršenstva u Kristu.« (Kol 1,28) Božja Riječ otkriva čovjeka njemu samome i osigurava mu pravu slobodu. Zbog toga svako navješćivanje te riječi izaziva protivljenje. Kao što je za izgradnju Crkve bilo potrebno ne samo Isusovo propovijedanje nego i ono apostola i svih propovjednika do kraja svijeta, tako je uz Kristovo trpljenje potrebno trpljenje svih kršćana, jer oni s njime tvore jedno tijelo. Tako nas Krist poziva da imamo udjela u njegovoj muci i našim iskušenjima daje otkupiteljsku vrijednost. Na taj način postajemo Kristu ne samo slični, nego nadopunjujemo što nedostaje mukama njegovim. Stoga se Pavao raduje dok za svoje kršćane trpi i u svom tijelu nadopunja »što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu« (Kol 1,24). Budući da Pavao s veseljem trpi za Kološane, onda ih to mora ohrabriti da ustraju u pravoj vjeri. Tko prihvati Pavlovo naučavanje i tko se okoristi njegovim trpljenjem, taj će dospjeti do savršenstva u Kristu. A to znači prihvatiti Boga u dom svoje duše i srca koji nam dolazi u goste pod prilikama svoje riječi i svoje hrane. Mi smo sretni što u Misi imamo prostrta ta dva Božja stola, a oba nam pružaju trajnu hranu za vječni život i ujedno vode i sređuju naš vremeniti život. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 18,1-10a Ps 15,2-3a. 3b-4. 5 Kol 1,24-28 Lk 10,38-42 |