18.09.2010., subota
GODINA C - 7. NEDJELJA KROZ GODINU 2
|
SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) MILOSRĐE I MEĐUSOBNO OPRAŠTANJE »Budite milosrdni kao što je Otac vaš milosrdan.« (Lk 6,36) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Ljudi su stvoreni da bi poput Krista postali Bogu slični. Bog ljubi svakoga čovjeka i odvajkada prašta svim ljudima. On je Bog milosrdan, pun nježnosti i dobrote prema svim svojim stvorenjima. Poslao nam je i svoga Sina kako bi ljubav konačno slavodobitno nadmašila mržnju svijeta. Nakon Krista opraštanje je postalo baština svih ljudi. I to milosrđe i međusobno opraštanje koje se odnosi na svakoga čovjeka pa čak i na neprijatelje. I mi moramo naučiti opraštati jedni drugima pa i našim neprijateljima kako nas je Krist poučio i dao nam primjer. To je srž i vrhunac kršćanske ljubavi. Ne budemo li imali takav stav prema drugim ljudima, onda se ne možemo nazvati Kristovim učenicima.  Jedan divan primjer takva milosrđa i opraštajuće ljubavi prema svojemu neprijatelju imamo u kralju Davidu u odnosu na Šaula. Cijeli Stari Zavjet nema za to ljepšeg primjera od Davida koji se mogao osloboditi svoja progonitelja, kralja Šaula, ali ga ipak nije htio ubiti. Pokazao se zaista velikodušnim prema Šaulu. »I viknu David: „Evo kraljeva koplja, neka dođe jedan od momaka i neka ga uzme! A Gospodin će vratiti svakome po njegovoj pravdi i po njegovoj vjernosti: danas te Gospodin bijaše predao u moje ruke, ali nisam htio dići ruke svoje na pomazanika Gospodnjega.”« (1 Sam 26,22-23) Čovjek se može vinuti do takvog savršenstva samo ako ima Boga na pameti. David zna i kaže da će Gospodin svakome vratiti po njegovoj pravdi i vjernosti te je prema tome od Boga očekivao nagradu za svoje milosrđe. Bio je uvjeren da će Šaul prije ili kasnije svršiti kad i kako Bog bude htio, ali on nije htio okaljati svoju savjest krvlju Božjega pomazanika. Davidova je krepost milosrđa prema svojemu neprijatelju tim veća što su ga njegovi pratioci nagovarali da smakne kralja Šaula kad mu se za to pruža tako lijepa prigoda. Još više, David nije trebao to sam ni učiniti nego samo dozvoliti svome pratiocu Abišaju da ubije Šaula. Ali David ipak nije na to pristao. On odgovori Abišaju: »Nemoj ga ubijati! Jer tko će dignuti ruku svoju na pomazanika Gospodnjeg i ostati nekažnjen?« (1 Sam 26,9) David je dobro shvatio da mu je Bog dao život život kralja Šaula u njegove ruke, ali ne zato da sam (sebi) kroji pravdu nego da pokaže svoju velikodušnost i milosrđe prema neprijatelju. David to čini iz poštovanja i straha pred čovjekom kojega je Bog jednom izabrao da bude vođa njegova naroda. Svaka kušnja može svršiti na dvojak način: ovisno o nama hoćemo li se pokazati veliki ili maleni, pobjednici ili pobijeđeni. Često puta mi smo tako slabi i ne griješimo samo zato što nam se ne pruža prilika za grijeh, jer da smo bili stavljeni na kušnju sigurno bi podlegli napasti. U tom slučaju je posve na mjestu molitva: Ne uvedi nas u napast! A to znači neka nas Bog čuva od kušnje za koju zna da ne bismo izdržali. Dakako, mnogo je junačkije i zaslužnije kušnju svladati i djelom pokazati kao kralj David da smo spremni truditi se za krepost. Ovdje se radi o milosrđu prema neprijatelju. I mi moramo poput kralja Davida znati susretati Boga i u svojim neprijateljima. Moramo znati otkriti sliku Božju u svakome čovjeku i poštivati ga, pa i svoje neprijatelje. Na to nas potiče i Isusovo Evanđelje koje traži od kršćana da nasljeduju milosrđe svoga nebeskoga Oca. Ljubav na koju nas Krist potiče u Evanđelju mora nadići uski okvir naših obiteljskih odnosa, naše kulturne baštine i nacionalnosti. Ona se mora protegnuti na sav svijet, pa i na one koji su prema nama neprijateljski raspoloženi. Nasilja, ratovi, nepravde i iskorištavanja ljudi ne mogu se nikako opravdati Evanđeljem. Ljubeći sve ljude pa čak i svoje neprijatelje, mi kršćani nasljedujemo milosrdnog Boga Oca i živimo Kristovim životom. »A vama koji slušate zapovijedam: Ljubite svoje neprijatelje! Postupajte dobro s onima koji vas mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju! Molite za one koji vas zlostavljaju!« (Lk 6,27-28) Svakome čovjeku i svim ljudima uvijek treba činiti dobro. Ono što čini ljubav lijepom i svima dragom jest upravo to da se daje bez računjanja i trunka sebičnosti. Ali i to moramo pravilno shvatiti: čovjek ne bi bio čovjek kad ne bi mislio na sebe. Isus je potvrdio naravnu zapovijed da bližnjega ljubimo kao sebe, ali ni to nije lako. Moguće je drugoga ljubiti kao sebe, a u iznimnim slučajevima i više nego sebi samo ako smo uvjereni da nas zato čeka velika plaća na nebesima. Stoga veliko zadovoljstvo čovjeku pribavlja već sama svijest da smo svakim dobročinstvom prema bližnjemu, a posebno prema neprijatelju slični svome nebeskom Ocu koji je dobar prema nezahvalnima i zlima. Zato za nas kršćane vrijedi ideal života koji nam je Isus postavio, a to je: »Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš.« (Lk 6,36) Kao što čovjek po Božjem glasu u sebi, po svojoj savjesti, spoznaje što je dobro i koliko je dobro, tako mu Bog ima biti i poticaj da to dobro učini i nagrada kad ga učini. Iako smo mi ljudi potomci prvog čovjeka, zemljanog Adama i stoga skloni sebičnosti i grijehu, ipak u nas kršćane novi Adam koji je došao s neba, Krist Sin Božji ulijeva svoj životvorni Duh ljubavi koji nam pomaže da budemo novi ljudi, dobri i plemeniti prema svima. Zato sve što je u nama tjelesno mora biti dopunjeno i usavršeno duhovnim. A iz svega slijedi da je čovjek tek po vezi s Kristom onakav kakva ga je Bog zamislio i kakav treba biti potpun i savršen čovjek. »Prvi čovjek potječe od zemlje i zemaljski je; drugi čovjek potječe s neba. Kakav je bio zemaljski, takvi su i zemaljski; kakav je nebeski, takvi su i nebeski. I kao što smo nosili lik zemaljskoga, nosit ćemo tako i lik nebeskoga.« (1 Kor 15, 47-49) Umro je Adam, prvi zemljani čovjek, a kako su njemu u svemu slični i njegovi potomci, umrijet ćemo svi mi kao i on. Naša pak povezanost s Kristom osigurava nam uskrsnuće tijela i život vječni. Prema tom smo cilju usmjereni pa stoga trebamo već sada nositi sliku nebeskoga čovjeka, Krista Isusa. Koliko god je život kršćanina usmjeren prema vječnosti, toliko se upravo zbog vječnosti sav posvećuje nastojanjima oko dobra na zemlji, gdje ima sebi pripraviti ono što će uživati na nebu. Tko na zemlji živi i radi samo zbog zemaljskog života, tome su život i rad vrlo ograničeni i premalo osmišljeni. Samo kršćanin je potpun čovjek jer u sebi ujedinjuje tjelesno i duhovno, zemaljsko i nebesko. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Sam 26,2. 7-9. 12-13. 22-23 Ps 103 (102) 1 Kor 15,45-49 Lk 6,27-38 |