PETAK – ČETVRTA KORIZMENE NEDJELJE (Godina C)
BEZBOŽNIK I PRAVEDNIK
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Drugo poglavlje knjige Mudrosti što smo malo prije čuli, majstorski opisuje bezumnost bezbožnika svih vremena.
Ono iznosi materijalistički nauk najsurovijeg tipa prema kojemu se poslije kratkog života ljudski duh na smrti raspline poput laganog zraka i čovječji život nestane kao sjena, a o prekogrobnom životu nema ni govora. Stoga je jedino pametno - kažu bezbošci - neograničeno uživati sve što nudi ovaj svijet.
Materijalista je uvijek bilo na svijetu i stoga se ne smijemo tužiti da živimo u najtežoj eri ljudske povijesti. Mi »smo vrijeme« kaže sv. Augustin i kakav je tko onakvo je za njega i njegovo vrijeme.
Ako bezbožnici i uspiju ušutkati glas Božji u svojoj savjesti, onda im u njihovim raskalašenim uživanjima smetaju pravednici koji su za njih »utjelovljeni ukor«; muči ih sama pojava pravednika. Pravednici svojim životom više nego riječima osuđuju postupak bezbožnika kao nedostojan čovjeka. Nije se onda čuditi zaključku bezumnih da se žele riješiti tih neugodnih propovjednika.
Crkva danas gleda one koji su Krista osudili na smrt, što dakako vrijedi i za sve do kraja svijeta koji će njega progoniti u njegovoj Crkvi.
Sretan onaj koji je dionik muka tog božanskog Pravednika, jer će biti dionik i njegove proslave.
Samo treba izdržati, pa i onda kad nam se dira ono što nas najviše drži, pouzdanje u Boga i prianjanje uza nj.
To je morao podnijeti i Isus kad su mu se rugali na križu neka ga oslobodi onaj u koga se uzdao.
Može se naše srce osjećati skršenim, ali smo mi uvjereni da nam je upravo tada Gospodin blizu i da nas nije ostavio niti će nas ikada ostaviti.
Gospodin će pravednike izbaviti iz svih tjeskoba i podići ih kada klonu, a bezbožnicima će zaista nestati spomena na zemlji.
Današnje sv. Evanđelje po Ivanu prikazuje nam Isusa u Hramu gdje u kući svoga Oca poučava sve, naočigled cijelog izraelskog naroda i njegovih vođa.
Slušatelji primaju njegove riječi različito: vjeruju jedni, drugi napola vjeruju, neki nevjerujući, jedni iskreno traže istinu, drugi su željni senzacionalnih čudesa, neki mu se podruguju, mrze ga.
On nastoji sve poučiti, sve spasiti pa se čas posebno obraća svojim zakletim neprijateljima, čas mnoštvu, čas građanima Jeruzalema, pa opet dobroćudnom mnoštvu, te farizejima i glavarima svećeničkim.
Po svemu se vidi da je Isus imao nekoliko vjernih prijatelja, mnogo neprijatelja i mnoštvo indiferentnih. Tako onda, tako sada i uvijek.
Gospodin je htio da svi ti njegovi slušaoci ne vide u njemu samo poznatog čovjeka, nego onoga koga je poslao sam Bog, jer je od Boga došao da spasi ljude.
»Židovi su otad vrebali da ga uhvate. Ipak nitko ne stavi na nj ruke, jer još nije bio došao njegov čas.« (Iv 7,30)
Tako velik čas, najveći u povijesti svijeta, čas Isusove žrtve i Pashe nije imala odrediti mržnja ljudi nego njegova i Očeva ljubav. Gospodin nije samo žrtva, nego i Svećenik koji sam sebe prikazuje posve slobodno kad on hoće i kako je Otac odredio.
I zli su ljudi – a to smo svi mi grešnici – potrebni kao sredstvo na izvršenje božanske žrtve, ali glavnu i odlučujuću riječ ima tu kao i svugdje, Bog. To je vrijedilo u onom času, to isto vrijedi kod onih »koji (u svako doba iznova) za svoj vlastiti račun razapinju Sina Božjega i izlažu ga javno ruglu« (Heb 6,6).
U tom je smislu svaki čas grijeha čas ljudi, a svaki čas Božje ljubavi i milosti posve Božji.
Isusovi su oni koji znaju potražiti njegov čas i u njemu svoj mir i spasenje.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Mudr 2, 1. 12-22
Ps 34 (33)
Iv 7,1-2. 10. 25-30
Post je objavljen 19.09.2010. u 09:15 sati.