| rujan, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
DVADEST I OSMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) VJERA NAS UČI DA BUDEMO ZAHVALNI BOGU I LJUDIMA »Jedan od njih, čim vidje da je ozdravio, povrati se slaveći Boga u sav glas. Pade ničice do nogu Isusovih pa mu poče zahvaljivati. To bijaše Samarijanac.« (Lk 17,22-24) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Mi smo kršćanskim znanjem i poukom primili i uvjerenje da je Isus doista Bog i pravi Čovjek koji neprispodobivo ljubi ljude. Zato Crkva smatra potrebnim da nam stavi pred oči Kristovu nauku koju sadrže njegovi govori i usporedbe. Uz to liturgija kao da daje prednost onim Kristovim čudesima koja ne samo pokazuju tko je On, nego nam služe i kao znakovi onoga što je Isus za sve nas izveo, naime za naše spasenje. Uz to misterijsko značenje mnoga Isusova čudesa, kako su nam opisana u Evanđeljima, imaju i naglašeno pedagoško značenje time što nam riječju i primjerom ističu neku krepost. Najčešće je to vjera i pouzdanje u Isusa, a danas evo i zahvalnost. U tu svrhu nam može dobro poslužiti i slučaj iz Druge Knjige i Kraljevima o Naamanu koji se očistio od gube na riječ proroka Elizeja i koji se vratio proroku da mu zahvali i Jahvu prizna za pravoga i jedinoga Boga na svoj zemlji. Naaman u svom ozdravljenju shvaća da bog Izraela ne ograničava svoja dobročinstva samo na židovski narod, jer je Božja dobrota bezgranična. Ona nije ograničena ni vremenom ni prostorom. Bog svojom dobrotom obasipa sve ljude. »Vrati se on Elizeju sa svom svojom pratnjom, uđe, stade preda nj i reče mu: „Evo sad znam da nema Boga na svoj zmelji, osim u Izraelu.”« (2 Kr 5,15) Elizej se pokazao zaista vrijednim Božjim službenikom kad nije htio da primi darove za čudo koje je učinio u Božje ime. Taj hvalevrijedan prorokov postupak je još više Naamana učvrstio u vjeri u Jahvu te odlučuje da će samo njemu prinositi svoje žrtve. U tu svrhu moli od proroka i dobiva izraelske »zemlje koliko mogu ponijeti dvije mazge« (2 Kr 17), da onda na toj zemlji vrši svoje bogoslužje »samo Jahvi« (2 Kr 17). Bilo je to naivno, ali i simpatično pa nas Crkva potiče da uz tu Naamanovu vjeru i mi zahvalimo Bogu za spasenje koje je objavio poganima. A to znači i našim pradjedovima, a preko njih i nama samima. Ne radi se tu samo o zahvalnosti u riječima već i u djelima. Stoga nas sv. Pavao apostol poziva da ustrajemo na putu spasenja koje nam je Isus zaslužio i neprestano nam ga pruža u svojoj Riječi i u svojim Sakramentima. Nije dosta s Kristom umrijeti u krštenju, nego valja ustrajati u vjernosti Kristu među sugrađanima drugačijih uvjerenja. Sjećanje na Isusa koji je za nas trpio i umro, ali i na Isusa u njegovu uskrsnuću i u njegovoj slavi daje svakome kršćaninu čvrsti oslon i nepokolebivi temelj za sve situacije u ljudskom životu. A to znači živjeti od Kristove nazočnosti, jer je povijesni Krist tako ustao na novi život da ostaje trajno pridružen Ocu u nebeskoj slavi, ali i u svakom kršteniku njegove crkvene zajednice. Takvom zahvalnom vjernošću Isusu možemo postići ništa manje nego to da s njime zauvijek kraljujemo. »Sigurna je ova riječ: „Ako smo s njim umrli, s njim ćemo i živjeti. Ako smo ustrajni, s njim ćemo i kraljevati.”« (2 Tim 11-12) Postići »spasenje u Kristu Isusu (2 Tim 2,10) znači ustrajati u crkvenoj pridruženosti Kristu i vladati se tako da se novi članovi vjernika požele pridružiti Crkvi Božjoj. Onima koji bi se usudili na državnom sudu zanijekati Krista apostol Pavao prijeti da će i njih Sin čovječji zanijekati kad ponovo dođe u slavi suditi živima i mrtvima. Međutim, postoji mogućnost pokajanja i obraćenja, jer Bog ne želi smrti grešnika. Što god mi činili Bog ipak ostaje uvijek vjeran svojim obećanjima pa i onda kad mi njega zaniječemo. »Ako ga se odrečemo, i on će se nas odreći. Ako smo nevjerni, on ostaje vjeran! Ne može se, naime, odreći sam sebe.« (2 Tim 2,12-13) Zato pravi Isusov vjernik odbacuje svaki farizejski stav te ponizno priznaje i prima Božji dar te tako živi od vjere. Jednostavno i plemenito čovještvo put je k spasenju ako je združeno s vjerom u Kristovu riječ koja stoji iza zakona i proroka. Tako u današnjem Evanđelju Isus ozdravlja iz daleka deset gubavaca od kojih je jedan bio Samarijanac, stranac iz Židove onoga vremena. Bolesnici obdržavaju starozavjetne propise o izdvojenosti gubavaca (usp. Lev 13,45-46) iz društva zdravih pa se zaustave podaleko i zavape: »Isuse, Učitelju, smiluj nam se!« (Lk 17,13) morali su imati jaku vjeru da Bog djeluje po Isusu, kad su poslušali da se vrate i pokažu svećenicima, a Isus ih se prije toga nije ni dotaknuo niti im uputio riječ ozdravljenja. Na putu su opazili da je nestalo gube na njihovu tijelu. Dok su ostala devetorica oduševljeno proslijedila put do svećenika koji će im dati službenu potvrdu o ozdravljenju i time dopuštenje da se uključe među normalne sugrađane, Samarijanac je smatrao potrebnim vratiti se i osobno zahvaliti Isusu za darovano ozdravljenje. »Jedan od njih, čim vidje da je ozdravio, pvrati se slaveći Boga u sav glas. Pade ničice do nogu Isusovih pa mu poče zahvaljivati. To bijaše Samarijanac.« (Lk 17,15-16) Isus je očekivao da će se svi vratiti i dati salvu Bogu. Po njemu dolaze Božje milosti, po njemu ode čast Bogu. »Spasenja nema ni po kome drugome.« (Dj 4,12) Ostali ozdravljenici bili su Židovi i zato se ne zahvaljuju, jer su mislili da imaju pravo na Božje milosrđe i darove. Manjka im temeljni stav za primitak spasenja. Uvjeren da bog po njemu djeluje, Isus ne traži zahvalnost za sebe nego za Boga čije kraljevstvo naviješta i uprisutnjuje. Ovaj Isus ukor devetorici ozdravljenih danas bi morao nama bit poticaj da bolje gledamo što nam sve Bog čini te da mu budemo zahvalni. Kod Samarijanaca se nalaze stavovi koji otvaraju put za spasenje, a to su zahvalnost, slavljenje Boga i svjesno siromaštvo duha pred Bogom. Zato mu Isus reče: »Ustani i hajde, tvoja te vjera spasila!« (Lk 17,19) Ono što spašava jest vjera koja se odlučuje i predaje Isusovoj riječi; vjera po kojoj Bog u čovjekovoj duši ostvaruje spasenje. Takvu vjeru svi trebamo. Ona nam omogućuje da budemo zbiljski zahvalni Bogu i ljudima. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 2 Kr 5,14-17 Ps 98 (97),1-4 2 Tim 2,8-13 Lk 17,11-19 |