18.09.2010., subota
GODINA C - 3. VAZMENA NEDJELJA - PETAK
|
TREĆA NEDJELJA VAZMA: PETAK (Godina C) EUHARISTIJA = TIJELO I KRV KRISTOVA »On mi je oruđe izabrano da ponese Ime moje pred narode…« (Dj 9,15-16) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Savlovo obraćenje dokazuje da Krist živi i djeluje te ujedno pokazuje kako je silna moć Uskrsloga. Ovaj odlomak iz Djela apostolskih je vrlo važan za Savla i za cijelu Crkvu. Tu se »kršćanstvo« što se upravo rađa naziva »putem«. Kršćani su doista svjesni da su našli novi put, koji se dotada nije bio očitovao minulim naraštajima. No taj put nije više neki zakon, on je osoba, Isus Krist. U njemu se odigrava njihova pasha i njihov izlazak; njime moraju oni ići, što više, trčati slijedeći put ljubavi, jer Isusu i Židovi i pogani imaju, u jednom Duhu, pristup k Ocu.  Savao je imao postati najvećim predvodnikom na tom putu, osobito za pogane koji će brzo prekriti taj put. A taj naziv za novu vjeru označuje i njezinu silnu dinamiku kojom se odlikovao novi apostol više od drugih. Prije je revnovao na svom putu židovske ekskluzivnosti, ali kad je sa svog puta prešao na Kristov put, najviše je učinio za širenje Imena Isusova i kraljevstva Božjega. Po Pavlu je taj put Kristov postao put spasenja cijelome svijetu. Po svoj prilici Gospodin nije odmah kod prvog ukazanja Savlu kazao koju mu je zadaću namijenio. To će mu reći u Damasku oni koje je on htio svezati i povesti kao zatvorenike u Jeruzalem. Sad će preko njih Gospodin njega duhovno svezati i pokazati mu koliko mu treba trpjeti za njegovo ime. Savao je tako postao izabrano sredstvo, izabrao ga je sam Krist i učinio svojim apostolom. Zato Gospodin i kaže Ananiji za Savla: »On mi je oruđe izabrano da ponese Ime moje pred narode mi kraljeve i sinove Izraelove.« (Dj 9,16) Toga će apostol Pavao biti uvijek svjestan. Sve što bude govorio, činio i trpio, bit će s Kristom i za Krista. »Otkako je spoznao da mora biti Kristov svjedok (martyr) i Božji suradnik (synergos), nije više poznavao nikakva umora ili zastoja.« (Škvorc) Propovijedajući Evanđelje svemu svijetu, Pavao je shvatio svoj apostolski poziv kao zadaću da naviješta svu visinu i dubinu Božje ljubavi i vjernosti prema svim narodima tako da »i pogani slave Boga zbog milosrđa« (Rim 15,8 i 11) njegova. Pavao je, dakle, svim ljudima širom svijeta naviještao Isusa Krista, Sina Božjega, koji je sišao s neba od Oca kao »kruh živi« da bi dao život svijetu. To je onaj isti Krist o kojem nam govori današnje sv. Evanđelje po Ivanu. To je Sin Božji, druga božanska osoba, vječna Riječ Božja, koji se utjelovio za nas i postao je čovjekom radi našega spasenja. »I Riječ tijelom postala i nastanila se među nama.« (Iv 1,14) Tako u utjelovljenom Kristu imamo Boga s nama kao jednog od nas, a u sakramentalnom ga obliku čak možemo i blagovati. Euharistija je neprestani nastavak i produženje utjelovljenja kad se Sin Božji još više ponizuje i sakriva da nas na najsavršeniji način sjedini sa sobom i po sebi digne k Bogu. Kao što naše tijelo ne može opstati i napredovati bez hrane, tako je hrana potreba i našoj duši. Zemlja hrani zemljano tijelo, a Bog sam hrani našu dušu, svoju sliku i priliku. To sjedinjenje je slično samoj bitnoj vezi Oca i Sina: »Tko jede tijelo moje i pije moju krv, ostaje u meni i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i kao što ja živim od Oca, tako će i onaj koji mene jede živjeti po meni.« (Iv 6,56-57). Da Isusovo tijelo postane našom spasonosnom hranom, trebalo je da ga on za nas preda. »Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.« (Iv 6,59) Stoga je Spasitelj ustanovio Euharistiju i ostavio nam je svoj spomen-čin pod dvjema prilikama da tako bude jasno - koliko je to otajstvu moguće – kako se na oltaru, jednako kao i na križu, njegovo tijelo za nas predaje i njegova krv za nas prolijeva. Zaista, Krist posta »na smrti cijena za naš dug«. A što je vrijedilo i vrijedi za njegovu žrtvu to isto svjedoči i obistinjuje naša žrtvena gozba kojom se hranimo njegovim tijelom i krvi. »Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan.« (Iv 6,54) Po Misi se i pričesti na nas primjenjuje sve soteriološko bogatstvo Kristove muke i smrti. Sveti oci i teolozi, posebno sv. Toma Akvinski, često ističu da nam Isus s oltara pruža sve ono što nam je na križu zaslužio. Te veze između pričesti i Kristove žrtve na križu i na oltaru treba da budemo svjesni osobito kad se pričešćujemo pod prilikama posvećenog kruha i vina. Utjelovljenje i otkupljenje vode nužno u eshaton, u vječnost. Sve što je Isus za nas učinio i sve što nam on ovdje daje zapravo je samo sjeme koje će se u svoj svojoj punini razviti onkraj groba. Zato Isus ponovno ističe da pričesnici njegova tijela i krvi imaju vječni život i da će ih on uskrisiti u posljednji dan. Prolazna hrana uzdržava naše smrtno tijelo do smrti, a besmrtna hrana osigurava našoj duši i, poslije uskrsnuća, našem tijelu besmrtnost. Tek gore u nebu ćemo, ako Bog da, i upoznati što je za nas Isus učinio Utjelovljenjem, Otkupljenjem i Euharistijom. Tada će se naša zemaljska euharistija – zahvala pretvoriti u vječnu zahvalu. Jednog dana ćemo i mi klicati od radosti u slavi Uskrsloga Gospodina, ako poput sv. Pavla apostola budemo s Kristom i za Krista ovdje na zemlji živjeli, radili i trpjeli. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 9,1-20 Ps 117 (116) Iv 6,52-59 |