Marketing
GODINA C - 4. VAZMENA NEDJELJA - UTORAK
UTORAK – ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA (Godina C)
TKO VJERUJE U ISUSA IMA ŽIVOT VJEČNI
»Propovijedahu i Grcima navješćujući Evanđelje: Gospodina, Isusa.« (Dj 11,20-21)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Djela apostolska nas izvješćuju o širenju vjere u Isusa Krista nakon progonstva u kojem je zaglavio prvi mučenik Stjepan. Raspršeni kršćani su stigli do Fenicije i na susjedni otok Cipar, a kao novim središtem i skoro zatim ishodištem postaje veliki grad Antiohija.
Ispočetka se Kristov nauk i u tim novim krajevima propovijedao samo Židovima.
Međutim neki Kristovi učenici, koji su bili Ciprani i Cirenci, gdje je bilo daleko više pogana nego Židova, u Antiohiji su počeli propovijedati »i Grcima navješćujući Evanđelje: Gospodina, Isusa.« (Dj 11,20-21).
A »Ruka Gospodnja bijaše s njima, te velik broj ljudi povjerova i obrati se Gospodinu.« (Dj 11,21)
Pavao i Barnaba u Antiohiji
Budući da su apostoli u Jeruzalemu doznali za širenje vjere u Antiohiji i možda zbog toga što su uza nju prionuli pogani, odlučiše tamo poslati Barnabu. Izbor je bio vrlo sretan, jer je Barnaba bio Cipranin, a osim toga najuže povezan s Jeruzalemom i kršćanskom općinom u njemu te je, kako je bio blage i pomirljive naravi i s puninom darova Duha Svetoga, mogao najbolje izvršiti povjerenu mu zadaću.
»Ta bijaše to muž čestit, pun duha Svetoga i vjere.« (Dj 11,24)
Da je Barnaba tu svoju misiju – poslanje dobro obavljao, vidi se i iz činjenice da se sve veće mnoštvo naroda pridruživalo Gospodinu.
On se radovao tom djelovanju milosti Božje i poticao je »sve da u odlučnosti srca ostanu uz Gospodina.« (Dj 11,23-24)
Koliko se Barnaba dao voditi od Duha Svetoga, najbolje svjedoči činjenica da se sjetio prijatelja Savla i po njega otišao u Tarz da dođe u Antiohiju. Velika je Pavlova zasluga što se pozivu odazvao i tako s Barnabom naviještao narodu u Antiohiji Kristovo Evanđelje.
»Punu su se godinu dana sastajali u toj crkvi i poučavali poveće mnoštvo, te se u Antiohiji učenici najprije prozvaše „kršćanima”« (Dj 11,26)
Od toga časa tim imenom »kršćani« se zovu svi narodi svijeta koji se klanjaju jedinome pravome i živome Bogu u Duhu i istini i hvale Gospodina za njegova velika djela ljubavi, milosrđa i spasenja.
Pavao i Barnaba su zdušno vršili tu svoju dužnost propovijedanja vjere u Isusa Krista i njegova Evanđelja spasenja dok ih Duh Sveti ne uputi u novu, mnogo veću i težu dužnost širenja kraljevstva Božjeg među ljudima.
Tako su, dakle, pogani prihvatili vjeru u Isusa Krista, Sina Božjega i spasitelja ljudi kojega su Židovi odbacili. Čudesna djela koja je Isus činio i na koja se On sam u današnjem Evanđelju po Ivanu, ponovo poziva, mogla su uvjeriti i najveće protivnike da je Krist od Boga obećani Mesija.
Židovi nisu mogli vjerovati jer nisu bili od njegovih ovaca, odnosno nije im bilo dano od Oca da vjeruju, jer nisu surađivali s njegovim početnim milostima.
Isus sam je morao sa žalošću ustanoviti to činjenično stanje, a zatim svu svoju ljubav iskazati onima koji slušaju njegov glas i idu za njim.
»Ovce moje – kaže Isus – slušaju glas moj; ja ih poznajem i one idu za mnom. Ja im dajem život vječni, te neće propasti nikada, i nitko ih neće ugrabiti iz moje ruke.« (Iv 10,27-28)
To će nam se obećanje ispuniti, jer nas već ovdje uzdržava ista otajstvena hrana. Život nam vječni, naime, osigurava Euharistija kojom Isus usađuje u nas svoj život, kad primamo njegovo tijelo, prema riječima Kristova Evanđelja: »Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni.« (Iv 6,54)
Ili kako je Isus i s još jačom negativnom formulacijom ustvrdio: »Zaista, zaista, kažem vam, ako ne jedete tijela Sina čovječjega i ne pijete njegove krvi, nećete imati života u sebi.« (Iv 6,53)
Toliko je Božjega života u nama na zemlji i toliko će ga biti na nebu koliko i kako blagujemo Kristovo tijelo i od njega živimo.
Ali nažalost ima onih koji nas nastoje oteti iz Kristove ruke. Nema toga koji bi mogao u tome uspjeti ako mu se mi sami pridružimo svojim grijesima, odnosno ako se mi sami svojom slobodnom voljom ne udaljimo od Krista. Isusov se zadatak upravo i sastoji u tome da ne izgubi ni jednoga od onih koje mu je Otac povjerio.
»Otac moj, - kaže Isus -, koji mi ih dade, veći je od svih i nitko ih ne može ugrabiti iz ruke Očeve.« (Iv 10,29)
Nas je Otac zaista predao Sinu i tako smo jednako u Očevoj i Isusovoj ruci. To je živa istina, jer je Sin, ljudski rečeno, zapravo Očeva ruka, toliko s njim sjedinjena da On može izjaviti i sav taj svoj govor zaključiti izrekom: »Ja i Otac jedno smo.« (Iv 10,30). Jedno su u sebi, jedno po Duhu Svetome prema nama, jer nas je Otac predao Sinu, a Sin će nas konačno vratiti Ocu (usp. 1 Kor 15,23-24).
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Dj 11,19-26
Ps 117 (116)
Iv 10,23-30
Post je objavljen 18.09.2010. u 14:37 sati.