25.09.2010., subota
GODINA B - 11. NEDJELJA KROZ GODINU
|
JEDANAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) KRALJEVSTVO BOŽJE I LJUDSKA ODGOVORNOST »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju, sjeme klija i raste...« (Mk 4,26-27) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja današnjeg Bogoslužja govori nam o tajanstvenom rastu kraljevstva Božjega u dušama i srcima svih onih koji se u poniznosti i ljubavi predaju u ruke Božje. Bog je strpljiv i njegova se volja uvijek ispunja na onima koji su mu otvoreni. Njegovo kraljevstvo, koje je nevidljiva stvarnost, po Crkvi raste i preobražava svijet. Od nas Bog samo traži posvemašnje prianjanje uz njegovu svetu volju i vjernu suradnju s njime kako bi se to njegovo kraljevstvo razvilo u ljudskim dušama i srcima i preobrazilo sav svijet. Već prorok Ezekiel u današnjem prvom čitanju govori nam kako Bog ostvaruje svoje planove spasenja svijeta u potpunoj slobodi neovisno o ljudskoj suradnji koja je više puta razočaravajuća. A vrlo često Bog sam poremeti sve ljudske planove čovjeka tako da čovjek shvati i prizna da je Bog »prvi i posljednji« (usp. Ap 1,17; Iz 44,6; 48,12), odnosno onaj koji odlučuje o životu i djelovanju svakoga čovjeka. Tako prorok Ezekiel slikovitim govorom pokazuje kako volja Božja može zbuniti naše ljudske poglede. Gospodin čini svoju volju pa i preko sredstava koja su veoma slabašna. »Ovo govori Gospodin Bog: „S vrha cedra velikoga, s vrška mladih grana njegovih odlomit ću grančicu i posadit je na gori visokoj, najvišoj. Na uzvišenoj gori izraelskoj nju ću zasaditi: razgranat će se ona, plodom roditi i postati cedar predivni: prebivat će pod njim sve ptice, sve će se krilato gnijezditi u sjeni grana njegovih« (Ez 17,22-23)  Ali zato će oholo stablo cedrovo, odnosno stari nevjerni Izrael, Bog odbaciti. S njega će uzeti samo tu grančicu i posaditi je na gori visokoj. A ta grančica postat će novi Izrael što će se razviti iz malog i vjernog Ostatka Božjega naroda. Ta Bog je onaj koji daje rast i životnu snagu kome hoće. »I sve će poljsko drveće znati da ja Gospodin visoko drvo ponizujem, a nisko uzvisujem; zeleno drvo sušim, a drvu suhu dajem da rodi. Ja, Gospodin rekoh i učinit ću.« (Ez 17,24) Grančica koju je Bog odlomio s vrška mladih grana starog izraelskog cedra i zasadio na gori visokoj gdje se razgranala, rodom urodila i postala predivni cedar novoga Božjeg naroda jest Blažena Djevica Marija, Majka Otkupitelja i Spasitelja našega Isusa Krista i njegove Crkve. Zato i Marija, promatrajući tu tajnu otajstva Spasenja koje je Bog u njoj izveo, kličući u Duhu Svetome pjeva: »Veliča duša moja Gospodina i klikće duh moj u Bogu mome Spasitelju, što pogleda na neznatnost službenice svoje: odsad će me, evo, svi naraštaji zvati blaženom. Jer velika mi djela učini Svesilni, sveto je ime njegovo. Od koljena do koljena dobrota je njegova nad onima što se njega boje. Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne.« (Lk 1,45-53) Marijin stav prema Gospodinu Bogu jest stav ponizne službenice Gospodnje koja se potpuno predala u ljubavi u Božje ruke da u njoj Svesilni učini po svojoj svetoj volji velika djela ljubavi i milosrđa prema narodu svome, tj. da Jahve, Bog Izraelov, u njoj i preko nje ispuni obećanja data svome narodu, odnosno otkupljenje i spasenje ljudi. Takav stav treba zauzeti svaki pravi vjernik u Boga, koji iako uvijek sve očekuje od Gospodina, ipak marljivo čini sve ono što može da bi se ostvarilo kraljevstvo Božje u ljudima. I mi trebamo uvijek se potpuno predati u ruke Božje da Bog i u nama učini velika djela spasenja, ali s našom osobnom suradnjom trudeći se uvijek uskladiti našu volju s pozivom Duha Svetoga koji nam govori iz našega srca i po našoj savjesti. Na taj način ćemo postići unutrašnji mir i ravnotežu toliko potrebne svima nama. Sve to znači da trebamo uvijek u svjetlu vjere promatrati čitav naš ljudski život, koji često nije pravo usmjeren, onako kako bi trebao biti. Zato nas i upozorava sv. Pavao apostol da put kojim hodimo kroz ovaj život nas mora voditi prema Bogu vršeći ono što On od nas traži. »Ta u vjeri hodimo, ne u gledanju!« (2 Kor 5,7) Po riječima sv. Pavla apostola svi smo mi kršćani u ovozemaljskom životu u neku ruku iseljenici, emigranti. Nitko od nas nema ovdje vječne domovine. Svi mi putujemo prema nebesima gdje ćemo biti zajedno s Bogom kroza svu vječnost u najintimnijem suživotu blaženika. Stoga dok smo ovdje na zemlji to naše putovanje prema vječnosti jest pod znakom vjere i ufanja u Boga. Zato temeljno naše nastojanje treba nam biti da u svemu omilimo Gospodinu čineći dobro braći ljudima, jer ovdje možemo zaraditi bilo dobro, bilo zlo. »Jer svima nam se pojaviti pred sudištem Kristovim, da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio bilo dobro, bilo zlo.« (2 Kor 5,10) Prema tome današnje sveto Evanđelje po Marku želi reći svima nama da je kraljevstvo Božje prije svega i iznad svega dar Božji. Božja Riječ, koja je posijana u naše duše i u naša srca, poput zrna koje klije i polagao raste, u nama se razvija prema mjeri naše vjernosti. Budimo dakle strpljivi i prožeti nadom. »Kraljevstvo je Božje kao kad čovjek baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću i danju sjeme klija i raste - sam ne zna kako; zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon puno zrnja na klasu. A čim plod sazrije, brže se on laća srpa, jer eto žetve.« (Mk 4,26-29) ![](https://lh6.googleusercontent.com/-1qqzB2_Uv9U/Tf8lYzeffUI/AAAAAAAABg8/KkkGmVoO_9k/planting.jpg") Čovjekova je sjetva i žetva, a sve je drugo Božja briga i Božji dar. Tom prispodobom o sjemenu Isus nas želi poučiti da od Boga ne očekujemo spektakularna, čudovišna djela, zahvate i uspjehe. Rast je temeljni zakon koji upravlja životom svakoga kršćanina i cijele Crkve kroz povijest. Prispodoba o gorušičinu zrni govori nam da u malenosti očekujemo veliko, u polaganu i strpljivu rastu sazrijevanje, uvjereni da ćemo kroz male i velike protivnosti i neprilike života doći k punom uspjehu. Dijaloški i na temelju jasnog iskustva te prispodobe nam žele udahnuti mir djelovanja koji proizlazi iz svijesti da ono nije isključivo plod naših nastojanja; one žele usmjeriti naše djelovanje na prihvaćanje Božjeg dara kakav on jest, a ne na borbu za uspjesima koji odgovaraju našim mjerilima, poimanjima, putovima i postupcima. Dakako, da te prispodobe ne uspavljuju kršćane da odlože svoje angažmane. Naprotiv, potiču ih na strpljivu ustrajnost u dobru. One nam samo žele reći da ne ovisi sve o sijaču. Bog sam bdije nas svojim sjemenom. Možda nam je to danas lakše shvatiti nego prije nekoliko decenija kad još nismo bili svjesni kako nas naša tehnika i naša znanost i naša aktivnost ne vodi k spasenju i miru i blagostanju kako smo očekivali, nego zapravo u ugroženost, krizu i opasnost. Evanđeoski nas stav spasava, oslobađa i od trijumfalizma i od ravnodušnosti te ispunja mirom i radošću Božjega dara. »Niti je što onaj koji sadi ni onaj koji zalijeva, nego Bog koji daje rasti.« (1 Kor 3,5-9) kaže sv. Pavao apostol. Ali, iako smo »Božja njiva i Božja građevina«, ne smijemo biti lijeni, već marljivi i vjerni »Božji suradnici« u izgradnji Božjeg kraljevstva na ovoj zemlji. To je dobro shvatio sv. Antun Padovanski čiji blagdan uskoro slavimo. U kratkom vremenu svojih trideset i šest (36) godina života, on je bio izvrstan sijač Riječi Božje sv. Pisma kojega je svega napamet poznavao i veliki propovjednik i širitelj kraljevstva Božjega. Kada je u svojoj 25. godini života iz augustinskog reda prešao u franjevački red živio je u skrovitosti, molitvi i studiju dok nije otkrivena njegova genijalna rječitost i veliko teološko znanje, osobito poznavanje sv. Pisma. Odmah mu je bila povjerena propovjednička služba te je od 1222.-1224. propovijedao po gornjoj Italiji, posebno u Riminiju i Milanu, pobijajući krivovjerja, potom tri godine u južnoj Francuskoj (1225-1227) protiv Albigenza te opet gornjoj Italiji, na kraju u Padovi. Sveti Franjo ga je imenovao učiteljem teologije u svojem Redu. Tu je službu započeo u Bologni, gdje je postavio temelje poznatoj franjevačkoj teološkoj školi, a nastavio u južnoj Francuskoj. Od spisa sačuvane su mu dvije zbirke propovjedi. Posebno je značajno šest govora o Marijinim blagdanima. U posljednjoj godini života održao je znamenite korizmene propovijedi u Padovi, a nakon Uskrsa je propovijedao u okolici. Tu je umro od vodene bolesti od koje je dulje bolovao. Nije se bila navršila ni godina dana nakon njegove smrti, sv. Crkva ga je već proglasila svetim i uzdigla na čast oltara. Godine 1946. proglašen je također i crkvenim naučiteljem. Uz njegov su zagovor vezana mnoga duhovna i tjelesna ozdravljenja i drugi oblici pomoći ljudskoj nevolji već za njegova života, a još više poslije smrti, sve do danas. Molimo se, dakle, sv. Anti Padovanskome da nam pomogne svojim molitvama i zagovorima kod Boga i Majke Božje i Majke naše Marije, da i mi kao i on možemo biti pravi Kristovi učenici i vjerni suradnici Božji u širenju kraljevstva Božjega među ljudima. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Ez 17,22-24 Ps 92 2 Kor 5,6-10 Mk 4,26-34 |