| rujan, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
DVADESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) ISUS KRIST KAO ZNAK PROTIVLJENJA »Mislite li da sam došao donijeti na zemlju mir? Ne, kažem vam, nego razdor.« (Lk 12,51) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Bog je svoga Sina Isusa Krista postavio kao svjetlost narodima: da rasvijetli pameti, duše i srca ljudima kako bi mogli spoznati put istine, života i spasenja. Zato Krist ostaje kroz svu povijest ljudskoga roda kao znak protivljenja (znak osporavan). Nitko prema njemu ne ostaje niti može biti ravnodušan. Ljudi se neminovno moraju opredijeliti za njega ili protiv njega. Premda Isus nikako nije želio razdvajanje nego slogu i ljubav među ljudima; On, međutim, ne odustaje od djelovanja koje mu nalaže Otac nebeski izjavljujući da nije došao donositi »lažni mir« ljudima nego zdravo i spasonosno dijeljenje. On je dobro znao i vidio da ljudi oprečno reagiraju na njegove pozive i da njegovo mesijansko djelovanje kod nekih izaziva razdor. Članovi iste obitelji su podijeljeni radi njega, jer opredijeliti se za Krista znači poći njegovim putem križa, ostvariti u svom životu njegov život, smrt i uskrsnuće za druge. Slika takvog Isusa je prorok Jeremija koji je bio progonjen od svojih sunarodnjaka i nekoliko zlikovaca, kraljevih dostojanstvenika zato što je najavljivao propast države i grada Jeruzalema ako se narod ne obrati i ne bude tražio pomoć jedino od svoga Boga. Za vrijeme opsade Jeruzalema od strane Babilonaca (god. 588. pr. Kr.) Jeremija je savjetovao kralju Sidkiji, generalima i narodu da se ne odupiru jer će zlo biti još gore (usp. Jr 21,1-10). Dostojanstvenici su tražili od kralja da strpa Jeremiju u zatvor zato što takvim svojim govorom »obeshrabruje ratnike« i narod i time, kako su oni smatrali, ruši vjeru i naciju. Stoga rekoše kralju: » Jeremiju valja ubiti. On zaista obeshrabruje ratnike, koji su još ostali u ovome gradu i sav narod, kad takve riječi govori pred njima. Pa taj čovjek ne traži dobrobit ovoga naroda, nego njegovu propast.« (Jer 38,4) Kralj ih je poslušao, popustio je pritisku tih dostojanstvenika koji su i tako imali vlast u svojim rukama, i oni su pograbili Jeremiju i bacili ga u zdenac (čatrnju) pun gliba tako da tu umre od gladi. Jeremija bi sigurno bio i završio svoj život u toj čatrnji da mu se nije smilovao neki stranac, crnoputi kraljev dvorjanin. On, iako poganin, smatrao je Jeremiju pravim prorokom, kojemu je nanesena strašna nepravda pa mu izmoli od kralja milost i s drugom trojicom ljudi izvuče ga iz zdenca i tako mu spasi život. Na taj način je Bog dokazao da se brine za svoje proroke i sluge i da ih nikad ne napušta već da ih uvijek izbavlja iz ruku njihovih protivnika i neprijatelja. To sve skupa je poticaj i nama vjernicima da se u svakoj nesreći i muci s pouzdanjem obraćamo Bogu koji se za nas uvijek brine. Ovo je ohrabrenje vjernicima koji doživljavaju osporavanja i izrugivanja zbog svojih vjerničkih stavova i vladanja. U svim iskušenjima trebamo ostati vjerni Bogu, očiju uvijek uprtih u Krista koji je počelo i svrha naše vjere i života. On nam je dao primjer kako ostati vjerni i ustrajati u svome poslanju. Zato »odložimo svaki teret i grijeh koji nas sapinje te postojano trčimo u borbu koja je pred nama« (Heb 12,1) da bi postigli vječni život. Radnik čeka plaću, trkač raspadljivi vijenac svjetske slave a mi vječnu nagradu s Kristom na nebesima. Zato da premoreni ne bi klonuli duhom »uprimo pogled u Početnika i Dovršitelja vjere (naše), Isusa, koji umjesto radosti što stajaše pred njim podnese križ« i pomno promatrajmo njega, »koji podnese toliko protivljenje grešnika protiv sebe« za naše spasenje, te sjedi »zdesna prijestolja Božjega« (Heb 12,2-4) kao naš Otkupitelj i zagovornik kod Oca. Tu je, dakle, odgovor na sve poteškoće života kad nas one more do klonuća duha. I kad bi se od nas tražilo da se u borbi protiv grijeha opiremo sve do krvi, to nas ne bi smjelo čuditi niti nam oslabiti nadu u vječnu nagradu. Za nju je i sam Božji Sin morao podnijeti na zemlji muku križa. Tko više trpi, taj postaje sličniji svome Otkupitelju i draži svome nebeskom Ocu koji nas čeka s to većom nagradom. Nema čovjeka kojemu lijek trpljenja i svladavanja nije odvratan. Stoga Isus postupa ljubazno s nama poput majke koja žličicom kuša pred djetetom njegov lijek pokazujući da ga ono može piti. On sam je pretrpio najstrašniju muku za nas i za naše spasenje je potpuno žrtvovao samoga sebe. On je zato došao na svijet da bi svojom mukom i smrću na križu spasio ljudski rod i svim ljudima pokazao put spasenja. To je taj »oganj« ljubavi Duha Svetoga koji je Isus bacio na zemlju i što drugo želi nego da »plane« u ljudskim dušama i srcima. Isus Krist nije došao ljude uspavati u njihovom »lažnom miru« grijeha i zla, odnosno grešnog načina života, već ih poziva na obraćenje Bogu, na preobrazbu života, na ljubav, žrtvovanje i rad za druge. Zato pravi Kristovi sljedbenici bit će uvijek znak protivljenja u ovome svijetu kao i njihov Učitelj kojega je Bog sam postavio kao znak osporavan da razotkrije namisli mnogih srdaca. Stoga zadatak koji je s Učitelja prešao i na sve učenike nije lak. Božja riječ, oštrija od svakog dvosjeklog mača, prodire do rastavljenja duše i duha (usp. Heb 4,12) svakoga čovjeka, a pogotovu to čini u zajednici vjernika. Isus ne kida naravnih veza nego ih posvećuje. Ali ako u bilo kojoj zajednici jedna osoba slijedi Krista, a druga joj se protivi, nužno dolazi do rascjepa. On sam je nastavljao vršiti svoje poslanje onako kako ga je poticao Duh Očev, makar je to i dalje izazivalo razdore među ljudima pa čak i u obitelji. »Mislite li – kaže Isus – da sam došao donijeti na zemlju mir? Ne, kažem vam, nego razdor. Odsada će, uistinu, u jednoj kući od pet članova biti zavađeni: trojica s dvojicom, dvojica s trojicom; zavadit će se otac sa sinom, a sin s ocem, majka s kćeri, a kći s majkom; svekrva sa snahom, a snaha sa svekrvom.« (Lk 12,51-53) Kao što je Isus spreman izazivati zdravi razdor, kad je riječ o vjernosti Bogu, o istini, pravdi i dobru, tako trebaju biti i njegovi sljedbenici. Nasljedujući Isusa kršćanin, ako treba, mora pregoriti i najdraže veze koje bi ga htjele spriječiti na Božjem putu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jr 38,4-10 Heb 12,1-4 Lk 12,49-53 |