23.09.2010., četvrtak
GODINA B - 21. NEDJELJA KROZ GODINU
|
DVADEST I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) VJERA U BOGA: OPREDJELJENJE ZA ISUSA KRISTA »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!« (Iv 6,53-56) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre!  Sva je povijest spasenja saveznički susret Boga i čovjeka. Stari je savez susret Boga s Abrahamom, Izakom, Jakovom, Noom, Mojsijem i njihovim potomstvom. Novi je savez, zapečaćen Kristovom krvlju, susret Boga i čovjeka u Crkvi djelovanjem Duha Svetoga. Stoga postoji zakon koji upravlja odnosima između Boga i čovjeka. Današnje nam bogoslužje pomaže da taj zakon otkrijemo i poziva nas da nad njim razmatramo: To je zakon Ljubavi. Ljubav Božja je besplatna i pretječe svaki čovjekov čin ili zaslugu, ali čovjek pred tolikom ljubavlju Božjom ne može ostati pasivan ili ravnodušan, nego mora slobodno prihvatiti i potvrditi taj izbor te i on odabrati Boga. Današnje prvo čitanje iz knjige o Jošui opisuje nam taj dramatični trenutak u kojem Bog od čovjeka otvoreno traži taj izbor. Bog je odabrao hebrejski narod, obasuo ga dobročinstvima, sve to dragovoljno i besplatno. Sada, kad taj narod ima primiti u posjed obećanu zemlju, Bog od njega traži da se odluči: kome će služiti – Gospodinu pravome Bogu ili drugim tuđinskim lažnim bogovima? Kušnja je bila stvarna, a ne samo izmišljena. Ali odgovor je bio: »I mi ćemo služiti Gospodinu, jer on je Bog naš!« (Jš 24,48b) Na taj način izabrani narod, prije no što je ušao u obećanu zemlju, u Šekemu obnavlja sinajski savez. Bit svakog saveza s Bogom jest u tome da se čovjek trudi Boga ljubiti i služiti mu svim svojim bićem. I tako je narod konačno mogao ući u posjed obećane zemlje. Danas nas Isus poziva na opredjeljenje. Kršćanin je kao pojedinac i kao Crkva pozvan da njeguje svoju opredijeljenost za Krista. Kao i izabrani Božji narod i kao i prvi Isusovi učenici, izabrani smo i mi. Izabrani smo da budemo predmet njegove ljubavi, primljeni u Božju obitelj po krštenju, pripušteni k njegovu stolu u euharistiji i predodređeni za »blaženu nadu« u dolazak njegova kraljevstva. I mi smo odabrali Boga. To smo prvi put učinili prigodom krštenja kad smo svečano izjavili da ćemo vjerovati u Krista i u nikoga drugoga. U Evanđelju, na kraju Isusova govora o Kruhu života, točnije o njemu samome kao Kruhu života, povela se teška rasprava i između samih učenika. Nastalo je veliko dijeljenje i opredjeljivanje. Jedni zauzeše negativan stav prema njemu i zauvijek ostaviše Isusa, drugi mu povjerovaše i zauvijek se združiše s njime i ostadoše njegovi prijatelji. Ostadoše Dvanaestorica koji će dati oblik Crkvi. Oni povjerovaše da je Krist Kruh – tijelo i Piće – Krv što treba »jesti i piti«.  U tom govoru Isus upućuje na svoje uskrsnuo stanje, jer u Euharistiji je nazočan Uskrsli Krist, sav životan i životvoran. Ali samo u ozračju Duha Svetoga u kojem se to zbiva, može se to sve shvatiti. Stoga se Duh Sveti zaziva nad misni kruh i vino, prije pretvorbe da ih oživotvori kao što je nekoć oživotvorio krilo presvete Djevice Bogorodice Marije. Duh Sveti se zaziva da bismo taj »kruh života« blagovali u Duhu, to jest u vjeri. Ako blagujemo od tog kruha, onda i mi postajemo sutjelesnici i sukrvnici Isusovi, odnosno srodnici Tijela i Krvi Kristove. Tako Euharistija sa svime što ona uključuje o Božjoj objavi o Bogočovjeku, o zajednici saveza između Boga i čovjeka postaje središnje otajstvo naše vjere. Tu vjeru u nama izaziva i podržava Duh Sveti. Zato Evanđelje završava svečanom ispoviješću vjere sv. Petra apostola. On kao »prvak apostola i temelj Crkve« istupa pred sve apostole i u ime njih i u ime cijele Crkve slijedećih stoljeća i tisućljeća i u ime svakog vjernika govori: »Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo, ti si Svetac Božji.« (Iv 6,67-69) Tu ispovijesti vjere želi danas pobuditi Evanđelje i u nama samima, u svakome od nas i u cijeloj ovoj euharistijskoj zajednici kao i u čitavoj Crkvi. Ali nije dosta samo u Krista vjerovati. Treba se Kristom i hraniti da bi mogli živjeti u zajednici ljubavi s njime. Vrhunsko opredjeljivanje za Krista nužno zahtjeva što razvijeniji euharistijski život. Jedinstvo Krista i Crkve u uzajamnoj ljubavi mora biti posvemašnje. To je otajstvo kojim se ostvaruje Božje spasenje. Kršćanska ženidba, o kojoj danas govori sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Efežanima odražava to jedinstvo u uzajamnom darivanju i podložnosti bračnih drugova u ljubavi, koju je Krist preobrazio i posvetio uzdigavši je na dostojanstvo sakramenta. Ta je ljudska ženidbena ljubav u isto vrijeme i znak i ostvarenje. Nekako kao i euharistijski kruh. Ona je znak neusporedive ljubavi kojom Krist kao Zaručnik ljubi svoju Zaručnicu – Crkvu. I ta ljubav Kristova kojoj je ženidba znakom ujedno je ženidbi zakonom, jer supruzi treba da u suživotu ostvaruju u malom takvu ljubav. A mjera te ljubavi je Isus na križu, sav iz ljubavi darovan Crkvi odnosno nama svima. Stoga je ženidba u Kristovu misteriju uzdignuta na sakrament, jer muž i žena i kao supruzi kao i roditelji treba da se vjernom i uzajamnom ljubavlju cio život podržavaju u milosti (LG 41). Vrhunsko oličenje te bračne ljubavi jest Isus Krist koji je tako »ljubio Crkvu da je sama sebe predao za nju da je posveti...«. Tako treba da se ljube uzajamno muž i žena, jer »nitko nikada ne mrzi svoga tijela, nego ga hrani i njeguje, kao i Krist Crkvu« (Ef 5,29). To je euharistijski vidik ženidbenog života i ženidbeni vid euharistijske milosti. Isus Krist samim sobom, odnosno svojim za Crkvu žrtvovanim tijelom i krvlju, hrani svoju Crkvu. I tako opstaje i nedostiživi model kojemu, uza svu nedostižnost, treba da teži – u zbiljskoj uzajamnoj sebedarnosti – svaka ženidbena ljubav. Zato smo i mi dužni ljubiti jedni druge onom istom ljubavlju kojom Krist ljubi nas. Bog ne trpi neuredne ljubavi koja ne dolazi od njega, nego od zloduha. Krist ne trpi da kršćani svoja tijela koja su »hram Duha Svetoga« pretvore u »špilju razbojničku ili u zmijsko gnijezdo« pa da traže da On tu stanuje! Isus od nas traži da se potpuno opredijelimo za njega i da obnovimo s njim naš »Savez ljubavi«. To smo dužni uvijek činiti, ne samo u trenutcima osobne krize, nego u svakome trenutku našega života, a pogotovu u vremenima krize čitavog jednog društva ili čitave jedne kulture kao što je ova u kojoj živimo mi. Nikad se kao danas, kršćani nisu našli suočeni s onim odlučnim Isusovim pitanjem: »Da možda i vi ne kanite otići?« (Iv 6,67) Svakim danom čuje se o nekome »koji se povlači natrag i ne ide više s Kristom, jer smatra da je njegov govor previše tvrd, kao što je na primjer ono što govori o nerazrješivosti braka, o nošenju svakidašnjeg križa, o obdržavanju zapovijedi Božjih, o potrebi da se najprije traži kraljevstvo nebesko itd. Živimo u presudnim vremenima kad više nije moguće biti kršćanin iz običaja, ili zato što su to bili roditelji. Treba birati, treba se opredijeliti. Čini se da mnogi od kršćana na to ne misle. Mnogi i dalje jednim koljenom kleče pred Bogom, a drugim pred đavlom jer u svome životu i dalje čine stvari sasvim suprotne kršćanskoj vjeri. Opaža se da velik broj kršćana nekom skrajnjom drskošću s molitve prelaze na psovku, sa slušanja Isusova Evanđelja na zanosno slušanje evanđelja svijeta, koje je čisti ateizam. Drugi opet čini iziđu s mise odmah idu u kiosk ili u kino da čitaju i gledaju stvari koje su, od početka do kraja, izrugivanje i prezir morala i kršćanske vjere. Ono što čine mnogi kršćani, objektivno govoreći, jest pravo ismijavanje s Bogom. A sv. Pavao apostol govori svima nama kao i kršćanima svoga vremena: »Ne varajte se, Bog se ne da ismijavati« (Gal 6,7). Shvatimo, dakle, kako je nužno da odaberemo, da se odlučimo, da se svrstamo na jednu ili na drugu stranu, prije nego bude sasvim kasno i prije nego nas sami Bog svrsta na određenu stranu: njemu na lijevo ili na desno. Onoga koji se odluči da opet odabere pravoga Boga, riječ Božja poziva da iz svoga srca makne sve tuđe bogove, odnosno sve idole (kumire) koji ga čine robom.  Jošua obnavlja Savez s Izraelom U ovom času naš izbor mora poprimiti obilježje skupnosti. U Sihemu je sva Izraelova zajednica, sabrana na skupu s Jošuom, odabrala Gospodina i svečano izjavila: Mi ćemo služiti Jahvi, jer je on Bog naš! U Kafarnaumu je čitava apostolska zajednica ostala vjerna i zajedno Isusu rekla: Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječ života vječnoga! Mi vjerujemo u tebe! U ovom trenutku i mi kao kršćanska zajednica, sabrana na euharistijskom slavlju, moramo zajednički potvrditi naše opredjeljenje za Krista, potvrditi da želimo ići za Isusom, jer smo shvatili da On, i to samo On, ima za nas riječi vječnoga života. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jš 24,1-2a. 15-17.18b Ps 34 (33) Ef 5,21-32 Iv 6,60-69 |