23.09.2010., četvrtak
GODINA B - 24. NEDJELJA KROZ GODINU
|
DVADEST I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) ISUS KRIST – TRPEĆI MESIJA »Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom.«  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja današnjeg Bogoslužja govori nam o Kristu kao trpećem »Sluzi Božjem«, koji treba da prođe kroz muke, trpljenja i smrt da bi ostvario Božje planove spasenja ljudi. Već prorok Izaija nam govori, (u današnjem prvom čitanju) o tom »Sluzi Božjem« koji je u potpunosti podložan »volji« Božjoj koja će ga dovesti do mučeništva. On iz ljubavi i s poslušnošću prihvaća to svoje poslanje i ne uzmiče pred poteškoćama, ruglom i zlostavljanjima. »Gospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojega ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja.« (Iz 50,5-6) Pogrde, bičevanja i pljuvanja bila su sredstva zastrašivanja i nasilja koja su ljudi upotrijebili da bi odvratili »Slugu Božjega« od ostvarivanja Božjeg nauma s njime, i Božjih planova spasenja svijeta. Ali On se nije dao uplašiti i smesti jer je imao čvrsto pouzdanje u pomoć Božju i sigurnost u konačnu pobjedu. Zato On sve svoje pouzdanje stavlja u Gospodina koji će ga osloboditi od toga iskušenja. Stoga tvrd kao kremen kamen stoji on pred Bogom i njegovi neprijatelji moraju shvatiti da protivljenje Božjoj volji nije samo uzaludan posao nego da ugrožava njihovu vlastitu sudbinu. »Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen, i znam da se neću postidjeti. Blizu je onaj koji mi pravo daje. Tko će na sud sa mnom? Nek se suoči sa mnom! Tko je protivnik moj u parnici? Nek mi se približi! Gle Gospodin Bog mi pomaže, tko će me osuditi?« (Iz 50,7-9) Ovo Izaijno proročanstvo o »trpećem sluzi Božjem« potpuno se ispunilo u Isusu Kristu koji u današnjem sv. Evanđelju po Marku po prvi put naviješta svojim apostolima svoju muku, smrt i uskrsnuće. »I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da bude obružen od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i nakon tri dana sa ustane. Otvoreno im to govoraše.« (Mk 8,31-32) Krist Isus, Sin Čovječji i Sluga Očev u svojoj ljudskoj naravi sučelio se sa zlom i zlima. Stoga radi vjernosti Bogu Ocu i njegovoj volji On je smireno i hrabro pošao u susret i samoj smrti na križu. Zato se on sve više i više odcjepljuje od masa naroda koje očekuju političkog Mesiju. A Isus to ne želi biti. Njegovo mesijansko poslanje ima drugi karakter, metode i ciljeve. Stoga se okreće svojim učenicima da barem njih dublje uvede u tajnu svoga poziva. I odmah ih stavlja pred najtežu kušnju. On će biti Trpeći Mesija, Mesija Patnik – kako je prorokovao Izaija prorok o Sluzi Jahvinu. Ali to Isusovo otkrivenje je i za apostole bilo neočekivano i šokantno, jer i u njihovoj glavi kao i kod ostalih Židova prejako je mesijanska ideja bila vezana uz zemaljske ciljeve. Fides: Tko sam ja? Zaista i sam Petar, prvak apostola koji je za koji trenutak prije na Isusovo pitanje: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« odgovorio: »Ti si Pomazanik – Krist!« (Mk 8,29) sada se sablažnjava nakon toga Isusova otkrivenja njegove muke i smrti. Za Židove je takav pojam Mesije neshvatljiv i neprihvatljiv, kako i Petar pokazuje sa svojim nastojanjem da Isusa odvrati od takva puta. »A Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu pa ugledav svoje učenike, zaprijeti Petru: „Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!î« (Mk 8,32-33) Sasvim je jasno da je toga časa Petar preuzeo ulogu Sotone napasnika koji je na početku javnoga djelovanja Kristova, htio Isusa zavesti da krene putem političkog mesijanstva, odnosno lakim putem trijumfa i slave ovoga svijeta. A to je Petar učinio jer je smatrao da je nedostojno i ponižavajuće za Mesiju da trpi i umre. Njegova ideja o mesijanstvu bila je još sasvim vezana uz zemlju i nije shvaćao da Bog može pokazati svoju moć i ostvariti svoje »kraljevstvo« baš preko muke i trpljenja i kroz slabost. Zato Isus i ruši taj lažni pojam vjere u Petru, govoreći svima nama da se prava vjera sastoji u potpunom predanju Bogu pa i onda kada nam se pokazuje u neshvatljivim slabostima i potresnim poniženjima kao što se to dogodilo i Kristu u njegovoj smrti na križu. Oštar odgovor Isusov Petru i tvrde riječi kojima ga je kao nikoga ukorio nazvavši ga »sotonom«, znak su da njegova vjera u Isusa kao Krista, odnosno Pomazanika Božjeg, bila je općenita, nejasna i nesavršena, jer još nije uspijevao shvatiti i prihvatiti da taj Krist Božji je Sin čovječji i Sluga Očev u svojoj ljudskoj naravi koji treba trpjeti i umrijeti da bi ostvario Božje planove spasenja čovječanstva. Tre iste poteškoće su imali i ostali apostoli i učenici koje je također Isus »udario svojim oštrim pogledom« i rekao svima »Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga: a tko izgubi život svoj poradi mene i Evanđelja, spasit će ga.« (Mk 8,34-35)  Ove Isusove riječi danas su upućene svima nama koji smo svakodnevno izloženi svakojakim napastima i stoga vrlo često i nama kao i Petru »nije na pameti što je ljudsko«! (Mk 8,33) I mi svi osjećamo velike poteškoće da u sudbini muka i trpljenja Isusova života prepoznajemo sudbinu našega života. Put križa kojim je Isus išao moramo i mi slijediti pa makar nas koštalo života i smrti kao i Krista, ako želimo ući i vječni život, u Kraljevstvo Božje. Također i mi da bi ostali vjerni Bogu i Kristovu Evanđelju moramo ići (protiv) u protivnom smjeru uobičajene struje današnjega vremena, protiv materijalističkog mentaliteta ljudi i protiv ateističke – bezbožničke i hedonističke kulture i civilizacije današnjega društva. Moramo se boriti za pravdu, jednakost, bratstvo i mir u ljubavi i slozi među svim ljudima svijeta. Stoga nije dovoljno da samo govorimo lijepe riječi, već moramo činiti i djela u skladu s našom vjerom, odnosno moramo donijeti plodove vjere. Premda je vjera Božjom milošću temelj svakoga opravdanja (Rim 1,17), ipak po njoj samoj ne postižemo spasenje. Ako vjera nije oplođena djelima ljubavi, ona je uzaludna i besplodna. »Tako i vjera: - kaže sv. Jakov apostol u svojoj poslanici – ako nema djelâ, mrtva je u sebi.« (Jak 2,17) Kršćanin, dakle, treba da se trudi oko dobrih djela koja čini iz ljubavi prema Bogu koji ga nagoni na ljubav prema bližnjemu. Prava i čista vjera nagoni vjernika na djela ljubavi prema bližnjemu. Prema tome dobra djela očituju istinitu vjeru i pravu ljubav. Zato vjera i ljubav iz koje su učinjena dobra djela nas spašavaju, jer bez Božje milosti i pomoći ne bi mogli učiniti nikakvo dobro djelo. Pokazati djelima svoju vjeru znači ne samo znati tješiti one koji trpe, nego sudjelovati u mukama i trpljenjima svojega bližnjega i biti spreman, ako je potrebno, na svojim leđima nositi križ onih kojima je potrebna naša pomoć. Pravi kršćanin je onaj koji i u najtežim mukama i životnim poteškoćama, hrabro ide naprijed pred licem Gospodnjim slijedeći svoje nutarnje uvjerenje vjere koje mu se očituje u savjesti. Svaki Isusov učenik je pozvan da na putu križa slijedi svoga Učitelja. Stoga prava ljubav prema Bogu, prava pripadnost Kristu sastoji se u strpljivu podnošenju svih nevolja i neprilika koje trebamo podnijeti i nadvladati ako želimo biti Božji. Ako želimo biti dobri u sebi i prema svima, slijedeći glas naše savjesti i vrednote Evanđelja – potrebno je da često unesemo u sve svoje suodnose s Bogom i ljudima mnogo samoprijegora i odricanja.  Samoga našega Gospodina Isusa Krista njegova ljubav prema Bogu i ljudima stajala ga je križa. A sve to nam govori da biti kršćanin, u svoj svojoj radikalnosti, ne znači samo imati kršćanska načela ili priznavati evanđeoske vrijednosti, nego znači misliti i živjeti po Duhu Uskrsloga Otkupitelja novim životom djece Božje; ne živjeti više za same sebe, nego za Onoga koji je umro i uskrsnuo za nas (usp. 2 Kor 5,15), shvatiti život kao služenje u ljubavi Bogu i bližnjemu po primjeru Isusa Krista. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 50,5-9a Ps 115 (114) Jak 2,14-18 Mk 8,27-35 |