rujan, 2010 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
DVADEST I PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) TKO JE NAJVEĆI U KRALJEVSTVU NEBESKOM: AUTORITET I SLUŽENJE »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj.« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja današnjeg Bogoslužja usredotočena je na vlast (autoritet) koja dolazi od Krista i koja mora da se sastoji u poniznosti i služenju, jer se temelji na tajni otajstva (misteriju) muke i Križa. Zato prije nego što će rastumačiti apostolima smisao i vrijednost vlasti u službi Crkve, Isus nastavlja svoj spori ali težak posao odgoja tih svojih učenika u misteriju trpljenja i Križa. Apostoli ne uspijevaju još shvatiti da samo u tom misteriju Križa se može shvatiti tko je zaista Isus. U srcu apostola, kao što je to obično u srcu svakoga čovjeka, postoji instinktivno odbacivanje muka i trpljenja. Stoga Bog koji trpi i koji je slab, nama koji smo po svojoj naravi slabi i kojima je potrebna pomoć i utjeha, čini nam se Bog beskoristan. Radi toga ljudi vrlo često odbacuju od sebe ovoga »slaboga i trpećeg« Boga koji se čini gotovo nemoćnim pred tolikim zlima, mukama i nesrećama ovoga svijeta. Svi smo mi malo slični onim bezbožnicima iz Knjige Mudrosti (koju smo čuli u današnjem prvom čitanju i) koji imaju prvenstveno i bivstveno materijalističko i hedonističko shvaćanje života. Stoga je sasvim jasno da u ovakvoj perspektivi života samo prisutnost jednoga »pravednika« koji se povjerava Bogu i živi svoj život po Božjem zakonu, jest za bezbožnike i grješnike stalan ukor kojega oni ne podnose i žele ga ušutkati pa makar i fizičkim nasiljem. »Rekoše bezbožnici: „Postavimo zasjedu pravedniku, jer nam smeta i protivi se našemu ponašanju, predbacuje nam prijestupe protiv Zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj.« (Mudr 2,12) Ali taj nasilan stav bezbožnika prema »pravedniku« je u isto vrijeme izazov protiv Boga u kojega se on pouzdaje. Zato rekoše bezbošci: »Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak. Jer ako je pravednik Božji sin, on će se za nj zauzet i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskušajmo porugom i mukom da upoznamo blagost njegovu, i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.« (Mudr 2,18-20) Taj »pravednik« prezren, izrugan i izmučen od bezbožnika i Židova (grješnika) i konačno osuđen na najsramotniju smrt na križu, jest Isus Krist, Sin Božji i naš Bog i Gospodin. O tome nam svjedoči sveti Matej u svojemu Evanđelju kada nas izvješćuje o uvredama i pogrdama koje su prolaznici, Židovi i razbojnici izgovarali protiv Isusa kad je razapet umirao na križu. »Prolaznici su ga grdili, mašući glavama i govoreći: „Ti, koji razvaljuješ hram i u tri ga dana opet sagrađuješ, spasi sam sebe. Ako si Sin Božji, siđi s križa!î Slično su se glavari svećenički zajedno s književnicima i starješinama rugali i govorili: „Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti. On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati u njega! On se uzdao u Boga, neka ga sada oslobodi, ako mu je uistinu po volji! Ta sam je rekao: 'Sin sam Božji'!î Isto su ga tako vrijeđali razbojnici koje s njime razapeše.« (Mt 27,39-44) Konačno sam Isus potvrđuje ove riječi kada u današnjem Evanđelju po Marku navješćuje po drugi put svojim apostolima svoju muku, smrt i uskrsnuće. »Govoraše im: „Sin Čovječji predaje se u ruke ljudima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.î« (Mk 9,31) Ali apostoli ne uspijevaju još shvatiti i prihvatiti tu misao o »trpećem Mesiji«, Mesiji – Patniku koji umire na križu za spasenje ljudi. »No oni ne razumješe te besjede, a bojahu se pitati ga« (Mk 9,32) Sve to nam govori kako je teško shvatiti tajnu otajstva Kristova u svoj svojoj cjelini do najtragičnijih posljedica i njegovu osobnu slobodu od svakog izvanjskog uvjetovanja ljudi i stvari. Odatle proizlazi i taj osjećaj straha koji je obuhvaćao apostole i kojima se učinilo absurdnim takvo poniženje njihova Učitelja iako im Isus osigurava da će se to njegovo poniženje pretvoriti ubrzo u slavu. Apostoli ne razumješe te Kristove besjede, jer su o svemu tome razmišljali na sasvim drugačiji način. Taj odveć ljudski način razmišljanja navodi ih na razgovor o tome tko je najveći. S time evanđelista Marko želi svima nama dati do znanja i staviti gotovo pred oči koliko su različiti putovi Božji od putova ljudskih. Dok Isus uzvisuje poniznost do potpunog uništenja samoga sebe, apostoli se prepiru međusobno tko će među njima biti na prvom mjestu. Zato Isus ne odustaje od svoga napora da im barem donekle pomogne da shvate nešto od prevelikog misterija – otajstva njegove osobe. »I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: „Što ste putem raspravljali?î A oni umukoše, jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći.« (Mk 9,33-34) Šutnja apostola na Isusovo pitanje o argumentu njihova razgovora izražava njihov stid i sram pred njihovim Učiteljem koji već polazi na put svoje muke i smrti, dok se oni gube u praznim i glupim raspravama oko prvenstva. Ali to je bio povod za pravu pouku Isusovu. »On sjede i dozove Dvanaestoricu te im reče: „Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj!î« (Mk 9,35) Isus ne propovijeda anarhiju. On je uvjeren da u svakoj zajednici, pa i u njegovoj Crkvi, mora netko biti »prvi« koji će se brinuti o ostaloj braći. On samo daje novi smisao i novo značenje vlasti (autoritetu) i upravljanju. Samo onaj tko je sposoban da se stavi u »službu« svih, smatrajući druge u svemu boljima od sebe i po pameti (inteligenciji), dobroti, uljudnosti i sposobnosti, taj je dostojan da bude na prvome mjestu. Vlast ne smije biti sredstvo postizavanja svojih osobnih interesa niti zadovoljavanja svojih vlastiti ambicija, nego »raspeće na križ« radi dobra drugih u službi braći ljudima. Sam Isus Krist je svoju »kraljevsku vlast« postigao umirući na drvetu križa za sve ljude. Istina je, takav pojam vlasti kao »služenje« drugima, više puta se zaboravio, a i dan danas se vrlo često zaboravlja i u samoj Crkvi, zato što nam nedostaje prava i iskrena poniznost jednih prema drugima. Stoga je neminovno potrebno ponovo uspostaviti duh ljubavi i služenja u jednostavnosti i poniznosti, ako želimo graditi Crkvu ili bilo koju drugu zajednicu. Zato na primjeru djeteta Isus pokazuje svojim apostolima i svima nama što znači to služenje i kome treba služiti. »I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: „Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje Ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene nego Onoga koji mene posla.î« (Mk 9,37) Da bismo dakle mogli biti uistinu ono što jesmo: Kristovi učenici, potrebno je da služimo jedni drugima. Služenje bližnjemu u ljubavi spada u bit čovjeka kršćanina. Čovjek zatvoren u sebe samoga više nije pravi čovjek. Čovjek koji čini samo ono što mu donosi korist, dobit ili slavu nije slobodan čovjek, već je rob samoga sebe i svojega koristoljublja. Dok čovjek koji živi za druge je savršen čovjek kao i Krist koji je živio i umro za druge. A Isus nam je pokazao riječju, primjerom i životom kome treba služiti i kako treba služiti. Služiti treba upravo bespomoćnima, potrebnima, nezbrinutima, gladnima, žednima, golima, bosima i svima onima koji ma je potrebna naša ljubav, shvaćanje, razumijevanje i pomoć. Svi su ti kao djeca jer ne mogu se sami za sebe brinuti. Isus se poistovjećuje upravo s takvima i stoga i kaže: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje Ime, mene prima.« (Mk 9,37) A budući da je Krist jedno s Bogom Ocem u svojoj božanskoj naravi, razumljiv je i zaključak: »A tko mene prima, ne prima mene, nego Onoga koji mene posla« (Mk 9,37) A sve će to reći da sve što smo dobra u ljubavi učinili bližnjemu to smo učinili Isusu Kristu i po njemu Bogu Ocu. U ovome se sastoji prava »mudrost« života o kojoj nam govori sv. Jakov apostol (u današnjem drugom čitanju). Ta mudrost dolazi »odozgo«, odnosno ona je dar Božji i primaju je samo oni koji je traže iskrena i čista srca u poniznosti života. A kad ta »mudrost« Božja dođe u ljudsko srce i dušu, ona koja je »mirotvorna«, donosi sa sobom obilne plodove mira za nas i za sve ljude, jer »mudrost odozgo ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena« (Jak 3,16-17). Dok luda »čežnja« za prvim mjestom i za posjedovanjem prouzrokuje u ljudskom srcu i u društvu prepirke, svađe i ratove. »Gdje je ljubomora i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo.« (Jak 3,16) Zatim požude, hedonizam i konzumerizam su uzrok ratnoga stanja u kršćanskim zajednicama i među ljudima. Ljudi se cijene po onome što imaju, a ne po onome što jesu. A imati žele da bi mogli trošiti na ono što im se otprve čini kao naslada. No budući da su pod pritiskom svojih požuda, a ne posjeduju nutarnje ravnoteže, što su brzo, krivo i nepošteno stekli to brzo i loše troše i spiskaju. »Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od požuda što vojuju u udovima? Žudite (li) a nemate? Ubijate. I hlepite (li), a ne možete postići? Borite se i ratujete.« (Jak 4,1-2) Protiv svega toga zla sv. Jakov apostol silno preporučuje molitvu. Molitva nas spaja s Bogom i po Bogu nam pomaže da pravilno vrednujemo osobe i stvari i da se po »mudrosti« Božjoj opredijelimo slijediti putem »križa« našega Gospodina Isusa Krista služeći u ljubavi Bogu i našem bližnjemu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mudr 2,12.17-20 Ps 54 (53) Jak 3,16-4,3 Mk 9,30-37 |