28.09.2010., utorak
GODINA B - 1 NEDJELJA DOŠAŠĆA A
|
PRVA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B) DOŠAŠĆE: VRIJEME IŠČEKIVANJA I BDIJENJA  »Budite oprezni! Bdijte, jer ne znate kad će doći to vrijeme! (...) Bdijte, dakle, jer ne znate kad će doći gospodar kuće: uvečer, u ponoći, kad se oglase pijetli ili ujutro, da ne bi došao iznenada i našao vas gdje spavate. Što vama kažem, to svima kažem: Bdijte!« (Mk 13,33.35-37) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Došašće nije samo jedno razdoblje crkvene godine, već je to vrijeme intenzivnijeg proživljavanja jednoga od temeljnih obilježja cijelog kršćanskog života. Naš je život pod znakom iščekivanja Gospodinova Dolaska. Odatle naš život poprima novu vrijednost i naše ovozemno zalaganje postaje značajno za našu konačnu budućnost. Advent stoga želi u nama pobuditi odlučan stav za danas i za svaki novi trenutak našega života kako bismo svoje vrijeme pretvorili u događaj spasenja. Tako se pripravljamo za drugi i konačni Gospodinov Dolazak. Svi mi iščekujemo njegov slavni Dolazak na kraju naše povijesti kada će Bog otrti svaku suzu i konačno uspostaviti svoje kraljevstvo pravde, ljubavi, istine, života i mira. Prema tome Došašće nam otkriva konačni smisao našega života i ukazuje nam na našu nadu u buduću slavu. Međutim, u Došašću se ponajprije spominjemo Kristova prošlog dolaska među nas ljude i tako se pripravljamo na ovogodišnji blagdan Božića. Isus je primjerom svojega života i svojom riječju usadio u ljudska srca klicu istine, ljubavi i mira. Stoga početak nove liturgijske godine nam pruža zgodu da se ponovo ispravno usmjerimo prema Bogu, da svoj život osmislimo da sve svoje sile uložimo u trud kako bismo postigli konačni cilj. Nema čovjeka na zemlji koji nije u neprestanoj opasnosti da zastrani s pravog životnog puta. Nema grijeha koji svaki čovjek nije sposoban učiniti. Neće ga počiniti samo ukoliko je toga svjestan i prema tome koliko se čuva i ispravlja, koliko uz pomoć milosti Božje dobrom nadvlada zlo. Često nam izgleda da je Bog daleko od nas i od našega svijeta. Naši grijesi nas dijele od njega. Prorok Izaija veli da svi lutamo i da nas sve oko nas razbacuje kao vjetar lišće. I ako dopustimo da nam srce tako otvrdne te više ne mari što Boga vrijeđa, onda ćemo zauvijek propasti. »Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpadosmo, i opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikoga nema da tvoje ime prizove, da se probudi i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim.« (Iz 64,5-6) A ipak, Bog je naš Otac i naš Otkupitelj. On je uvijek kadar razdrti taj zastor grijeha i zla koji nas od njega dijeli i očitovali se našim očima. U tu svrhu nam je Otac i poslao svoga Sina da On bude naš Put, naš Vođa k istini i životu. Zato je Advent vrijeme kada se uspješno može izmoliti da nam Gospodin pohiti u pomoć. Pred njim će se onda potresti i srušiti svačije brdo grijeha. Stoga molimo našega Otkupitelja da siđe u naša srca kao blaga rosa koja će u nama pospješiti rast milosti i ljubavi. Tako je sam Izaija, prorok Došašća, iz dna srca vapio da se Bog očituje i da zahvati u povijest svoga naroda kao i cijeloga svijeta. »O da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi.« (Iz 63,19b) Kad bi nam se i činilo da Bog sakriva svoje lice od nas, da smo mu zbog svojih grijeha i nevjernosti odurni, majka Crkva nas uči kako mu se približi. Dobro znamo gdje možemo očistiti svoju savjest. Od nas se traži jedino otvorenost njemu, svojemu Bogu i Gospodinu. Samo se posve prepustimo svome nebeskom Ocu, koji našu dušu neprestano oblikuje i usavršava, da našu narav čisti i mijesi kako On hoće pa će sve biti dobro i u redu. Zato i mi s Psalmistom možemo isprositi da se Gospodin okrene k nama, da nam pokaže svoje očinsko i milostivo lice pa da se tako spasimo zauvijek. »Gospodine, Bože naš, obnovi nas! Razvedri lice svoje i spasi nas!« (Ps 80,8) Na naš vapaj Bog će pokazati svoju moć time da nam dođe u pomoć i da njegova milost postane naša snaga. Svatko je od nas čovjek njegove desnice, djelo njegove moći i milosti. Svi smo mi Božji vinograd koji je On nasadio i koji Bog uzgaja. A odgajati se može samo onoga koji to hoće, koji surađuje s Božjom milošću. Ako je dosada bilo kolebanja i nevjernosti, ovo je vrijeme da se odlučimo i da kažemo Bogu: »Nećemo se više odmetnuti od tebe; poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.« (Ps 80,19) Velika je milost da možemo živjeti nadajući se Kristovu ponovnom dolasku. Ali zato od nas se traži i velika odgovornost: moramo ljudima oko sebe pružati svjedočanstvo vjere. Sav naš kršćanski život je označen kao iščekivanje Objavljenja Isusova. I dok On ne dođe, svima nam je potrebna temeljna kršćanska vrlina postojanosti (ustrajnosti) u dobru. Kada dođe, u Dan Gospodnji, treba da nas zateče neporočne i besprijekorne. A to je sve milost Božja dana kršćanina u Kristu Isusu zbog koje se apostol Pavao zahvaljuje Bogu svojemu i kaže nam: »On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprijekornim u Dan Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svoga Isusa Krista, Gospodina našega.« (1 Kor 1,8-9) One koji Boga zazivaju, koji se na njega oslanjaju, On neće iznevjeriti već će im pomoći da postignu svoj konačni cilj. A to je zajedništvo sa Sinom Božjim, Isusom Kristom, našim Gospodinom. Svaki bogoslužni sastanak, napose euharistijska pričest, ostvarenje je tog zajedništva već ovdje na zemlji koje će Bog ovjekovječiti o drugom Kristovu dolasku. Sam Krist nam govori o svome dolasku na kraju vremena. On će doći iznenada poput domaćina koji se vraća s putovanja. Zato od nas traži da budemo budni kako nas pri svom povratku ne bi iznenadio. Krist je otputovao s ovoga svijeta i uzašao na nebo. Nama, svojim učenicima, povjerio je »svoju kuću«, ovaj svijet. Naša dužnost je da ga svojim zalaganjem učinimo dostojnim Dolaska Isusova. Stoga treba da se svaki pojedinačno, prema pozivu koji mu je Bog dao, uloži u svoj posao. Teško onima koje »domaćin« pri povratku nađe pozaspale. Zato je svima nama, u ovome međuvremenu do konačnog Dolaska, potrebna zaposlena budnost. Isus je zahtjeva od apostola i od svih nas. »Budite oprezni! Bdijte, jer ne znate kad će doći to vrijeme! – kaže Isus. (...) Bdijte, dakle, jer ne znate uvečer, u ponoći, kad se oglase pijetli ili ujutro, da ne bi došao iznenada i našao vas gdje spavate. Što vama kažem, to svima kažem: Bdijte!« (Mk 13,33.35-37)   Budnost na koju nas Isus poziva označuje općenito cjelokupnu kršćansku angažiranost. Pojedinačno i zajednički treba da se zalažemo za osobno i vlastito samoostvarenje po Bogu i za boljitak svijeta. U svim prilikama i neprilikama života Bog nam dolazi u susret kako bismo i mi jedni prema drugima gajili susretljivost te zajedno učinimo što više dobra. Zato uložimo sav svoj žar i mar u izgradnju svijeta, u životnu borbu za bolji, Božji svijet. I Gospodin Isus koji je ugradio sav svoj mladi život, sve do smrti, da nastane Božje kraljevstvo u svijetu u tome će nam pomoći i biti će uvijek sa nama. A da bi sve to mogli ostvariti, uz bdijenje i rad svi mi moramo i moliti. Molitva, naime, usmjeruje i podiže naš duh k Bogu koji je jedini putokaz i svjetionik našemu životu u tami ovoga svijeta. Stoga je najbolje često se sjetiti Boga. Molitva nas stavlja u prisutnost Boga i osigurava nam njegovu pomoć. Velika je moć molitve, prava je velesila koja spašava sve one koji se mole. A propadaju oni koji se ne mole i ne utječu Bogu za pomoć. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 63,16b-17.19b; 64,2b-7 Ps 80 (79),2ac i 3b.15-16.18-19 1 Kor 1,3-9 Mk 13,33-37 |