25.09.2010., subota
GODINA B - 6. NEDJELJA KROZ GODINU
|
ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) »GUBA GRIJEHA« Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U centru pažnje današnje liturgije kao i prošle nedjelje nalazi se ponovo veliki misterij – tajna boli, muka i trpljenja koja muče svakog čovjeka i cijelo čovječanstvo. Jedna od najstrašnijih bolesti koje napadaju čovjeka jest bolest gube. Također i danas guba je jedna bolest koje se čovjek boji i nad kojom se zgražava zbog strašnog iznakaženja ljudskog organizma što ona prouzrokuje i zbog njene mogućnosti zaraze.  Između svih bolesti Židovi su smatrali gubu bolešću koja čini čovjeka nečistim, jer uništavajući njegovu fizičku snagu i izgled i njegov ljudski integritet, bila je najveći znak grijeha i njegove težine. Zbog toga guba nije bila samo promatrana sa medicinskog stanovišta, već je neizbježno poprimala dimenzije vjerskog karaktera. Po židovskom shvaćanju guba je bila »prvorođenica smrti« (Job 18,13) jer je prouzrokovala i izražavala u najgorem, najtežem i najodvratnijem smislu smrt u čovjeku. Guba je bila strašna bolest jer je isključivala bolesnika iz zajedništva s narodom Božjim. »Nečist! Nečist!« morao bi vikati svaki gubavac iz daljine tako da bi svi mogli izbjeći da ne bi došli u dodir s njime. Rabini – židovski vjeroučitelji smatrali su gubavca kao mrtvaca i mislili su da je njegovo ozdravljenje nevjerojatno i gotovo nemoguće kao uskrsnuće mrtvih. Samo u ovom povijesno – kulturno – vjerskom kontekstu možemo shvatiti stroge mjere i neljudske zakone u odnosu na gubavce o kojima nam govori današnje prvo čitanje iz Levitskog zakonika. Taj stari Levitski zakon je sputavao ljude i često je u njem čovjek bio zabačen i napušten kao što je bio gubavac kojega je bilo zabranjeno dodirnuti. Stroge mjere toga zakona udaljavale su gubava čovjeka od ostalog naroda jer su imale za cilj zaštititi od zaraze cijelu zajednicu. Zajednica Bogoslužja (kulta) morala je biti čista, dok bi guba osobu koju bi napala učinila nečistom jer bi je iznakazila u njenom tjelesnom integritetu potrebnom za zajedničko sudjelovanje u štovanju Boga. Stoga svaki onaj koji je bio pogođen gubom morao je biti izlučen od drugih i nije se smoio približiti nikome. Prema tome ozdravljenja od gube koja je Isus činio postaju simbol oslobođenja čovjeka od grijeha; znak i dokaz Kristove moći nad snagama zla. Sve ovo nam pomaže da shvatimo bolje novost izazivajućeg čina Isusova u načinu i osjećajima ozdravljenja gubavca iz današnjeg sv. Evanđelja po Marku. Ovaj evanđeoski prikaz ozdravljenja gubavca je jednostavan i svečan u isto vrijeme: »Dođe k Isusu neki gubavac, klekne i zamoli: „Ako hoćeš, možeš me očistit!” Isus ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: „Hoću, budi čist!” I odmah nesta s njega gube, i očisti se.« (Mk 1,40-42) Isus, dakle, doticajem iscjeljuje gubavca i tako nadilazi stari zakon koji je zabranjivao svaki kontakt s takvim bolesnicima. Za njega je čovjek važniji nego svaki propis zakona. Tim svojim postupkom Krist oslobađa čovjeka zakona kad nije u službi čovjeka i kad ga tlači. Ono što nas pogađa u ovom evanđeoskom prikazu jesu vjera gubavca koji se potpuno povjerava milosrđu Gospodnjem i osjećaji ljudskosti i sućuti koji obuhvaćaju samoga Isusa pred tim ostatkom neretnog ljudskog bića. Kolika smionosr kod gubavca: znao je da ne smije prići zbog svoje bolesti; kolika vjera: slutio je da mu se pruža jedinstvena šansa u susretu s ovim Božjim čovjekom; koliko predanje i finoća kad kaže Isusu: »Ako hoćeš, možeš me očistiti!« Zatim gledajmo koje li spremnosti i dočekljivosti kod Isusa! Na gubavčevu riječ: »Ako hoćeš...«, Isus, kao da je samo to čekao i samo radi toga došao, odmah »ganut pruži ruku, dotače ga se pa će mu: »Hoću, budi čist!« Isus je mogao tog gubavca ozdraviti riječju izdaleka. No On zna za čim žudi taj nesretni čovjek, za dodirom. Da ga i nije izliječio na tijelu, koliko bi mu zdravlje darovao taj prijateljski dodir, doticaj. U tom trenutku doticaja s gubavcem Isus sam je u sebi osjetio bol i muku zbog zla koje uništava tog čovjeka i srdžbu protiv društva koje te jadne ljude odbacuje od sebe. Stoga Isus i upotrebljava geste koja idu protiv zakona, kao što su ispružiti ruku i dotaći nečistoga i ozdraviti ga. Moć Isusove Božanske riječi, spojena s gotovo »sakramentalnim« sudjelovanjem cijele njegove osobe čine čudo ozdravljenja gubavca koje je kao neka vrsta uskrsnuća od mrtvih. Isus, sudjelujući u muci toga čovjeka, pokazao se kao Onaj koji je na se uzeo sve naše muke i trpljenja, bolesti i zla koje uništavaju čovjeka da bi nas potpuno ozdravio u korijenu našeg ljudskog bića. Zato prorok Izaija naziva Otkupitelja i Spasitelja svijeta trpećim Slugom Božjim koji ima izgled jednog gubavca jer je na se uzeo sve naše grijehe i podnio svu kaznu za nas da bi nas spasio. Sve ovo se ispunilo doslovce na Isusu Kristu za vrijeme njegove muke i smrti na križu kad je bio osuđen i razapet skupa s drugim razbojnicima izvan tabora naroda Božjeg i izvan svetog grada Jeruzalema. Prema tome Isus sam u gubavcu kojeg ozdravlja gleda svoju budućnost trpećega Sluge Božjeg kojega će ljudi tako iznakaziti kao jednog gubavca kojega se uopće ne može više prepoznati. Zato Isus dotičući gubavca svojim rukama pokazuje na konkretan način da osuđuje svaku zloću ljudi i svaki nepravedan zakon u kojem nema ljubavi prema čovjeku. Tako Krist dokazuje da zakon nije vrijednost u sebi već obavezuje samo utoliko ukoliko je za dobro čovjeka. Nisu zakoni koji spašavaju već ljubav prema Bogu i djela milosrđa prema čovjeku.  Jedan lijep primjer ljubavi Kristove koja spašava nalazi se u današnjem drugom čitanju Prve poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima u kojoj apostol Pavao raspravlja o problemu upotrebe mesa koje se žrtvuje idolima: tj. poganskim bogovima. On rješava taj problem žrtava idolima oslanjajući se na dva temeljna prncipa kršćanstva, a to su: sloboda i ljubav. U ime kršćanske slobode poziva sv. Pavao sve kršćane da nadvladaju svaki ritualistički formallizam i licemjerstvo, budući da idoli nisu nikakvo božanstvo (usp. 1 Kor 8,4-6) i prema tome to žrtveno meso može se jesti kao i svako drugo meso. Ali ta kršćanska sloboda mora uvijek biti popraćena ljubavlju Kristovom prema bližnjemu koja nas poziva na poštivanje »slabe« savjesti našega brata koji bi se mogao sablazniti ako bi se jelo takvo meso žrtvovano idolima. Zato takvom slučaju je bolje ne jesti takvo meso nego sablazniti bližnjega svojega. Apostol Pavao s ovakvim svojim stavom i ponašanjem poziva svoje kršćane i sve nas da u svemu nasljedujemo u ljubavi Isusa Krista kao što to i on sam čini. Mi kršćani i sva Crkva dužni smo se prilagoditi drugim ljudima u svemu što nije grijeh, jer Crkva ne može biti u službi Evanđelja ako je prema ljudima kruta. To je temeljno načelo kršćanskog savršenstva: u svemu postupati kao Isus. A on se doista u svemu, osim u grijehu, prilagodio ljudima da ih može spasiti (usp. Heb 4,15). Stoga sve što mi kršćani radimo i trpimo, svu svoju ljudsku aktivnost, sve osim grijeha, treba da smatramo proslavom Boga. Nitko od nas ne smije biti na sablazan drugima, tražeći samo svoju osobnu korist, već moramo težiti za onim što koristi svima na spasenje. To je ono što je Isus učinio kad je gubavca ozdravio i to je ono što Bog od nas traži preko usta sv. Pavla aopstola kad nam govori: »Braćo? Ili jeli, ili pili, ili drugo što činili, sve na slavu Božju činite!« (1 Kor 10,31) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Lev 13,1-2. 45-46 Ps 32 1 Kor 10,31-11,1 Mk 1,40-45 |