30.09.2010., četvrtak
GODINA A - 16. NEDJELJA KR. GOD.
|
ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) STRPLJIVOST BOŽJA JE BLAGA, VELIKODUŠNA I VODI OBRAĆENJU »I pristupiše sluge k domaćinu te mu rekoše: 'Gospodaru, zar nisi dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle ljulj? A on im odgovori: 'To je učinio neprijatelj.' Sluge ga zapitaše: 'Hoćeš li da odemo i da ga počupamo?' 'Ne, - odgovori im -, da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu! Ostavite oboje neka raste do žetve! U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije ljulj te ga svežite u snopove da se spali, a pšenicu saspite u moj žitnicu!'« (Mt 13,27-30)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! U društvu, koje boluje od živčane napetosti te je često naprosto nepodnošljivo, postoji opasnost da strpljivost smatramo popustljivošću i slabošću. Zato svi mi redovito znademo druge nesmiljeno suditi. Dok upravo strpljivost traži da budemo velikodušni i puni poštovanja prema svakoj ljudskoj osobi i njezinim opredjeljenjima. U tome oponašamo samoga Boga koji je blag i strpljiv sa svima nama grešnim i bijednim ljudima. Tako i sveti pisac Knjige Mudrosti Božju blagost vidi u tome što s nama ljudima upravlja s velikom pažnjom. Svoju moć, kojom bi se Bog mogao uvijek služiti, mi na sebi ni ne osjećamo; toliko je ublažena njegovom dobrotom i ljubavlju prema nama. Naprotiv, kao Svevladar Bog može i zna poštedjeti. Strpljiv je sa svakim, te kažnjava samo one koji su spoznali njegovu moć a ipak se prema njemu drsko ponašaju. »A takvim si djelima narod svoj poučio da pravednik ima biti čovječan; podario si sinovima svojim dobru nadu, jer daješ po kajanje za grijeh.« (Mudr 12,19) Prema tome Božjim se savršenstvima nije dosta diviti, nego ih moramo i nasljedovati prema svojim mogućnostima. Njegova nas djela uče da i mi moramo biti puni dobrote i čovječnosti, odnosno ljudski dobri kao što je Bog božanski dobar. Tada se možemo nadati da će i On biti milosrdan prema našim grijesima za koje se od nas traži samo pokajanje. Bog je onaj koji i to daje budući da je čovjek sam po sebi nesposoban da uvidi svoja nedjela i da se popravi. Stoga Božje milosrđe i blagost potiču nas da mu se uvijek iznova obraćamo za smilovanje. Sveti Pavao apostol je svjestan te naše ljudske slabosti koja se pokazuje čak i u tome da ne znamo što i kako da molimo. Zato u toj našoj slabosti nam pritječe u pomoć Kristov Duh. Sve ono što nama manjka to Duh Sveti obilato nadoknađuje i upotpunjuje našu slabu snagu. Ali i tu je potrebna naša suradnja s Duhom Božjim kao i u čitavom našem kršćanskom življenju i djelovanju. I tek kada se našim ljudskim uzdasima prema Bogu pridruži Duh Sveti sa svojim neizrecivim uzdisajima, naša molitva prodire u nebo i može računati na sigurno uslišanje. Mi te uzdisaje Duha ne možemo shvatiti ni ponavljati, ali Bogu su posve jasni i kod njega neizostavno uspješni. Treba se samo prepustiti da nas u molitvi kao i u čitavom našem životu vodi Duh, jer bez toga naša molitva niti naš život ne će nikada biti pravo kršćanski. »A onaj koji proniče srca zna koja je želja Duha – da se On po Božju zauzima za svete.« (Rim 8,27)  James Tissot: Prispodoba o sijaču Dakle, Bog po Duhu zna za naše potrebe i želje i samo po njemu su one u skladu s Božjom voljom, a prema tome i sigurno zadovoljene. Stoga najveći i najsigurniji dokaz za konačno spasenje jest uzdisanje Duha Svetoga u nama i za nas. Duh Sveti čini da dobro sjeme Božje riječi posijano u nama iznikne i donese rod. Prispodoba o gorušičinom zrnu koje se ubrzo razvija u veliko stablo označuje rast Božjeg kraljevstva na zemlji pod utjecajem i vodstvom Duha Svetoga. U svojim počecima to je kraljevstvo zaista bilo kao zrno. Isto tako, poistovjećuje se sa samim Kristom »pšeničnim zrnom koje je palo u zemlju i umrlo« (Iv 12,24). Ali iz tog u zemlju palog zrna rodio se klas, rodilo se čitavo tijelo: tj. Crkva. Ona raste natapana Božjom riječju i krvlju apostolskoga svjedočanstva. Kroz najkraće vrijeme razvija se u ogromno stablo koje svoje grane širi po svem poznatom svijetu. Čitavi narodi, poput ptica, dolaze i počivaju na njezinim granama, primaju krštenje, pa i sami postaju grane toga stabla Crkve. Rast Kraljevstva nebeskog na zemlji, odnosno Crkve Kristove, označuje i prispodoba o kvascu. Kvasac je u pravom smislu riječi snaga Duha koji djeluje u tom Kraljevstvu. Označuje preobraziteljsku snagu koju ono posjeduje, čak toliko da sve obnavlja i čini da ljudi od trome mase postaju »kruh zajedništva s tijelom Kristovim«, odnosno kruh koji se Bogu prinosi kao ugodna žrtva. Na taj način Duh Sveti svojom snagom stvara novoga čovjeka, stvorena po slici uskrsloga Krista. Prispodoba o kukolju (ili ljulju) označuje nam Crkvu kao neko veliko polje u kojem rastu zajedno pšenica i kukolj, dobri i zli. Nema u Crkvi unaprijed sigurnih i nesigurnih, nema odabranih i osuđenih. Svi smo mi određeni da postanemo djeca svjetlosti i dobra pšenica primajući Kraljevstvo Božje u sebe i obraćajući se od zlih djela jedinome, pravome, živome i istinitome Bogu. Crkva je mjesto u kojem ima prostora za rast, za obraćenje i nadasve za nasljedovanje Božje strpljivosti. »Svaki zao čovjek živi ili zato da se obrati i popravi ili da po njemu dobar čovjek vježba u strpljivosti i u dobru utvrdi« rekao je otprilike sv. Augustin. Stoga, eto, u Kraljevstvu takvoga Boga nema mjesta za nestrpljive sluge, za narod koji kao da i ne zna činiti ništa drugo nego zazivati Božje kazne na druge i Bogu naređivati svaki put koga mora lupiti po glavi. Zato Gospodar njive svojim slugama koji su htjeli odmah počupati kukolj koji je izrastao sa pšenicom odgovori: »'Ne, da ne biste, čupajući ljulj, počupali s njim i pšenicu. Ostavite obadvoje neka raste do žetve! U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije ljulj te ga svežite u snopove da se spali, a pšenicu saspite u moj žitnicu!'« (Mt 13,29-30)  U toj prispodobi Isus nam stavlja za uzor strpljivosti samoga sebe. Moramo pričekati vrijeme žetve na svršetku svijeta kada će On zapovjediti svojim anđelima »da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i zlikovce te da ih bace u ognjenu peć, gdje će biti plač i škrgut zubâ« (Mt 13,41-42). To je poziv svima nama na poniznost i milosrđe, jer nitko od nas nije siguran da li spada u pšenicu ili kukolj. Samo je Jedan bio pšenica bez kukolja: tj. bez grijeha. To je ono zrno koje je jednoga dana palo u zemlju i umrlo. Sada to zrno, koje je postalo kruh, dolazi k nama da nas pretvori u Božju pšenicu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mudr 12,13.16-19 Ps 86 (85) Rim 8,26-27 Mt 13,24-43 (13,24-30) |