TRIDESETA NEDJELJA KROZ GODINU
(Godina C)
BOG USLIŠAVA MOLITVE
SIROMAŠNA I PONIZNA ČOVJEKA
»Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« (Lk 18,14)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
U prispodobi o nepravednom sucu i upornoj udovici Isus nas je poučio kako trebamo biti ustrajni u molitvi.
Danas u paraboli o farizeju i cariniku uči nas da naša molitva treba biti ponizna. Stoga nije toliko važno dolaziti u crkvu i prisustvovati bogoslužnim sastancima koliko je važno s kakvim raspoloženjem to činimo.
Pred Boga možemo doći samo kao raskajani sinovi i kćeri, svjesni svojih grijeha.
To pravilo vrijedi za svakog pojedinca, ali isto tako i za čitavu zajednicu.
U toj zajednici, koju tvore svi okupljeni, moguće je duhovno jedinstvo i međusobno obogaćenje samo ukoliko su njezini članovi spremni da se svaki pojedinac što je moguće više oslobodi samoga sebe i svoje srce isprazni od umišljenosti i samoljublja da bi se ispunio Božjim Duhom.
Mnoge molitve koje su nam sačuvane u Bibliji svjedoče nam o takvom čovjekovom stavu. Ujedno sve te molitve sadržavaju priznanje da smo pred Bogom grešnici.
Stoga svjestan da pukim obavljanjem samih vjerskih obreda ljudi mogu steći krivo pouzdanje u same sebe, starozavjetni mudrac Sirah upozorava da bi sami izvanjski obredi bez raspoloženja duha i srca bili izrugivanje prave religioznosti i štovanja Boga.
Pred Bogom ne vrijedi »lijepo lice«. Bog ne priznaje čast staleža, naobrazbe, bogatstva, dobi.
»Nije pristran na štetu siromahovu i sluša molitvu potlačenoga.« (Sir 35,13)
Bog je pravedan i On štiti siromahe, udovice i sirote kojih će molitva uvijek zastalno prodrijeti oblake i doći do njega. Bog čuje vapaje ojađenih.
Zato nijedan čovjek se u molitvi ne smije hvaliti svojim duhovnim i materijalnim uspjesima, svojom pobožnošću i vrlinama.
Molitva iznad svega treba biti ponizna. Takvu molitvu Bog čuje i uslišava.
On uvijek uslišava molitvu siromašna i ponizna čovjeka, jer »on nema mira dok ona ne dođe do Boga, i ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda, pravedno ne presudi i pravdu ne uspostavi.« (Sir 35,17-18)
Prema tome pred Bogom koji nas dobro poznaje ne smijemo isticati svoje zasluge, već radije priznajemo svoj grijeh i svoju slabost.
Tako dugo dok sebe vidimo onakvima kakvi stvarno jesmo i priznajemo svoje pogreške i nedostatke, Bog može nešto započeti s nama.
Ali onoga trenutka kada pokušavamo sebe prikazati boljim nego što jesmo, kada više Bogu nemamo ništa priznati o sebi, postajemo farizeji, nerealni ljudi kroz koje se Bog ne može očitovati u svijetu.
Zato i nama danas Isus osobno naviješta prispodobu o farizeju i cariniku, ne zato da bismo ispitivali savjest drugima nego sebi samima.
U svakome od nas krije se farizej iz evanđeoske parabole, jer smo svi skloni vidjeti nedostatke drugih i isticati svoje vrline.
U stavu i ponašanju farizeja nema dovoljno prostora za pouzdanje u Boga niti razumijevanja za slabe i grešne ljude kojima je Bog spreman oprostiti.
Farizejeva molitva je monolog u kojem zahvaljuje Bogu što nije grabežljivac, nepravednik, preljubnik »kao ostali ljudi« ili »kao ovaj carinik« (Lk 18,11). Zatim ističe što jest, hvaleći se pred Bogom, da posti dvaput tjedno i da daje desetinu od uroda i prihoda za vjerske potrebe.
On nije lagao, jer je stvarno bio takav snagom pripadnosti farizejskom staležu.
Ipak njegova molitva nije bila uslišana, jer samo podsjeća Boga na svoja dobra djela i tako očituje svoje grešno samopouzdanje ostajući u stanju precjenjivanja sebe i podcjenjivanja drugih osoba.
Dok je carinik, svjestan svojega stanja, stajao izdaleka u hramu i ne usudivši se ni očiju podignuti k nebu kajao se za svoje grijehe.
Suzdržavala ga je ponizna savjest, ali ga je približavala iskrena pobožnost.
Udara se u prsa u znak spremnosti na obraćenje i pozitivnu promjenu.
Ne hvali se dobrim djelima, nego uzdiše govoreći: »Bože, milostiv budi meni grešniku!« (Lk 18,13)
Bogu se svidjela poniznost carinika iako je živio u grijehu, a ne oholost farizeja koji je činio dobra djela.
Zato Isus zaključuje da je carinik »opravdan«, a ne farizej i nadodaje: »Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« (Lk 18,14)
A ta opravdanost se sastoji u uslišanju molitve i u oproštenju grijeha koje dariva jedini Bog.
Takva ponizna molitva pred Bogom izbavila je i sv. Pavla apostola »iz usta lavljih« (2 Tim 4,17). Bog ga je ne samo izbavio od njegovih progonitelja, nego mu je također dao snagu da pred sudom svjedoči za Kristovo Evanđelje i da se ono razglasi među sve narode.
Stoga se Pavao zahvaljuje Gospodinu Isusu što je stajao uza nj i što ga je krijepio da se po njemu »potpuno razglasi Poruka, te je čuju svi narodi.« (2 Tim 4,17)
To je »Poruka« o spasenju svih ljudi u Kristu raspetom i uskrslom. Tu »Poruku« spasenja i mi svaki put u Misi slušamo i u nju se zahvalno uključujemo.
Zato se apostol i ne boji smrti, jer je »dobar boj vojevao, trku završio, vjeru sačuvao« (2 Tim 4,7).
On je vazda bio vjeran onome koji ga je poslao i zato već za života misli na dan kad će sjedinjen s Kristom ući u njegovu slavu. Prolijevanjem svoje mučeničke krvi Pavao će počastiti Boga i pridonijeti spasenju ljudi.
Ali ni tu ne misli samo na sebe. On zna da ista nagrada čeka i druge kršćane.
Zato on traži od sviju nas da Isusov dolazak očekujemo s ljubavlju, a to znači s budnom čežnjom i s vjernošću.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Sir 35,12-22
Ps 34 (33)
2 Tim 4,6-8. 16-18
Lk 18,9-14
Post je objavljen 14.09.2010. u 07:19 sati.