Marketing
Sveti Stanislav
SV. STANISLAV, BISKUP I MUČENIK
11. TRAVNJA
(Godina C)
Sv. Stanislav
»Onda se baci na koljena i povika iza glasa: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” Kad to reče, usnu u Gospodinu.« (Dj 7,60-8,1)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Sveti Stjepan više je uskrsni nego božićni svetac. Ako to ne dolazi do izražaja u njegovu govoru, ističe se u njegovu mučeništvu.
Prvom mučeniku Crkve bilo je dano da u viđenju prvi gleda Isusa nakon njegova uzašašća gdje stoji s desne Bogu u njegovoj slavi. On će prvi ići njegovim putem trpljenja da s njime bude i prvi proslavljen. Njegovi su mu protivnici kamenovanjem iskazali najveću uslugu, jer Stjepan nije Isusa samo ugledao, nego uskoro i k njemu došao.
Zaslužio je to i time što se u njegovu mučeništvu ponovilo nekoliko pojedinosti iz Kristove muke. Kao što je svjetina vikala protiv Isusa: »Propni ga, propni!«, tako i na Stjepana podigoše silnu viku. Kamenovali su ga izvan grada kao što je Isus bio razapet izvan jeruzalemskih zidina. Prvi je mučenik slično molio kao Gospodin na križu: tražio je od Boga oproštenje za one koji su ga kamenovali, govoreći: »Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!« (Dj 7,60)
»I dok su ga kamenovali, Stjepan je zazivao: „Gospodine Isuse, primi duh moj!”« (Dj 7,59-60), predavši tako svoju dušu Isusu kao Isus svome Ocu.
Da se Stjepan bavio samo dijeljenjem obroka potrebnima, po svoj prilici ne bi bio mučen, ali ga je Božji Duh poticao i na propovijedanje koje mu je donijelo mučeničku slavu.
Poslije prvog mučenika Stjepana slijedili su nebrojeni mučenici od kojih je velika većina onih koji su mučeništvo mogli izbjeći.
Jedan od takvih mučenika je i sveti Stanislav, biskup i mučenik, čiji spomendan Crkva danas slavi. Rođen je u gradu Szczepanouu u Poljskoj oko godine 1030.
Naukovao je u Parizu. Postavši svećenik naslijedio je Lamberta, krakovskog biskupa, godine 1071. Kao dobar pastir predvodio je Crkvu, pomagao siromašne i svake je godine pohađao kler.
Ubio ga je godine 1097. kralj Boleslav koga je sveti biskup Stanislav korio zbog njegova života.
Život sv. Stanislava
Iz svega se može zaključiti da su neprijatelji vjere samo oruđe za mučeništvo, a ono je dar Božji i plod ljudskog junaštva. Taj dar nije čest, ali junaštvo za svjedočenje vjere na mjestu gdje živimo i radimo svima nam je potrebno.
»Treba imati hrabrost za istinu! Treba nam kršćanska hrabrost!« (Pavao VI. Kanonizacija sv. Nikole Tavelića)
Trebamo riječju i životom svjedočiti našu vjeru u Krista Gospodina.
Tako pozivom da vjeruju u njega, Krist je htio Židove u kafarnaumskoj sinagogi dovesti na pravi put istine, života i spasenja i pripraviti ih na svoj govor o kruhu života.
Nažalost njihove misli ostaju posve na zemlji i oni traže uvijek nova čudesa.
Takvi smo mi ljudi kad nas ne zadovoljava Božja riječ i Božja hrana.
Čudo s umnoženim hljebovima navelo ih je da u njemu priznaju proroka koji ima doći na svijet kako je već Mojsije navijestio, ali sada hoće još neki veći znak. Njihovi su očevi u pustinji toliko godina jeli čudesnu manu i zato bi željeli da se Gospodin sada i za njih pobrine na sličan način.
Ali Isus ih želi dalje poučiti pa im svečano izjavljuje da im mnu nije darovao Mojsije nego njegov Otac. I ona je u neku ruku bila kruh s neba, ali samo slika, tip pravoga kruha s neba koji im Otac sada u Sinu zaista pruža.
Tu Isus sebe poistovjećuje s kruhom, jer je On onaj koji je poslan od Oca sišao s neba, a došao je da dade život svijeta. Zato im Isus odgovori: »Ja sam kruh života. Tko dolazi k meni, neće ogladnjeti; tko vjeruje u mene, neće ožednjeti nikada.« (Iv 6,34-35)
To Židovi ne shvaćaju i dalje ostaju samo kod tjelesnog kruha i stoga mole Gospodina da im uvijek daje taj kruh. Njima je samo do toga da ih netko čudesno badava hrani.
Nažalost i danas među nama kršćanima ima ih mnogo koji misle isto onako kao i Židovi.
Dok Isus govori o duhovnom kruhu, o kruhu koji nas hrani za život vječni.
Taj kruh može prihvatiti samo onaj tko uzvjeruje da je Isus poslan od Oca i ako k njemu pristupi vjerom.
Stoga ih Isus i poziva da dođu k njemu, a »Kristu se ne dolazi hodanjem nego njegovanjem« (Augustin). Kao što kruh nasiti ljudsko tijelo i piće ga napoji tako će i čovječju dušu usrećiti vjera u Krista i prianjanje uza nj.
Svima se Isus nudi, ako ne svima jednako, ali sigurno svima više nego dovoljno da ga upoznaju i prime.
Tko ga ne primi, sam je kriv svoje propasti.
Sve nam to govori da uvijek iznova trebamo biti svjesni kako je za primanje Isusovo nužno potrebna vjera.
Mi euharistijsko otajstvo nastojimo redovito okružiti čuvstvima ljubavi.
Dobro je to, ali ona su iskrena i korisna samo koliko su prožeta dubokom i odanom vjerom. Stoga Isus u ovom evanđeoskom govoru toliko naglašava vjeru.
»Ako se kruh života dobiva u vjeri, ako je vjeri obećano puno zasićenje, tada i te Isusove izreke jako smjeraju prema značenju same Euharistije.
Vjera i sakramentalno uživanje nisu stvari odijeljene jedna od druge, nego živa vjera budi glad i žeđ za Euharistijom. A u njoj nalazi svoj naravni zaključak životna funkcija vjere: duhovno primanje Krista.« (Rebstook)
Bez takvog primanja i svakodnevno će pričešćivanje malo ili ništa koristiti.
Vjera prožeta ljubavlju dovodi nas do tolikog poistovjećenja s Kristom da smo za Isusa spremni i mučeništvo podnijeti kao što je i On za nas svoj život dao i svoju krv prolio na drvetu križa za naše spasenje.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Dj 7,51-8,1a
Ps 31 (30)
Iv 6,30-35
Post je objavljen 13.09.2010. u 17:50 sati.