28.09.2010., utorak
GODINA B - 3. NEDJELJA DOŠAŠĆA A
|
TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina B) RADOST IŠČEKIVANJA SPASITELJA  »Radujte se uvijek! Bez prestanka molite! U svakoj prilici zahvaljujte, jer je to za vas volja Božja u Kristu Isusu! (…) Uklanjajte se svakome zlu! A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!« (1 Sol 5,16-18.22-23) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Radost je temeljna značajka cijeloga Došašća. I ta adventska radost se sastoji u Gospodnjem dolasku. Utjelovljenje i rođenje Bogočovjeka je neponovljiv i najveći događaj u povijesti čovječanstva. Tu su se susrele i nerazdruživo zauvijek u jednoj osobi spojile dvije naravi: božanska i ljudska. Od tada je jedna, Isusova osoba, Stvoritelj i stvor, Bog i čovjek, Zaručnik i zaručnica. U Kristovoj ljudskoj naravi je zastupljen cijeli ljudski rod, svi otkupljenici, Crkva sa svima onima koji joj pripadaju. Božić otkriva svima nama veliku radost: Bog je naš Spasitelj. Stoga naš život, riječi i djela treba da svjedoče i drugim ljudima tu radost iščekivanja Spasitelja koju nosimo u svome srcu. Tipičan prorok Došašća, Izaija, upućuje nas na taj trajni izvor radosti. U času utjelovljenja Bog je jedanput zauvijek posvetio i pomazao zauvijek posvetio i pomazao svoga Sina Isusa za Mesiju i Otkupitelja ljudi. S tim posvetnim pomazanjem je združeno i Kristovo poslanje koje se sastoji u naviještanju radosne vijesti spasenja ubogima, iscjeljivanju bolesnih, oslobađanju zarobljenih i u otkupljenju grešnika. Krist je došao da svima navijesti oprosnu godinu milosti, a to je ova liturgijska godina, naš život i sva stoljeća do vječnosti. »Duh Jahve Gospoda na meni je, jer me Jahve pomaza, posla me da radosnu vijest donesem ubogima, da iscijelim srca slomljena; da zarobljenima navijestim slobodu i oslobođenje sužnjevima; da navijestim godinu milosti Jahvine…« (Iz 61,1-2a)  Izaija opisuje Isusovo rođenje Znamo da je ovo Izaijino proroštvo na se primijenio sam Isus u svom prvom nastupu u nazaretskoj sinagogi (usp. Lk 4,18-19). Kristovo spasenje se očituje u ovom proroštvu kao oslobođenje. Za tu misiju (poslanje) pomazao ga je Duh Gospodnji. Duh Sveti njegove božanske osobe prožima njegovu ljudsku narav isto onako kao i njegovu božansku narav tako da od dvije naravi tvori jednu osobu: Boga-čovjeka. I naše je tjeme pomazano svetim uljem u sakramentu krštenja u znak da smo i mi svi – svaki nas pojedinačno i cijela Crkva – s Kristom Pomazanikom posvećeni pomazanici Božji. Stoga Duh Kristov treba da nas nadahnjuje da se zalažemo za pravdu i pravednost među ljudima i to u svim našim međuljudskim odnosima: u obitelji, društvu i Crkvi. Ne samo svaki kršćanin, nego cijela Crkva treba da bude pobornica ljudskih prava i to ne samo u društvu već i u svojim unutarnjim suodnosima. Novi svijet koji treba da nastane i našem suradnjom s Bogom pokazat će se kao novo proljeće kada će se sva priroda skupa sa čovjekom probuditi na novi život. Zato se Kristu veseli svaka duša i svi otkupljenici zajedno okupljeni u Crkvi koja se osjeća kao njegova Zaručnica. Njezina je haljina spasenje, njezin plašt pravednost, njezin nakit sve ono što joj je dao i daje Zaručnik. Crkva je ujedno i majka Božje djece koja je sigurna da će zemlja, iako još tako pusta i bezvodna, dati da nikne u njoj položeno sjeme Božjeg nauka i da donese plodove spasenja svim ljudima. Da bi Crkva izrazila svu tu svoju zaručničku i majčinsku radost, nikad nije imala ljepše i sadržajnije pjesme od hvalospjeva svoje Majke Marije koja je prva i u najodličnijoj mjeri otkupljena i ujedno Bogorodica. Ona je prvo Božje stvorenje u novoj eri Kristova spasenja. Marija je oličenje Adventa, nadošlog Kraljevstva Božjega. Duh Gospodnji je zahvatio dušu i srce, cijelo biće Presvete Djevice, kada iznenađene susretom s Elizabetom, zapjeva svoju zahvalnicu: »Slavi duša moja Gospodina; duh moj kliče od radosti u Bogu Spasitelju mome, jer milostivo pogleda na neznatnu službenicu svoju, Gle! Odsad će me 'blaženom zvati' svi naraštaji, jer mi velike stvari učini Silni, čije je Ime sveto, i čije se milosrđe proteže od koljena do koljena nad onima koji ga štuju.« (Lk 1,46-50) Crkva u »Magnificatu« doživljava samu sebe, a tako i svaki kršćanin. Osjećamo se predmetom Božje brige i ljubavi i to u našem srcu budi veliku radost i neizmjernu zahvalnost. Stoga ćemo Došašće proživjeti onako koliko ga proživimo s Marijom. Gospodin i danas dolazi k nama. I mi možemo uočiti znakove njegove nazočnosti među nama ljudima i njegove ljubavi. A da bismo otkrili te znakove Božje prisutnosti i dobrote, moramo biti budni i poput Marije iskrena srca tražiti Gospodina.  Marijin posjet Elizabeti Kršćanstvo je vjera sigurnosti i radosti pa uvijek imamo pravo i dužnost radovati se za ono što smo od Boga primili i što ćemo još primiti ovdje u Crkvi i onamo na nebu. Stoga naša radost nije u površnom smijehu i ludom zabavljanju, nego u zahvaljivanju za primljene darove i u molitvi za očekivane milosti. »Radujte se uvijek! Bez prestanka molite! U svakoj prilici zahvaljujte, jer je to za vas volja Božja u Kristu Isusu! (…) Uklanjajte se svakome zlu! A sam Bog, izvor mira, neka vas potpuno posveti! I neka se cijelo vaše biće – duh, duša i tijelo – sačuva besprijekorno za dolazak Gospodina našega Isusa Krista!« (1 Sol 5,16-18.22-23) Radost, molitva, zahvaljivanje su sve sredstva našega sjedinjenja s Bogom i našega posvećenja. Svetost mora prožeti svega čovjeka, iznutra i izvana: naš duh, dušu i tijelo. To je cilj naše priprave za Gospodnji dolazak, da nas nađe besprijekorne i svete. Ni za koga nije to lak posao. Vježbanje u savršenosti je najteži ljudski posao s kojim se čovjek ne može nikada zadovoljiti i nikad se u njemu smiriti. Ali unatoč našoj slabosti i nevjernosti, Bog koji nas poziva na svetost ostaje vjeran i On će to djelo svoje milosti i ljubavi u nama učiniti. Važno je samo najtješnje se povezati s Bogom koji nam donosi svoj mir. I ako taj mir Božji obuzme sve naše biće, tada ćemo i mi smireni u Bogu, pridonositi smirenju ljudi koji su oko nas. To je već Advent na djelu. A Bog koji je početnik, usavršitelj i dovršitelj svakoga našega dobra podržat će nas u svakom našem trudu za mir i spasenje čovječanstva. Evanđelje nam govori da je Božji poslanik, koji će nas posvetiti i spasiti, među nama i u nama. To je bilo jasno Ivanu Krstitelju, pa je to govorio svojim suvremenicima, a po Crkvi danas govori i nama svima. Krist, kao nekoć u svojem tijelu tako i sada sakriva svoje božanstvo u svojoj Crkvi i u svakoj duši, tako da nam je potrebit Ivan kao »svjetiljka koja gori i svijetli« (Iv 5,34) da nama svima uvijek, a posebno u Došašću, pokazuje gdje je Gospodin. U tu je svrhu Otac i poslao Ivana da bude preteča Mesiji. Ivan je došao da svjedoči za Sina Božjega, da s uvjerenjem uvijek pokazuje na Isusa. »Pojavi se čovjek, poslan od Boga, kojemu bijaše ime Ivan. On dođe kao Svjedok da svjedoči za Svjetlo, da svi vjeruju po njemu. On ne bijaše Svjetlo, nego da svjedoči za Svjetlo.« (Iv 1,6-8) Preteča je svoje svjedočanstvo o Kristu iznio a da nije ničim sebe uzvisio. Htio je biti samo »glas« koji pripravlja put Mesiji. Njegov jedini i puni sadržaj Isus Krist, jer samo za njega on radi, propovijeda, živi i umire. Zato Ivan spočitava svojim slušačima što ne poznaju Krista, a nalazi se među njima. »A ovo je Ivanovo svjedočanstvo: „Ja sam – reče – 'Glas jednoga koji viče u pustinji: Ispravite put Gospodnji!' kako kaza prorok Izaija. (…) Ja krstim vodom – odgovori im Ivan – a među vama stoji netko koga vi ne poznate. On je onaj koji dolazi poslije mene. Ja m nisam dostojan odriješiti sveze na obući.« (Iv 1,23.26-27)  Sv. Ivan Krstitelj Time je Ivan završio svoje poslanstvo, još će samo svoj život okruniti mučeničkom smrću za Božji Zakon. Stoga ga Crkva i uzima u Došašću kao našega predvodnika Kristu. Od majčina krila do mučeničke smrti on je uvijek i posvuda bio »poslan od Boga«. To daje njegovoj osobi i njegovu životu posebno značenje, veličinu i plodnost. U tome je on i primjer za svako kršćansko zvanje koje prije svega znači poslanje od Boga. A Božje poslanje znači i posvećenje, jer svako poslanje čovjeka je Bogu na čast i za spas ljudi. A to naše poslanje ima sudioništvo na Kristovu poslanstvu, jer samo kao Kristov organ može čovjek nešto učiniti za slavu Božju i za spasenje svijeta. To je pravi smisao našega Došašća da pomognemo drugima da po nama iz bližega upoznaju Krista, da dođu do njega i da ga zavole. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 61,1-2a.10-11 Ps: Lk 1,46-48.49-50.53-54 1 Sol 5,16-24 Iv 1,6-8.19-28 |