Marketing
GODINA C - 16. NEDJELJA KR. GOD. 1
ŠESNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
LJUBAV I GOSTOPRIMSTVO
»Marta, Marta! - odgovori joj Gospodin - Brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.« (Lk 10,41-42)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Bog se čovjeku često puta očituje poput putnika koji traži gostoprimstvo. I onome koji ga prima uzvraća iznad svakoga očekivanja.
Zato nam današnje bogoslužje govori o gostoljublju i i njegovome vjerskom značenju.
Naime, ta je naravna krepost imala kod starih naroda jaku religioznu značajku.
Tako je, eto, svojom gostoprimljivošću Abraham prihvatio Boga, a da pri tome nije na to ni mislio. Još prije nego je mogao znati tko su njegovi gosti, on ih prima kao Božje poslanike.
»Abraham je sjedio na ulazu u šator za dnevne žege. Podiže oči, kad gle: tri čovjeka stoje pred njim. Čim ih spazi, potrča im s ulaza šatora u susret. Pade ničice na zemlju pa reče: „Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! Nek se donese malo vode: operite noge i pod stablom otpočinite! Donijet ću krišku kruha da se okrijepite prije nego pođete dalje. Ta k svome ste sluzi navratili.” Oni odgovore: „Dobro, učini kako si rekao!”« (Post 18,1-5)
Ako u gostu gledamo samo čovjeka, onda se u gostoljublje brzo umiješaju ljudski računi koji u sebi nemaju ništa kreposno. Moderni je život profanirao i komercijalizirao mnoge odnose među ljudima, a malo koji kao ugošćivanje. Stoga nam ovi biblijski tekstovi današnje liturgije pružaju priliku i poticaj da se nastojimo vratiti religioznom shvaćanju gostoljublja.
Ne možemo promijeniti sav suvremeni poredak svijeta, ali možemo i moramo paziti na sebe kako vršimo tu važnu krepost.
Zato Crkva danas želi istaknuti gostoljublje u najuzvišenijem smislu: da u gostu gledamo Boga i da prema tome postupamo! Tako na Abrahamovo gostoprimstvo Bog mu za uzvrat navješćuje rođenje sina Izaka koji će biti baštinik obećanja data tom našem praocu u vjeri.
»Nato će mu (Bog): „Dogodine u ovo doba vratit ću se k tebi, i tvoja će žena Sara imati sina.”« (Post 18,10a)
Isus sam danas više nego ikad kuca na naša vrata u liku siromaha na duši i tijelu. Tko bi sve nabrojio u kome možemo primiti i razveseliti svoga Boga. I blago onome tko u bratu čovjeku vidi Krista. Naš Bog je bliski Bog koji voli doći čovjeku u pohode, On iznenađuje obećanjima i ostvarenjima.
Bog Otac odvijeka je naumio ostvariti svoje »otajstvo«, svoj čudesni plan spasenja čovjeka. Taj se plan ostvaruje kroz Crkvu i u Crkvi. A izvodi ga Isus Krist u nama, u svakom kršćaninu i u zajednici svih vjernika.
Zato Krist u nama i mi u Kristu treba da rastemo (usp. Ef 4,15-16).
To je pouzdan temelj nade u našu konačnu, uskrsnu proslavu. Ali život u Kristu i za Krista označen je križem, patnjom. Treba sebe uložiti i založiti za druge ljude. Vlastiti spas i spas drugih ljudi često je povezan s našom žrtvom života. Krist nas poziva da imamo udjela u njegovoj muci i našim iskušenjima. On daje otkupiteljsku vrijednost.
I tako Krist svojoj križevnoj žrtvi pridružuje trpljenja svakoga svog učenika, trpljenje cijele Crkve.
Zato su za Pavla apostola patnje apostolskog života izvor sve njegove radosti.
»Radujem se sada - kaže Pavao - dok trpim za vas i u svom tijelu nadopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu.« (Kol 1,24)
Trpjeti s Kristom znači nastavljati njegovo djelo spasenja ljudi. Zato Božja riječ otkriva čovjeka njemu samome i osigurava mu pravu slobodu. Zbog toga svako navješćivanje te riječi izaziva protivljenje kod onih ljudi koji ne žele izići na svjetlost Božju iz tame zla i grijeha svojega vlastitoga života.
Po Božjem određenju Pavao je postao poslužitelj te riječi spasenja, tog Božjeg Otajstva »pred vjekovima i pred naraštajima skriveno, a sada očitovano svetima njegovim« (1 Kol 1,26).
Apostol Pavao je u tom pogledu pravi poslužitelj Crkve, jer je tako odredio božanski Učitelj. Naviješteno Kristovo otajstvo svima donosi spasenje. Time se svim ljudima osigurava i nada u buduću slavu. Na Krista ima pravi svaki čovjek. Stoga tko se god okoristi Kristovim trpljenjem, taj će dospjeti do savršenstva. Prema mjeri kojom svatko u tom poslu surađuje s milošću Božjom, taj će sve više sazrijevati i oblikovati se prema Kristu.
»Njega mi navješćujemo, - kaže apostol Pavao-, opominjući svakoga čovjeka i poučavajući svakoga čovjeka u svoj mudrosti, da učinimo zrelim svakog čovjeka u Kristu.« (1 Kol 1,28)
Prema tome tko s ljubavlju prima navjestitelje Božje riječi, taj osobno prima samoga Krista. A Kristova najdublja želja jest da nam preko svojih apostola prenese ono što jedino može u punini ispuniti našu nutarnju glad.
Današnje Evanđelje nam pokazuje na dvjema osobama dva načina kako se prima Isusa: jedna ga samo prima u kuću, a druga odabire njegovo društvo. Gospodina je u kuću primila Marta, dok ga je njena sestra Marija primila u svoje srce i dušu. Marta je držala da joj je najpreča dužnost kako će Isusa što bolje podvoriti, pa se užurbala oko posla. Marija je opet mislila da će veće poštovanje pokazati Isusu bude li ga pozorno slušala, pa se nije mogla otrgnuti od njegovih nogu. Zato na Martin prigovor Gospodinu zašto ne upozori njezinu sestru Mariju da joj pomogne u posluživanju, Isus joj odgovori: »Marta, Marta! Brineš se i uznemiruješ za mnoge stvari; ipak je malo ili samo jedno potrebno. Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.« (Lk 10,41-42)
I evo, u Mariji je oslikan izvrstan tip pravoga Isusova učenika. Štoviše, sveti Oci u njoj gledaju oličenje Crkve Kristove. Crkva je odana i pažljiva slušateljica Isusove riječi. Crkva sama najprije mora biti Kristova učenica da bi zatim postala ljudima učiteljica.
Mi smo u ovom času obitelj kojoj je u goste došao Isus Krist. Ova crkva i ovaj naš skup jest kuća u Betaniji u kojoj Učitelj govori. Dakle, Isus danas govori nama: Prijatelju, ti se brineš i uznemiruješ za mnoge stvari, a prelaziš preko jedne koja je jedino važna za život.
Ali, što je ta jedina zaista važna stvar, taj »najbolji dio«, koji se nikad neće oduzeti onomu koji ga je odabrao?
Evanđelje nam to jasno kaže: to je onaj dio što ga je izabrala Marija. Ona je izabrala Isusa. Marija se odlučila da sluša Isusa. Ona je slušala Isusa ne samo ušima već i srcem i cijelim svojim bićem. Tako je Marija s Isusom izabrala sve: njegovu volju i njegovo kraljevstvo. Izabrala je ono što ostaje zauvijek: sakriveno blago koje lupeži ne mogu ukrasti niti moljci izgristi. A to je Krist u nama - nada vječne slave.
Ono što Isus zamjera Marti nije njezina volja i želja da služi, njezina pažnja prema gostu koji je došao u kuću. Sve su to dobra djela koja ulaze u zapovijed ljubavi prema bližnjemu. Isus u Marti ispravlja ono njezino pripuštanje da je zaokupe poslovi, ono njezino pretjerano mučenje, njezinu pretjeranu važnost koju daje vanjskim i materijalnim stvarima i svojemu radu, sve do te mjere da izgubi smisao za prave vrijednosti. Poznavala je Isusa pa je morala shvatiti da je Kristu bilo draže njezino slušanje njegove riječi nego li da mu ponudi obilan ručak.
Ta Isus sam je rekao da je za njega najdraže vršiti i naviještati volju svojega Oca nebeskog (usp. Iv 4,34).
To je pouka svima nama da pomnjivo upremo oči na Isusa i da pažljivo slušamo njegovu božansku riječ.
I ovdje među nas dolazi Isus kao naš gost i prijatelj, ali On želi nas hraniti. To On čini svojom riječju i svojim tijelom. Primimo ga rado i sa žarom srca, jer Isus je baš onaj »najbolji dio« koji nam nitko ne može dovijeka oduzeti.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Post 18,1-10a
Ps 15
Kol 1,24-28
Lk 10,38-42
Post je objavljen 14.09.2010. u 10:10 sati.