14.09.2010., utorak
GODINA C 9. NEDJELJA KROZ GODINU
|
DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) KOD BOGA IMA MJESTA I ZA »TUĐINCA«, JER ON PRIHVAĆA SVAKOGA ČOVJEKA KOJI GA TRAŽI ISKRENA SRCA »Kažem vam, ni u Izraelu takve vjere ne nađoh.« (Lk 7,9)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnja liturgija nam doziva u pamet da pri obraćanju Bogu ne mislimo samo na same sebe, na članove svojih obitelji, na svoj narod, nego i na »tuđince« koji su među nama. Neki su od njih u prolazu, a neki stalno s nama žive. Ima među nama ljudi drugog naroda, ali naše vjere; ili čak drugog naroda i druge vjere, a stalno su s nama i među nama žive. Ima i onih koji su istog našeg naroda, a druge ili nikakve vjere. Prema svim tim osobama trebamo postupati kao pravi kršćani i Kristovi prijatelji, jer kod Boga ima mjesta i za »tuđince« zato što On prihvaća svakoga čovjeka koji ga traži iskrena srca. Tako čitanje iz Prve Knjige o Kraljevima donosi nam dio molitve mudroga kralja Salomona kod svečane posvete Hrama. U toj posveti kralj se najprije molio za Božji narod i za sve njegove potrebe. Zatim graditelj tog monoteističkog svetišta predviđa u svojoj molitvi da će u taj Božji Hram dolaziti i pripadnici drugih naroda sa svojim duhovnim i materijalnim potrebama. Moli da Bog usliša i »tuđince« kako bi i poganski narodi upoznali njegovo sveto Ime. Tuđinac dolazi »iz daleke zemlje radi Imena Božjega, jer je čuo za veliko Ime njegovo« (usp. 1 Kr 8,42). Salomon moli Boga da usliša molitvu »tuđinca«, ne da »tuđinac« prihvati židovsku religiju i eventualno narodnost, nego da stranac, kad tako doživi uslišanje svoje molitve, upozna Boga i da povjeruje da Bog ljude voli i da im želi dobro. »Ako dođe i pomoli se u ovom Hramu, usliši ga s neba, gdje prebivaš, usliši sve što te zaište taj tuđinac, da bi upoznali svi narodi zemaljski Ime tvoje i bojali se tebe kao narod tvoj Izrael.« (1 Kr 8,43) A kao što uslišana molitva utvrđuje vjeru u srcu pravoga vjernika, tako neka slično učini i kod svih naroda zemlje. Neka svi upoznaju sveto Ime Božje, njegovu moć i slavu, ljubav i dobrotu. Ništa kod »tuđinca« ne širi vjeru kao divna Božja djela koja njegov narod naviješta riječima, činima i životom. Na taj način Božja dobročinstva šire i utvrđuju njegovu slavu na zemlji. Zato psalmista poziva sve narode i puke da slave pravoga Boga. On to zaslužuje zbog svih svojih djela kojima svakom čovjeku uvijek iskazuje svoju trajnu ljubav i milosrđe (usp. Ps 117 [116]). To je pouka svima nama da ne smijemo druge ljude koji se nalaze u našoj sredini i koji privremeno se navraćaju na skupove našeg liturgijskog slavlja, gledati s nekim čuđenjem, nego ih uvijek obasipati ljubavlju i dobrim željama. Vjernost izvornoj Kristovoj zapovijedi ljubavi uvijek treba biti temelj našeg djelovanja i svih naših postupaka. A to traži da izbacujemo iz svoga shvaćanja i ponašanja sve što je tuđe Kristovoj poruci, i što su ljudi, a ne Isus, često nanijeli našem gledanju na Evanđelje. Ako su krivi učitelji pokazali svoj žar u iskrivljavanju pravoga Evanđelja, još je odlučniji bio sv. Pavao apostol u njegovoj obrani. Ne samo da nitko od ljudi ne može drukčije učiti nego što su nas apostoli Kristovi učili, već to ne bi bilo moguće ni kad bi došao koji Božji glasnik izravno s neba. Zato svaki krivi učitelj zaslužuje samo jedno: da bude izbačen iz crkvene zajednice. Pojedinac može zalutati, ali Crkva ne, jer nju vodi Gospodin i njegov Duh. Vjera Crkve je norma za pojedine osobe i zajednice. Stoga, »kad bismo vam mi, - kaže sv. Pavao – ili kad bi vam anđeo s neba navješćivao neko Evanđelje mimo onoga koje vam mi navijestismo, neka je proklet! Što smo već rekli, to i sad ponavljam: navješćuje li tko neko Evanđelje mimo onoga koje primiste neka je proklet!« (Gal 1,8-9) Ta Pavlova srdžba na krive i lažne učitelje izazvana je iz brige za čistoću evanđeoske nauke i iz ljubavi prema Kristu i njegovoj riječi. Pavlu nije stalo do toga da se svidi ljudima, nego da bude vjeran sluga Kristov. »Kad bih sveudilj nastojao ljudima ugađati, - kaže apostol – ne bih bio Kristov sluga.« (Gal 1,10) A Kristov sluga je samo upravitelj Kristovih darova i zato se od njega u prvom redu traži da bude vjeran (usp. 1 Kor 4,12). Stoga II. Vatikanski Sabor (PO 6) preporučuje svećenicima da sa svima moraju postupati s izuzetnom čovječnošću, ali i da ne smiju se ponašati kako se sviđa ljudima, nego kako to nalaže Bog i zahtijevaju kršćanska vjera i moral. Nije lako držati se toga dvostrukoga načela posebno u naše doba koje je mnogo osjetljivije za humanost ljudskih odnosa, nego mu je stalo za cjelovitost istine vjerskog poklada. Ima ih nažalost puno koji upravo zbog humanosti misle da se moraju izgladiti sve »oštrine« Evanđelja da bi se ugodilo ljudima više nego Bogu. Zato je svima nama jako potrebno da dobro shvatimo ovu Pavlovu poruku da se Evanđelje Kristovo ne može mijenjati prema ljudskom nahođenju. Koliko se puta dogodi da oni koji su »vani«, izvan zajednice Crkve, znadu biti otvoreniji i spremniji prihvatiti Kristovu poruku, nego li oni koji se znadu trajno navraćati u crkvu. Tako današnje sv. Evanđelje po Luki govori nam ponovo o vjeri jednog »tuđinca« koji moli Isusa za ozdravljenje svojega sluge. Ne samo da Satnik rimske vojske žali što mu se razbolio sluga, nego sve poduzima sa mu povrati zdravlje. Kad mu u tome nisu mogli pomoći ljudi, obraća se Isusu. Ne znamo koliko je bila prosvijetljena njegova vjera u Krista kao Boga, ali toliko ga poštuje da se ne usuđuje sam k njemu pristupiti već mu šalje židovske starješine. To su bili vjerski starješine u dogovoru s kojima je Satnik svojim troškom dao podići sinagogu u Kafarnaumu. Slanjem delegacije Satnik izražava vjeru u Isusa, ali ne dolazi osobno da mu prištedi kršenje židovskih propisa o ritualnoj čistoći, jer bi se kontaktom s »nečistim« poganinom i ulaskom u pogansku kuću Isus »onečistio«. Satnik je bio svjestan da se onog časa nije mogla otkloniti razdvojenost između Rimljana i Židova, jer nije znao da Isus kao Bog ne priznaje tu razdvojenost. Isus pažljivo sluša delegate satnika koji ga usrdno moljahu: »Dostojan je da mu to učiniš jer voli naš narod, i sinagogu nam je sagradio« (Lk 7,5) i izražava spremnost da pođe u satnikov dom i da pomogne njegovom sluzi. A kad se Isus uputio prema njegovoj kući, satnik mu posla još neke svoje prijatelje da mu reknu: »Gospodine, ne muči se dalje, jer nisam dostojan da uđeš pod moj krov zato se i ne smatrah dostojnim da pristupim k tebi – nego reci riječ i ozdravit će sluga moj!« (Lk 7,6-7) Satnik je čuo da Isus izgoni đavle uz opsjednutih, ozdravlja bolesne, vraća u život umrle. Iz vojničkog iskustva on dobro zna da zapovijed nadležnog mora biti izvršena. Isus je za njega nadležni, Gospodin, koji iz daljine, može narediti zlim silama, što su prouzročile bolest njegova sluge, i one će se morati povući. Isus stoga hvali satnikovu vjeru kakvu nije našao ni u svome narodu i ozdravlja mu slugu. »Kad to ču Isus, zadivi mu se te se okrene mnoštvu koje ga je slijedilo, i reče: „Kažem vam, tolike vjere ne nađoh ni u Izraelu.”« (Lk 7,9) I »kada se izaslanici vratiše kući, nađoše slugu potpuno zdrava.« (Lk 7,10) Neka ova vjera i poniznost poganskoga Satnika koji nije pripadao odabranom Božjem narodu bude pouka svima nama da je Bog potpuni gospodar svojih darova i svih svojih stvorova. Bog se objavljuje svakome čovjeku koji ga traži iskrena i čista srca. To je poticaj svima nama da znademo uočavati i uvažavati ove urođene dobrote svih ljudi pa i »tuđinaca«. Bit će od koristi svakome od nas da pod tim vidikom ispitamo svoj odnos prema Bogu i bližnjemu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Kr 8,41-43 Ps 117 (116) Gal 1,1-2. 6-10 Lk 7,1-10 |