19.09.2010., nedjelja
GODINA C - 4. KORIZMENA NEDJELJA 1
|
ČETVRTA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C) RADOST OCA: PRONALAZAK IZGUBLJENOG SINA  Murillo: Izgubljeni sin »A otac reče slugama: 'Brzo, iznesite haljinu najljepšu, i obucite ga! Stavite mu prsten na ruku i obuću na noge! Tele ugojeno dovedite i zakoljite pa da se pogostimo i proveselimo, jer sin mi ovaj bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se.' I stadoše se veseliti.« (Lk 15,22-24) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Glavna poruka današnje liturgije jest radost Oca što je našao izgubljenog sina, odnosno rasipnoga sina koji se bio udaljio od očeva doma (kuće). Stoga riječ Božja koju smo u današnjem bogoslužju čuli neprestano nas poziva na radost, iako u dubini našega života postoji uvijek drama grijeha što nas udaljuje od Boga i rastavlja od braće. Zato svi osjećamo u srcu svojemu potrebu da se pomirimo s Bogom, prolazeći s Kristom putem Križa, da bi mogli pobijediti zlo koje je u nama i tako u radosti proslaviti ljubav Božju koja oprašta i pomiruje nas s braćom. Stoga ta radost u nama je velika, jer se rađa iz muke i životne drame grijeha koji smo pobijedili uz pomoć milosti Božje što djeluje u nama. Nije lako ni za koga od nas prihvatiti se kao grešnik. Vrlo često nastojimo se uvjeriti da smo bez grijeha i neki misle da su u tome uspjeli. Zatim iznenada osjetimo u našem životu i u svijetu koji nas okružuje jednu duboku i misterioznu krivicu (nepravdu) i podijeljenost: nacionalne podijeljenosti i mržnje, klevetanja, nepravde, ratovi, izrabljivanje ljudi i glad u svijetu, nesposobnost da budemo ono što jesmo i što bi trebali biti, nesposobnost da ljubimo i poštujemo druge bez osobnih interesa, nesposobnost da oprostimo bližnjemu, mužu ili ženi ili djeci itd. Svi smo nekako uronjeni u tu ljudsku povijest slabosti, bijede i grijeha: grijesi osobni, obiteljski, narodni, društveni i grijesi cijelog svijeta. U svjetlu kršćanske vjere grijeh čovjeka se pokazuje iznad svega kao odbijanje ljubavi i udaljavanje od Boga koji je izvor svake prave ljubavi. Ali Bog se pokazuje neizmjerno veći od našeg grijeha i od odbijanja njegove ljubavi i dostiže čovjeka u srži njegove naravi: opraštajući grijeh. I Bog pobjeđuje mržnju čovjeka i dŕ početak povijesti i milosrđa. Veličina ove milosrdne ljubavi Božje zapaža se sasvim jasno već u prvom čitanju iz Knjige o Jošui u kojoj se vidi kako Bog, usprkos mnogobrojnim izdajstvima i grijesima svoga naroda, ostaje vjeran obećanju učinjenom Abrahamu da će dati obećanu zemlju njegovu potomstvu. To obećanje se ispunilo izlaskom Božjeg naroda iz egipatskog ropstva i njegovim ulaskom u zemlju Palestinu. I taj prijelaz iz ropstva u obećanu zemlju zaključio se blagdanom radosti, odnosno slavljenjem Pashe - Vazma. »U one dane: Reče Gospodin Jošui: „Danas skidoh sa vas sramotu egipatsku.” Izraelci se utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu četrnaestoga dana u mjesecu, uvečer. A sutradan nakon Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja.” (Još 5,9-11) I mana koja je održavala na životu Izraelce za vrijeme njihova dugog putovanja kroz pustinju prestala je padati s neba toga dana kada su oni stigli u obećanu zemlju i počeli jesti plodove zemlje koju su primili kao dar od Boga. Ali milosrdna ljubav Božja koja oprašta i daje radost i život, doseći će svoj vrhunac o dolasku Sina Božjeg Isusa Krista među nas ljude ovdje na zemlji. Isus sam je, zaista, rekao da nije došao »da osudi svijet, nego da spasi svijet« (Iv 12,47) da nije došao za one koji se smatraju pravednima, već za grešnike koji se kaju i traže Božje milosrđe i spasenje. On je došao tražiti grešnike kao što pastir traži izgubljenu ovcu. Sav život Isusov, a posebno njegova smrt na Križu, izražaj je bezgranične Božje ljubavi i milosrđa prema nama grešnicima. Prispodoba o rasipnom i izgubljenom sinom današnjeg sv. Evanđelja po Luki je osjetljivi izražaj tog Božjeg milosrđa očitovanog u Isusu Kristu. To je također i Isusov odgovor farizejima i književnicima na njihove optužbe protiv Krista da je prijatelj publikanaca i grešnika. I to je istina, jer je to njegovo poslanje kako je i sam rekao: »Sin čovječji je zaista došao da traži i da spasi što je bilo izgubljeno.« (Lk 19,10). Zato farizeji, koji su se smatrali pravednima, sablažnjavali su se nad Isusom što se druži s grešnicima. Prispodoba o izgubljenom ili bolje reći nađenom sinu najveći je dokaz te Očeve ljubavi prema grešnicima koja se očituje u njegovu Sinu, Isusu Kristu. Glavni protagonista cijele prispodobe jest, dakle, Bog Otac koji se veseli i raduje povratku zalutalog sina u očevu kuću i koji nastoji izmiriti starijeg sina s bratom koji se srdi na toliku ljubav i pažnju očevu prema bratu koji je svojom krivicom i razvratnim životom spiskao sve svoje imanje. Prvi dio današnjeg Evanđelja nam opisuje povijest mlađeg sina, koji je zatražio od oca svoj dio nasljedstva te otišao u tuđu zemlju i sve upropastio živeći razvratnim životom. Prisiljen glađu želio se najesti i hranom što su je davali svinjama, ali mu je nitko nije davao. Zato zbog svih tih nevolja dođe k sebi, pokaja se za sve što je učinio i povraća se u kuću očevu. Bio je uvjeren da će biti ubrojen među najzadnjim slugama obitelji, ali gle iznenađenja: njegov otac, čim ga je ugledao iz daljine, »ganu se, potrča, pade mu oko vrata i izljubi ga« (Lk 15,21). »A sin će mu: „Oče! Sagriješih protiv neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim.”« (Lk 15,22) A otac odmah naređuje slugama da ga obuku u najljepšu haljinu i da mu stave obuću na noge i prsten na ruku; zatim da zakolju ugojeno tele da se pogoste i provesele, jer taj njegov sin »'bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađe se.' I stadoše se veseliti.« (Lk 15,24)  Drugi dio Evanđelja nam opisuje starijeg sina koji je bio ostao u očinskoj kući i uvijek vršio svoju dužnost. Kad se taj sin vraćao s polja, opazi to veliko slavlje te dozva jednog slugu da se raspita o čemu se radi. I kad je saznao da njegov otac slavi povratak svojeg mlađeg sina, rasrdi se i ne htjede ući u kuću. Ocu, koji je došao da ga nagovori da se i on priključi radosti oca i slavlju povratka svojega brata, on prigovara: »'Evo, toliko ti godina služim i nikada ne prestupih tvoju zapovijed, a nikad mi ni jareta nisi dao da se s prijateljima proveselim. A kad dođe ovaj sin tvoj, koji s bludnicama proždrije tvoje imanje, ti mu zakla ugojeno tele.'« (Lk 15,29-30). Starijeg sina ne zanima ništa sudbina njegova brata. Strogim riječima koje upotrebljava u razgovoru s ocem, protiv njega još više udaljuje brata od svojega srca i kad bi mogao i od srca očeva, jer se osjeća kao prevaren i prezren u svojoj vjernosti. I u tome svome samoljublju i ne primjećuje više da je još gori od mlađega brata, jer ne zna cijeniti sreću koja ga je zapala da može uvijek biti s ocem u kući. Za njega slavlje ljubavi očeve je neprestano trajalo. Zato mu otac i odgovara: »'Sinko, ti si uvijek sa mnom, i sve moje - tvoje je. No, trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!'« (Lk 15,31-32). Ova prispodoba o ljubavi, milosrđu i praštanju Božjem poziva sve nas da se priznamo grešnicima pred Bogom i da se ne smatramo boljim i pravednijim od drugih ljudi. Izgubljeni sin predstavlja one koji u dubini svoje savjesti žele obraćenje i čeznu za pomirenjem s Bogom čije bezgranično milosrđe priznaju. A stariji brat koji je ostao kod kuće s ocem slika je onih ljudi koje sebičnost čini zavidnim, otupljuje njihovo srce, osljepljuje ih i zatvara drugima i Bogu. I s toga gledišta treba se obratiti od svoje sebičnosti da se postigne pomirenje kako bismo ponovo otkrili Očevo milosrđe i pobijedili nerazumijevanje i neprijateljstvo među braćom. Ova prispodoba upozorava Crkvu da u njoj ima rasipnih sinova i braće koja ostaju kod kuće, ali su zatvorene duše, sebična srca i uska pogleda. Stoga u Crkvi se treba utjeloviti briga i ljubav Boga Oca i za jedne i za druge. Iako je pomirenje Božji dar i Božji pothvat koji se ostvaruje u otajstvu Krista otkupitelja i pomiritelja (posebno njegova smrt na križu i uskrsnuće), koji oslobađa čovjeka od grijeha u svim njegovim oblicima, ipak to svoje poslanje pomirenja Krist je povjerio apostolima koji djeluju u njegovo ime, ali i zajednici vjernika, Crkvi. Tu je poruku i zadaću pomirenja Crkva uvijek propovijedala i ostvarivala tijekom povijesti od apostolskog doba do danas. »Može se reći da je i II. Vatikanski sabor priznao da Crkva poglavito treba težiti da ljude privede punini pomirenja, kad je definirao Crkvu kao „sakrament ili znak i oruđe najtješnjeg sjedinjenja s Bogom i jedinstva cijelog ljudskog roda” te iscrtao njezinu osebujnu zadaću da „postigne puno jedinstvo u Kristu” za sve „ljude, odsad tješnje povezane međusobno različitim vezama.”« (LG 1 i RP 8) A da bi Crkva mogla biti pomiriteljica, ona sama mora biti pomirena Crkva „Kristovih učenika koji zaslužuju svoje napore da se trajno Gospodinu obraćaju i žive kao novi ljudi u duhu i življenju pomirenja” (RP 9). U tome se sastoji smisao same Crkve i njezinog života i rada u ljudskoj povijesti. Zato ona prije nego što će navijestiti evanđelje milosrđa drugima mora sama prihvatiti dar pomirenja, pokazati ga i svjedočiti svijetu. Crkva nastavlja tu službu i zadaću pomirenja pozivajući čitav ljudski rod da se obrati i povjeruje u Radosnu vijest spasenja i s apostolom Pavlom govori: »Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom!« (2 Kor 5,20). Zatim razni putovi spasiteljskog djelovanja, kao što su molitva, propovijedanje i pastoralni rad, su moćna sredstva kojima se Crkva služi da bi svakog čovjeka dovela »na katkad dugu stazu povratka Ocu u zajedništvu sa svom braćom« (RP 12). Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Još 5,9a.10-12 Ps 34 (33) 2 Kor 5,17-21 Lk 15,1-3. 11-32 |