13.09.2010., ponedjeljak
Sveti Antun Padovanski
|
SVETI ANTUN PADOVANSKI (13. lipnja) VELIKI SVETAC I CRKVENI NAUČITELJ  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo blagdan sv. Antuna Padovanskoga. Sv. Antun se rodio, prema predaji 15. kolovoza 1195. godine u Lisabonu u Portugalu. Kršten je u Katedrali posvećenoj Marijinu uznesenju na nebo, poznatoj po imenu Sé Patriarcal i na krštenju je dobio ime Ferdinand. Pošto je rođen na sam blagdan Marijina uznesenja na nebo i kršten u Crkvi posvećenoj Majci Božjoj uznesenoj u nebo, kao što je i čitavo svoje djetinjstvo proveo u neposrednoj njezinoj blizini, nije pretjerano reći da je Antun doista započeo svoj život pod Marijinim znamenjem. Pod istim Marijinim znamenjem on će svoj život nastaviti i završiti, u što ćemo se uvjeriti promatrajući njegov kasniji život, rad i preminuće. Teško da možemo naći sveca koji ne bi bio veliki Marijin štovatelj. Bio je to i sv. Antun. Štoviše, bio je jedan od najvećih. Iako su njegovi roditelji Martin i Marija bili plemićkog podrijetla i razmjerno bogati, roditelji su ga odgojili u kršćanskom duhu, u pobožnosti prema Majci Božjoj Mariji u ljubavi prema Bogu i bližnjemu, a posebno u ljubavi prema nevoljnima i siromašnima. Pisac Praživotopisa sv. Antuna, prelazeći s Ferdinandova krštenja na njegovo školovanje kaže: »Pošto ga njegovi roditelji dadoše krstiti u Crkvi posvećenoj Majci Božjoj, nije nikakvo čudo što ga u istu Crkvu i povedoše da uči Sveto Pismo, i što ga gotovo s nekim predosjećajem, povjeriše odgoju Kristovih službenika – kao budućeg Kristova glasnika.« Među tim Kristovim službenicima nalazio se i Antunov stric kanonik Ferdinand. Ova je škola, kao i sve druge škole toga vremena, pružala ne samo vjersku nego i širu humanističku izobrazbu. Usput rečeno, sve su tadašnje škole bile u rukama crkvenih ustanova: katedrala i samostana. Nisu one sebi pridržavale tu povlasticu iz zavisti ili otpora prema svjetovnim vlastima, nego jednostavno zato što se ove u to doba nisu brinule za prosvjetu i kulturu. Nepobitna je činjenica da je upravo Crkva u »mračnom srednjem vijeku« bila nositeljica prosvjetiteljstva, kao što je na moralnom polju bila braniteljica čestitosti i kreposti, a na društvenom pravde i slobode. Veliki učenjaci, slavni umjetnici i izvanredni sveci kojima obiluje ovo povijesno razdoblje, plodovi su, izravni ili neizravni, Crkvene djelatnosti, utjecaja i požrtvovnosti. Usporedo sa znanstvenom izobrazbom sv. Antun je napredovao i u duhovnoj izgradnji. On se neprestano molio za dar Božje mudrosti i bi uslišan. Primio je duh mudrosti u izobilju. Tu Božju mudrost on je više volio nego kraljevska žezla i prijestolja, više nego sve bogatstvo ovoga svijeta, jer je ona dragocjenija od svih dragulja i od svakoga zlata i srebra koji nisu ništa drugo nego pijesak i blato u usporedbi s njom. Sv. Antun je tu Božju mudrost više ljubio od zdravlja i ljepote »i zavolio više od svjetlosti, jer njezin sjaj bez prestanka svijetli«. Zato s njome su mu »došla sva dobra i od ruku njezinih blago nebrojeno«. »Ona je neiscrpljiva riznica ljudima, i koji se njome služe, postaju prijatelji Božji, preporučeni darovima njezina nauka«. (Mudr 7,7-14) Prema tome sv. Antun: »Sve od rane mladosti čuvao se dobrim i nije dozvolio, kako inače redovito biva u toj dobi života, da ga nadvlada svjetovna rapuštenost. Naprotiv, slijedeći primjer uzornih roditelja, pritjecao je u pomoć siromašnima. (...) S rastom u dobi rasla je i njegova sućut prema nevoljnima. Često je ulazio u samostane i crkve, i dok je u njima pažljivo slušao svetopisamske riječi, brižno je pazio da ih ne zaboravi...« (Zvonko Zlodi, Sveti Antun Padovanski, Životopis, Zagreb, 1978., 19-20) Čistoća srca, ljubav prema siromašnima i uronjavanje u Božju poruku, bile su vrline Antunove, ali ne bez borbe i žrtve. Lako je nama utaknuti bijeli ljiljan u njegove ruke, no on ga je krvavo zaslužio. »Budući da je s pubertetom rasla i razarajuća tjelesna pohota, nije popuštao mladenačkim nagnućima i užicima, već je, svladavajući slabu ljudsku narav, pritegnuo uzde tjelesnih strasti koje su ga salijetale...« (Op. cit. 20) Sveti Antun je prema tome, kao i sva druga ovozemaljska ljudska bića, bio podvrgnut napastima i kušnjama. Ako je htio biti dobar i svet morao se kao normalan čovjek, a ne kao neko čudovište ili anđeo u ljudskoj spodobi, odricati, svladavati i žrtvovati. Što je sjao anđeoskom ljepotom čistoće, zasluga je njegove ustrajne borbe protiv napasti u neprekidnoj i vjernoj suradnji s Božjom milošću. Sveci se svetima ne rađaju, oni to postaju. I u tome je njihova zasluga i veličina. On se trudio i mučio da iz dana u dan sve bolje spozna Sina Božjega da bi bio savršen čovjek u Kristu, jer je to, po riječima sv. Pavla apostola potrebno svakome kršćaninu »da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u kukavnosti što put krči zabludi« (Ef 4,14). Kao petnaestogodišnji dječak, s krsnim imenom Ferdinand, sveti Antun je stupio u augustinski red u Lisabonu. Za vrijeme studija u Coimbri doživio je procesiju u kojoj su nošene relikvije prvih franjevačkih mučenika iz Maroka. To ga je potaklo da prijeđe u franjevački red u svojoj dvadeset i petoj (25.) godini života. Pošao je u misije u Maroko, no bolest ga je prisilila na povratak, a oluja je njegov brod bacila na obalu Sicilije. Pošao je na kapitul svoga Reda, u Asizu 1221. godine, gdje ga je provincijal Emilije primio u svoju zajednicu i poslao u samostan Monte Paolo kod Farlia. Tu je živio u skrovitosti, molitvi i studiju dok nije otkrivena njegova genijalna rječitost i veliko teološko znanje, osobito poznavanje Svetog Pisma. Stoga mu je odmah bila povjerena propovjednička služba. On je tu službu prihvatio s velikim žarom ljubavi i s velikom odgovornošću svjestan Kristovih riječi: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte Evanđelje svemu stvorenju. Tko uzvjeruje i pokrsti se, spasit će se, a tko ne uzvjeruje, osudit će se.« (Mk 16,15 s.) Tako je sv. Antun propovijedao Evanđelje Kristovo po Italiji, u Francuskoj, pred golemim mnoštvom vjernika, kao i pred crkvenim dostojanstvenicima i samim papom. Antun je prigodom poslanstva Grguru IX. održao propovijed koja je toliko zadivila i oduševila ne samo sve prisutne nego i samoga papu, da ga je ovaj prozvao »kovčegom zavjetnim«, tj. riznicom Svetoga Pisma. Govorio je, kažu razni izvještaji, s lakoćom i crpio iz svetoga Pisma takve originalne i duboke misli da su ga svi slušali s velikom pobožnošću. Prema Cvjetićima sv. Franje Antun je propovijedao i pred golemim mnoštvom vjernika koji su kao hodočasnici došli u Rim sa svih strana svijeta. Čujmo što kaže: »Čudesna posuda Duha Svetoga, sv. Antuna Padovanski, jedan od preodabranih učenika i drugova sv. Franje, koji ga je nazivao svojim biskupom, propovijedao je jednom pred papom i kardinalima na saboru kojem prisustvovaše ljudi raznih narodnosti: Grci, Talijani, Francuzi, Nijemci, Hrvati, Englezi, i pripadnici drugih jezika na svijetu. Ražaren Duhom Svetim naviještao je Božju riječ tako uspješno, pobožno, dubokoumno, milo, jasno, i razumljivo da su svi prisutni, premda bijahu različite narodnosti, razumjeli njegove riječi. Kao da ih je izgovorio njihovim jezikom; i svi se vrlo začude, jer im se činilo da se ponovilo negdašnje čudo apostola na Duhove, koji snagom Duha Svetoga govorahu u svim jezivima. Zato su govorili jedan drugome: Nije li ovaj koji propovijeda iz Portugala? I kako to da ga svaki od nas razumije u svome jeziku?« (op. cit. 122) Kako to treba shvatiti? Nešto čudesno se svakako zbilo, jer je Gospodin zaista bio s njim i utvrđivao »Riječ popratnim znakovima« (Mk 16,20). Ali na to pitanje najbolje odgovara sâm Antun u jednoj svojoj propovijedi za Duhove: »Različitim jezicima govori tko je pun Duha Svetoga. Različiti jezici jesu svjedočanstva što ih dajemo za Krista: poniznost, siromaštvo, strpljivost, poslušnost... Kada drugi vide u nama te kreposti, onda mi zaista propovijedamo. Naš govor prodire u srca kada govore djela. Zato vas zaklinjem neka šute riječi, a govore djela! Puni smo riječi, a prazni djelima. Stoga se na nas svaljuje Božja kazna kao na neplodnu smokvu na kojoj je Isus našao samo lišće, bez ikakva ploda...« (op. cit. 122). Iz toga možemo zaključiti da su sveci sami po sebi veliko i trajno Božje čudo. Zato sâm njihov život najbolje govori o Bogu, bolje nego najučenije i najuzvišenije ljudske riječi. No to čudo nije nedostižno, što sveci svojim životom dokazuju. Na svetost smo svi pozvani, kaže II. Vatikanski Sabor, i svakome je za to dana Božja milost. Potrebno je samo poput svetih imati hrabrosti da joj se otvori srce. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mudr 7,7-14 Ps 40 (39) 3-4. 10-11. 17. Ef 4,7. 11-15 Mk 16,15-20 |