SEDMA VAZMENA NEDJELJA (Godina C)
JEDINSTVO KRŠĆANA U LJUBAVI JE ZNAK I SVJEDOČANSTVO ISUSOVE SPASITELJSKE MISIJE PRED SVIJETOM
»Oče sveti! Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu, te svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno, te svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.« (Iv 17,20-24)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Bit današnje Liturgije se sastoji u Isusovoj molitvi Ocu nebeskom za jedinstvo kršćana u vjeri i ljubavi tako da bi po njima svijet mogao uzvjerovati da je Krist od Boga obećani Spasitelj ljudi.
Nikad se u povijesti nije kao danas govorilo o jedinstvu, o dijalogu i uzajamnom poštivanju jedni drugih, a ipak nikad nije bilo toliko mržnje, klevetanja, svađa, nepravdi, ratova i sukoba kao što ih ima danas.
To nam pokazuje da jedinstvo ljudskoga roda nije zbilja koja se može ostvariti nekom silom, nego je to dar ljubavi Božje koji treba izmoliti od Boga i zauzetost ljudi dobre volje koji to ostvaruju polagano i to preko neophodnog uzajamnog poštvanja.
Evanđelje nam predlaže uzor savršenog jedinstva: kao što su Otac u Sinu i Sin u Ocu jedno, tako i mi svi moramo nastojati živjeti u uzajamnom priopćavanju svojih nutarnjih i vanjskih bogatstava.
Sv. Stjepan, prvomučenik, o čijoj smrti nas danas izvješćuju Djela apostolska, u tome je savršena slika Kristova učenika. Po uzoru na svoga Učitelja i Spasitelja i on je pretrpio progonstvo, svoj život dao za spasenje ljudi, stavljajući ga u ruke Gospodina Isusa i moleći se za oproštenje svojim razbojnicima.
Stjepanovi protivnici, kojima nevjera nije dala da vide što je vidio on: »slavu Božju i Isusa gdje stoji zdesna Bogu« (DJ 7,55), nisu naravski mogli slušati ono što im je on govorio o svojem viđenju i začepiše uši.
Kao da se zasljepljenim očima može nijekati istinitost Božjega svjetla i začepljenim ušima istinitost njegovih riječi.
I tako upotrijebiše svijetu dobro poznato sredstvo za gušenje Božje istine.
»Ali oni vičući iza glasa, zatisnuše uši i navališe jednodušno na njega. Izbaciše ga iz grada pa ga kamenovahu.« (Dj 7,56-57)
Koliko su puta ljudi usmenom i pismenom poplavom svojih riječi nastojali nadglasati one koji su im navještali Božje istine.
A budući da istina prije ili kasnije pobjedi svaku laž ili zabludu, takvi ljudi ako ustraju u svojoj zasljepljenosti sposobni su i na stvarno nedjelo. Tako su učinili sa Stjepanom kad su ga izgurali izvan grada i kamenovali.
Ubivši Stjepanu tijelo nisu mu mogli više ništa škoditi, ali su mimo svoje opake volje i namjere učinili nešto dobro.
Vidjevši da mu je umrijeti, Stjepan se popeo na sam vrhunac požrtvovnosti i ne samo da je dragovoljno predao svoj duh Gospodinu Isusu nego je također poput njega molio za svoje mučitelje.
»I dok su ga kamenovali Stjepan je zazivao: „Gospodine Isuse, primi duh moj!” Onda se baci na koljena i povika iza glasa: „Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh!” Kad to reče, usnu u Gospodinu.« (Dj 7,58-60)
Bog svojih ne ostavlja i u pomoć im dolazi u najtežem času života. Mladi đakon Stjepan odvažno je svjedočio za Kristovo uskrsnuće, a sada je to svjedočanstvo potvrdio i svojom smrću.
Pravo je stoga bilo da još na zemlji ugleda na otvorenim nebesima živa i proslavljena Onoga za kojega ide u smrt. Sve može podnijeti pa i kamenovanje za Onoga koji ga čeka u slavi.
To Stjepanovo viđenje stvarno podudara s činjenicom da je Gospodin Isus uistinu uzašao na nebo i sjedi zdesna Ocu.
I apostoli kada prime Duha Svetoga, onda će i oni poput Stjepana često upirati pogled u nebo kamo su na svoje oči vidjeli da je otišao njihov Učitelj i Gospodin Isus Krist. Osobito će to činiti kada budu zbog Isusa trpjeli kao što je i Stjepan bio utješen i ojačan tim viđenjem kad su na njega stali bjesniti Kristovi protivnici i spremati se da ga kamenuju.
Čeznuće za Gospodinom koji je uzašao na nebo najljepše izražava divan i ujedno dirljiv završetak zadnje naovozavjetne knjige Otkrivenja sv. Ivana apostola.
Zato Crkva sada kada je proslavila odlazak svoga Zaručnika u nebo, govori vjernicima o veličanstvu Onoga koga očekuju i o blaženstvu onoga što njih očekuje kad Gospodin dođe po njih. Utješne su, ali ujedno i strašne riječi Kristove kojima naviješta da će svakome naplatiti kako je tko zaslužio.
»Evo, dolazim ubrzo, i plaća moja sa mnom je: naplatit ću svakome prema djelu njegovu!« (Otk 22,12)
S trostrukom tvrdnjom uvjerava nas i svakoga da je On početak i svršetak, da je On svima sve: »Ja sam Alfa i Omega, Prvi i Posljednji, Početak i Svršetak!« (Otk 22,13)
Mi bijednici dolazimo sa zaprašenih i blatnih zemaljskih cesta. Tko će pred njim opstati kad smo svi grešnici.
Jedino je naše ufanje to što ovdje smijemo oprati svoje haljine u krvi nebeskog Jaganjca i tako steći »pravo na stablo života« kad u nebeski Eden uđemo na vrata koja su Krist (usp Otk 22,14). Svi smo dakle potrebni Božjeg milosrđa.
Duh Sveti koji vodi i predstavlja samu Crkvu vapi u Crkvi koja kao Kristova Zaručnica zove svog Božanskog Zaručnika.
»I Duh i Zaručnica govore: „Dođi!” I tko ovo čuje, neka rekne: „Dođi!”« (Otk 22,17)
A Gospodin Isus odgovara: »Da, dolazim ubrzo!« (Otk 22,20)
I Crkva Zaručnica u ime svih vjernika svih vremena ponavlja: »Amen! Dođi, Gospodine Isuse!« (Otk 22,20)
A to znači da mi kršćani moramo biti ljudi koji su naprosto Kristom očarani, ljudi koji ne mogu živjeti bez svojega Gospodina i Boga.
Mi nestrpljivo čekamo Kristov povratak, svjesni da jedino Gospodin Isus može svijetu darovati zoru mira i jedinstva.
Na nama je da ostvarujemo to savršeno jedinstvo. Ako to jedinstvo postane stvarnost i našega života, onda će i svijet svojim očima moći vidjeti i osjetiti ljubav Božju i to će za njega biti putokaz prave vjerodostojnosti Kristova poslanja.
Zato Isus i moli Oca za naše dvostruko sjedinjenje koje se ustvari stapa u jedno: da si budemo jedno među sobom i jedno s Ocem i Sinom.
Prvo je moguće po zajedničkoj vjeri, volji i složnim nastojanjima, a drugo po posvetnoj milosti i Duhu Svetome koji povezuje Oca i Sina i nas s njima.
»Oče sveti! Ne molim samo za ove, nego i za one koji će na njihovu riječ vjerovati u mene: da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu, te svijet uzvjeruje da si me ti poslao. Slavu koju si ti dao meni, ja dadoh njima: da budu jedno kao što smo mi jedno - ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno, te svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio.« (Iv 17,20-24)
Naša će međusobna ljubav najviše poticati svijet da ljudi upoznaju Krista i u nj vjeruju. Ništa svijetu, koji je sam po sebi razdijeljen sa svih svojih stanovišta, ne imponira i ništa ga ne uvjerava kao jedinstvo onih koji su okupljeni u Kristu.
Toga je Crkva bila svjesna od početka i stoga toliko preporučuje jedinstvo među vjernicima i izbjegavanje svega što bi ih moglo dijeliti.
Zato je velika odgovornost na onima koi se možda ogluše i na ovaj poziv i poticaj Duha Svetoga. Nitko se ne smije razočarati ni obeshrabriti što se taj cilj jedinstva tako teško i sporo postiže te što se njegovo potpuno savršenostvo na zemlji uopće ne da postići. Ali neka se barem nitko u Crkvi ne usudi neslaganja i razmirice svojim postupkom podržavati i možda čak produbljivati, a kamoli još nove stvarati.
Tko bi to činio, taj bi pripadao svijetu koji nije upoznao Sina Božjega i tako bi isključio samoga sebe iz zajednice onih koje Otac ljubi u Sinu.
A za sve one koji su ga upoznali i primili kao Božjeg Sina, Isus se moli Ocu da budu s njime skupa u slavi.
»Oče! Hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: neka gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.« (Iv 17,24)
Zato je Isus svojim apostolima i cijeloj Crkvi objavio Ima Oca svojega i poslao Duha Svetoga da nas sve više i sve dublje uvodi u Božju istinu i ljubav.
»Njima sam očitovao tvoje ime, - govori Isus Ocu -, i još ću očitovati, da ljubav kojom si ti mene ljubio bude u njima i ja u njima.« (Iv 17,26)
Božja ljubav treba da bude trajno u nama svima tako da Gospodin bude u nama i da budemo dostojni kako bi nas Otac mogao ljubiti kao svoju djecu i da ostanemo sjedinjeni s Kristom.
U tome nam je savršen uzor Blažena Djevica Marija, Majka Isusova i Majka naša.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Dj 7,55-60
Ps 97 (96)
Otk 22,12-14. 16-17. 20
Iv 17,20-26
Post je objavljen 18.09.2010. u 10:44 sati.