| rujan, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) SLUŽBA PASTIRA U CRKVI »Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!” Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.« (Lk 5,10b-11) Krist na žalu Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Suradnja između Boga i čovjeka ostat će uvijek jednom od najtajanstvenijih pojava u svijetu. To vrijedi za svako područje ljudske djelatnosti, ali je najčudnije to što za širenje Božjega kraljevstva na zemlji Bog toliko treba čovjeka i da tu čovjek može puno toga učiniti. Ako je, prema katoličkoj nauci, za svako i najmanje dobro djelo potrebna suradnja Božje milosti i djelatne ljudske slobodne volje, onda je puno milosti i suradnje potrebno da se čitava osoba potpuno angažira (zauzme) za Božje kraljevstvo. Najmanje što se može reći jest to da je za takav životni posao nužan poseban Božji poziv te odlučni ljudski odaziv i pristanak. Vidimo da je tako i naš Spasitelj postupao kad se htio pobrinuti tko će nastaviti njegovo djelo propovijedanja. Uvijek je Bog onaj koji zove, a čovjek se treba odazvati. Da je slično Bog postupao i u starom Zavjetu, najljepše vidimo iz poziva proroka Izaije. Upravo nam to govori prorok Izaija preko slika uobičajenih za njegovo vrijeme. Prorok Izaija gledao je Boga u viđenju prije nego je primio proročko poslanje. I tako Izaija postaje Božjim svjedokom. Stoga mu se Bog i objavljuje »posred dvora nebeskoga«. Prorok nema riječi da opiše viđenje Boga koji mu se ukazao samo djelomično opkoljen serafima koji mu klicahu: »Svet! Svet! Svet! Gospodin nad Vojskama! Puna je sva zemlja slave njegove!« (Iz 6,3) Proroka Izaiju je naročito ispunio strahom glas toga klicanja koji je bio tako silan da je tresao dovratnicma hramskih pragova. Izaija se osjećao kao ponukanim da se pridruži serafskom slavljenju Boga, ali se to nije usudio učiniti jer se smatrao grešnikom i pripadnikom grešnoga naroda. Zatečen tim viđenjem slave Božje, Izaija još dublje osjeća svoju grešnost, svoj nerazmjer da on kao grešan čovjek opstane pred Bogom. Zato on skrušeno Bogu ispovijeda svoje grijehe. I evo, Bog mu ognjem sa žrtvenika nebeskog čisti usne i osposobljuje ga za poslanje. I tako anđeoski knez dijeli Izaiji prije njegova posvećenja za proroka triput Svetoga Boga sakrament oproštenja i očišćenje od grijeha. On žeravom što je uzeo sa žrtvenika Gospodnjega dotače usta Izaijina i reče mu: »Evo, usne je tvoje dotaklo, krivica ti je skinuta i grijeh oprošten.« (Iz 6,7) Bog za svoju službu treba dakle ljude koji mogu biti i grešnici, ali pomilovani i očišćeni. Jedan takav čovjek, Izaija, na Božje traženje junački se nudi i pristaje služiti Bogu propovijedanjem narodu među kojim zna da će naći sve drugo nego razumijevanje i poslušnost. Od tada će on postati novo biće s doživotnim zadatkom da bude znak prisutnosti živoga Boga u njegovu narodu. Crkva očekuje da će tako svoju novu stvarnost shvatiti svi oni koji na Božji poziv odgovore Izaijinom spremnošću. Zato bi svaki Božji pozvanik trebao uvijek Bogu zahvaljivati za njegovu dobrotu i vjernost i pjevati sa Psalmistom: »Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca, jer si čuo riječi mojih usta. Pred licem anđela pjevam tebi, bacam se nice prema svetom Hramu tvojem.« (Ps 138[137]) Zato ono što Božji poslanici govore u ime Božje, to su slušatelji dužni vjerom prigrliti. Tako Bog redovito svima pruža i pokazuje put spasenja na kojemu se onda vjernici zaista i nalaze. Upravo o tome nam i govori osobiti Božji pozvanik, služitelj zajednice vjernika, Crkve Kristove, sveti apostol Pavao. On je navjestitelj Evanđelja po kojem se vjernici spašavaju. Taj se navještaj usredotočuje na Isusa Krista koji je za nas umro i uskrsnuo. Njegova smrt nama je urodila životom. Njegovo uskrsnuće navještaj je našega uskrsnuća i zalog naše buduće slave. No Pavao je živo svjestan da nije sam sebi dao tu milost. To što je apostol i što smije drugima navješćivati Krista, to je za njega milost nad milostima. On u tom gleda čisti dar Božji, ljubav Božju. I taj Božji dar iziskuje njegovu suradnju. Pavao je primio taj dar, ali je u taj dar unio svega sebe. Ali i to surađivanje s darom Božjim je u konačnici milost. Zato treba da sve učinimo da bi što vjernije odgovorili toj milosti Božjoj, treba da se u potpunosti unesemo u svoj poziv. »Da, – kaže apostol Pavao – ja sam najmanji među apostolima i nisam dostojan zvati se apostolom jer sam progonio Crkvu Božju. Ali milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše uzaludna. Štoviše, trudio sam se više nego svi oni; ali ne ja, nego milost Božja sa mnom.« (1 Kor 15,9-10) Eto, to je zvanje: Bog koji zove i čovjek koji odgovara. Bog u čovjeku kojega pozove u svoju službu probudi potrebu i hrabrost da mu se svojevoljno i slobodno odazove i u potpunosti stavi na raspolaganje. Bog ne želi raditi sam kao netko tko nema povjerenja ni u koga i ne zna u svom poslu ni s kim surađivati. On hoće, naprotiv, da uvuče ljude u djelo spasenja koje se i njih tiče. Bog želi aktivne i savjesne suradnike. To potvrđuje i sam Isus Krist, Sin Božji, koji poziva apostole za svoje suradnike u djelu spasenja ljudskoga roda. K tome ih je Gospodin sam, propovijedajući narodu iz Petrove lađe, unaprijed upozorio na značenje njihova zvanja u Crkvi. Crkva je ta »Petrova lađa« iz koje Isus i danas govori mnoštvu koje je došlo da ga sluša. On u Crkvi i preko Crkve sada koja i uvijek želi osloboditi ljude i svijet. Zato apostoli sav svoj život stavljaju u službu toga cilja. A Isus kad prestade govoriti narodu reče Šimunu Petru: »„Izvezi na pučinu pa bacite mreže svoje za lov.”: „Učitelju – odgovori mu Šimun – svu noć smo se trudili, a ništa nismo uhvatili. Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.” Kad to učine, uhvate mnogo riba, mreže im se gotovo razdirale.« (Lk 5,4-6) U ovom čudotvornom ulovu, u ovom posluhu Kristovoj riječi, Isus je Petru htio označiti njegovo novo zvanje: postat će »ribar ljudi«, lovit će ljude za Boga. I Petrova riječ kojom je ponizno pristao da sudjeluje kod još neviđenog čuda dobiva svoj puni smisao tek u novom zvanju kad će apostolske mreže baciti u more svijeta i onda kad se njemu bude to činilo beskorisnim i besmislenim. Kad je Petar vidio čudo, osjetio je da se nalazi pred nečim nadljudskim, pred božanskim. Odatle u njemu dubok osjećaj grešnosti. »Kad to vidje Šimun Petar, pade Isusu do koljena te reče: „Udalji se od mene Gospodine, jer sam grešnik!” Preneraženje obuze njega i sve koji su bili s njim zbog riba koje su ulovili. Isto tako Ivana i Jakova, Zebedejeve sinove, što bijahu Šimunovi drugovi. Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Od sada ćeš ljude loviti!”« (Lk 5,8-10) Isus, dakle, umiruje svoga odabranika. Petar će kao i svaki apostol do kraja svijeta loviti žive ljude u duboku moru propasti, zla i tmina ovoga svijeta i prenijeti ih u kraljevstvo svjetlosti (usp. Kol 1,13 sl.) da i dalje žive mnogo savršenijim životom, blaženim i vječnim životom u nebu. Eto, u tome se sastoji sva prava i istinska služba pastira u Crkvi: biti suradnici Kristovi u spasenju ljudi i svijeta. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 6,1-2a.3-8 Ps 138 (137) 1 Kor 15,1-11 (ili 15,3-8.11) Lk 5,1-11 |