Marketing
GODINA B - 23. NEDJELJA KROZ GODINU
DVADEST I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
BOŽJA BLIZINA SPAŠAVA I OBNAVLJA ČOVJEKA
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Crkva nam po sakramentima, djelotvornim znakovima vjere, priopćava Kristovo spasenje. Srce čovjeka grešnika koji se sebično zatvara u sebe može se obratiti jedino ako se otvori Božjoj objavi i ljubavi prema svojoj braći. Kristovo spasenje nije samo onostrano, ne ostvaruje se samo u vječnom životu, nego ono zahvaća život čovjeka već ovdje na zemlji u svim njegovim dimenzijama: osobnim, obiteljskim i društvenim.
Već u Starom Zavjetu prorok Izaija, (kako smo to čuli u današnjem prvom čitanju), naviješta nam Boga kao osloboditelja, otkupitelja i spasitelja svoga naroda.
Te su riječi navještene u teško vrijeme babilonskog ropstva odabranog Božjeg naroda kada je radosna nada u budućnost trebala pomoći narodu da se nadvlada beznađe.
»Recite preplašenim srcima: „Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!”« (Iz 35,4-5)
Matea: On dolazi da spasi vas
Zatim se u divnim slikama opisuje Božje spasenje što je narodu darovano izbavljenjem iz sužanjstva i povratkom u domovinu. Bog kažnjava Edom i spašava Izrael te ga novim izlaskom kroz pustinju iz Babilona dovodi u Jeruzalem. Tako Bog iscjeljuje svoj narod koji je postao gluh, slijep i nijem zbog svoje nevjernosti i otvrdnulosti u grijehu. Obnova Božja nije obuhvatila samo ljude, nego i cijelu prirodu.
Božja blizina spašava, u njoj nestaju ljudski nedostaci i slabosti. Božja veličina ne dopušta nedostatke u svojoj blizini. Stoga se opet uspostavljaju osnovne ljudske sposobnosti svakome čovjeku kao što su gledanje, slušanje, govor i hod tako da bi svi bili zdravi i mogli pristupiti Bogu, slušati njegovu riječ i služiti mu.
»Sljepačke će tad oči progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemakov će jezik klicati. Jer će u pustinji provreti vode, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postati jezero, a tlo žedno – izvori.« (Iz 35,6-7a)
Na taj način je Izrael svoj spas prikazao slikama zdravlja, bujne prirode, sigurnosti, zaštićenosti i radosti zbog životnih dobara.
Tako ozdravljenjem i preobrazbom naroda cijela se priroda obnovila i doživjela Božje spasenje.
Ovo Izaijino proroštvo o (univerzalnom) sveopćem spasenju cijeloga svijeta: ljudi i prirode u potpunosti se ispunilo u Isusu Kristu, Otkupitelju i Spasitelju ljudskoga roda.
Izvještaj o ozdravljenju gluhog mucavca iz današnjeg Evanđelja po Marku i ostala čudesa koja je Isus učinio, znak su otkupljenja koje je Krista donio ljudima. Ispunja se tako proroštvo da će se u posljednja mesijanska vremena, Bog očitovati gluhima, nijemima i slijepima. Vratit će im se sluh za Božju riječ, glas i vid da mogu Boga slaviti. Sada se to ispunja ne samo na Židovima, nego i na poganima.
»Donesu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: „Effata! – to će reći: Otvori se!” I odmah mu se otvoriše uši i razriješi vez jezika te stade govoriti pravilno.« (Mk 7,32-35)
Taj gluhi mucavac slika je čovjeka nesposobna za prave odnose i s ljudima i s Bogom. Isusovo čudo ozdravljenja toga bolesnika učinilo je da je onaj čovjek postao ljudsko stvorenje sa svim svojim dostojanstvom. Isus ne liječi bolesnike kao neki čarobnjak, nego kao gospodar prirodnih zakona koji vraća stvari u njihovo izvorno stanje.
Tu je jasno da nije samo riječ o tjelesnom ozdravljenju, nego o osposobljavanju čovjeka za punu komunikaciju s ljudima i s Bogom. Stoga Crkva tu snažnu riječ Isusovu: »Effata! – Otvori se!« uzima u krsnu liturgiju.
A isto tako sličan se postupak od davnine, pa i u najnovije vrijeme, ponavlja u obredu krštenja.
Stoga svećenik dotičući prstom uši i usta krštenika govori: „Gospodin Isus, koji je gluhima dao sluh i nijemima govor, udijelio ti da uskoro možeš primati njegovu riječ svojim ušima i ispovijedati vjeru na hvalu i slavu Boga Oca.î Time se želi istaći kako je krštenik učenik Boga koji govori i priznavatelj Božjih djela, koji svjedoči za Boga i hvali ga zbog njegovih djela spasenja.
Ljudi, vidjevši to Isusovo čudo i preko svake mjere zadivljeni govorili su: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.« (Mk 7,37)
A tako je bezbroj puta u Evanđelju: Isus se primiče siromasima i napuštenima – slijepcu iz Jerihona, gubavcima, uzetome itd.
Primičući se k njima, Krist ih podiže, ozdravlja, čini da su opet ljudska stvorenja, obogaćuje ih nadom i vjerom. Objavljuje im kraljevstvo Božje i dokazuje im svojom pažnjom i ljubavlju da je to Kraljevstvo upravo za njih.
Isus im je i izvana htio pokazati koliko ga dira njihova nevolja, htio im je time iskazati svu svoju pažnju i ljubav.
On spaja svoje čudotvorne geste s molitvom, sa zazivom Božjeg blagoslova. A to znači da istom po vjeri čovjek se posve otvara Bogu: njegove uši slušaju Božju riječ i njegova se usta otvaraju na hvalu Božju. Stoga neće da se ljudi zaustave na vanjskim učincima njegovih čudesa. Pozivlje ih i privodi – i čudesima – dubokom obraćenju srca iz kojega će proisteći svi osloboditeljski preobražaji. Gdje god se ljudi otvaraju spasiteljskom djelu Krista Gospodina, gdje god se uključuju u njegovo dobrotvorstvo, tu nastaje novo nebo i nova zemlja.
Sve to govori da je Bog, u Isusu Kristu, izabrao siromahe, bijedne i nevoljne, nagnuo se nad one koji su ožalošćeni zbog bolesti ili zbog bilo kakvih nesreća života i nad one koji su skrušena i slomljena srca. Po Gospodinovu primjeru i srce svakog kršćanina mora biti uz ove posljednje.
Ta siromasi su – kaže sv. Jakov apostol – povlaštenici Božje ljubavi i tko ih podcjenjuje, naopako sudi i postupa, nije u skladu s Bogom, nije vjernik Kristov.
»Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu ubogi izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga obeća onima koji ga ljube?« (Jak 2,5)
Biti vjernik Isusov, to je vrhunsko dostojanstvo svih nas. Ono nas izjednačuje bez obzira na socijalno podrijetlo i ekonomsku moć. Obezvrijediti siromašnijega vjernika znači obezvrijediti Krista. Počastiti bogatijega samo zbog njegova bogatstva, znači načiniti nepravdu Kristu Isusu.
Crkva, kao takva, odlučila se za siromahe na svečan način na Drugom Vatikanskom saboru: »Kao što je Krist poslan od Oca da propovijeda evanđelje siromašnima (Lk 4,18), tako i Crkva pokazuje ljubav prema svima koje je ožalostila ljudska slabost, pače u siromasima i patnicima gleda sliku svoga siromašnog i trpećeg Utemeljitelja, nastoji da olakša njihovu oskudicu, nastoji da u njima služi Kristu.« (Lg 8).
Ali, taj izbor sada čeka da se provede u djelo pomoću pojedinih članova koji sačinjavaju Crkvu.
Da bi naše današnje drugovanje s Gospodinom Isusom bilo istinito i potpuno, ono mora ovo zajedništvo uključiti u svoj izbor siromašnih i bijednih svake vrste. Molimo stoga Krista Gospodina da nam dadne onu svoju osjetljivost i onu svoju sposobnost shvaćanja siromaha, bijednika i izbjeglica i da nas približi njima, da bismo im darivali svoju bratsku ljubav.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Iz 35,4-7a
Ps 146 (145)
Jak 2,1-5
Mk 7,31-37
Post je objavljen 23.09.2010. u 16:01 sati.