Marketing
GODINA A - 25. NEDJELJA KR. GOD.
DVADESET PETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A)
PONIZNI I ISKRENA SRCA NALAZE GOSPODINA
»Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.« (Mt 20,16)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Naša vjera nije samo zaključak nutarnje težnje i vlastitog uvjerenja da postoji Netko od koga potječemo i kome idemo. To bi bila puka naravna vjera kojom će se mnogi spasiti.
Kršćanska vjera je prianjanje uz ono što nam je Bog objavio, i što dakle nadilazi naše naravno shvaćanje.
Riječ Božja današnjega bogoslužja govori nam kako nam se Bog približuje, kako nas On traži i vodi, kako nas na kraju nagrađuje u svome kraljevstvu. U tom smislu treba shvatiti i riječi proroka Izaije kojima se naviješta novi i vječni Savez između Boga i ljudi. Budući da je Bog prema nama tako susretljiv, da On čini prve korake k nama i da nas On privlači k sebi, moramo i mi kao razumna i slobodna bića ići k njemu i tražiti njegovo društvo i sjedinjenje s njime.
Bez toga našeg osobnog odaziva ostaje uzaludan svaki Božji pokušaj i pothvat da On postane naš, a mi njegov. Treba dakle Gospodina tražiti i molitvom ga sebi dozivati.
»Tražite Gospodina (Jahvu) dok se može naći, zovite ga dok je blizu! Nek bezbožnik put svoj ostavi, a zlikovac naume svoje. Nek se vrati Gospodu, koji će mu se smilovati; k Bogu našem, jer je velikodušan u praštanju.» (Iz 55,6-7)
Cijelo vrijeme našega života na zemlji ima upravo tu svrhu da tražeći nađemo svoga Boga od kojega smo potekli, koji daje sav smisao našem bivovanju koje će se konačno uključiti u njegovo vječno blaženstvo.
Bog nam je iskazao pravu očinsku blagodat kad nam je na raspolaganju da ga možemo tražiti i naći dok se nalazi na pozornici ovoga svijeta. To naše traženje nije ni tako teško budući da nam je Bog sasvim blizu, jer »u njemu živimo, mičemo se i jesmo« (Dj 17,28).
To je sve tako očito, a ipak ga mnogi kršćani, nakon prve vjerske krize, ne umiju više naći i čak ga izgube. Uzrok te tako česte i žalosne pojave jest to što u istom srcu ne može kraljevati Bog i grijeh. Da se netko povrati svome Gospodinu, potrebno je da napusti svoj grešni put života.
Mnogi misle da je to teško pa niti ne pokušavaju ili to čine površno i kolebljivo te se ne mogu osloboditi grijeha i posve prionuti uz Boga. Zaboravljaju koliko je Bog velikodušan u praštanju i kako naši okajani grijesi nisu nikakva zapreka da se sve više i više približimo Bogu.
Bog svakome čovjeku neprestano stoji na raspolaganju.
Sv. Pismo na bezbroj mjesta nam govori o toj Božjoj susretljivosti i dobroti prema nama grešnicima.
Dovoljna je samo ta činjenica da barem malko shvatimo kako su uzvišene Božje misli i nakane u odnosu na svakoga od nas.
»Blizu je Gospodin svima koji ga prizivlju, svima koji ga zazivaju iskreno.« (Ps 145 [144],18)
(pohlepa, laži, požuda, zavist, idoli)
Sve je milost. Sve od Boga dolazi. Stoga za vjernika je najveća radost pripadati Bogu i slijediti njegova Sina Isusa Krista.
U tome nam je sv. Pavao apostol živi primjer neinteresnog (nezainteresiranog) služenja Bogu. Jedina mu je želja: biti Kristov i za Krista nešto učiniti, sav se istrošiti.
Čitavo je Pavlovo življenje, djelovanje i trpljenje bilo usmjereno na Krista.
On je u sebi posve siguran da će po njemu Krist biti proslavljen, bilo da je on živ u tijelu, bilo da umre.
Sve njegovo postojanje pa i ono tjelesno stoji u službi Krista i naviještanju njegova kraljevstva.
S tog stajališta Pavao vrednuje i smrt i život. Smrt je za nj dobitak: bit će zauvijek s Kristom. Ali kad pomisli da mu život, uza sve trpljenje, pruža šansu da još nešto učini i pretrpi za Krista, želi još živjeti.
»Takva je moja željno očekivana nada: - kaže apostol – ništa me ne će smesti; sačuvat ću, naprotiv, potpuno pouzdanje i – sada kao i uvijek – proslavit će se Krist u mom tijelu, bilo da živim bilo da umrem. Za me je uistinu život Krist, a smrt dobitak.« (Fil 1,20-21)
Zato se Pavao veoma veselio što se Krist propovijeda, makar i neumjesno od lažne braće koji su povećavali bol njegovih okova.
Propovijedanje Evanđelja Pavlu je značilo isto što i postizanje toliko žuđenog cilja, svog konačnog sjedinjenja s Gospodinom. Sve nas ovo apostolovo življenje i djelovanje najljepše pripravlja da shvatimo smisao Isusove pouke u prispodobi s radnicima u vinogradu.
Nije važno dokle ćemo slaviti Krista u svojem tijelu, niti je važan rok i način smrti kojom ćemo učiniti to isto.
Jedino je važno živjeti i vladati se dostojno Kristova Evanđelja.
I to Evanđelje nam danas govori kako je Isus zaista neumoran u traženju ljudi i njihove suradnje, kako je neiscrpiv u pronalaženju svakovrsnih mogućnosti da nas sve dovede do vječnog spasenja i do vječne nagrade u nebu.
Bez obzira kako dugo je netko radio u vinogradu svoje duše i cijele Crkve, Krist će svima koji su pokazali i najmanju mjeru dobre volje dati udjela u svojem nebeskom blaženstvu. Sve nam to govori da je dosta Boga iskreno zazvati pa da se svatko uvjeri u nedokučivu veličinu njegova milosrđa.
Stoga Crkva želi da bismo i mi nasljedovali njegovu dobrotu.
Sve što imamo samo je Božji dar i Bog će s nama biti milosrdan prema mjeri kojom mi prosuđujemo bližnjega i njegove zasluge.
Čovjek je pozvan da surađuje na Božjem djelu.
Isus nas uči da nas je Bog stvorio iz ljubavi, a ne iz potrebe, pa nas tako i nagrađuje, dajući nam onaj pravi denar – samoga sebe – kao čisti dar i milost, jer Boga i njegovo zajedništvo ne možemo zaraditi.
Tko ipak misli da svojim zaslugama može pred Bogom postići prvo mjesto, bit će posljednji.
» Tako će posljednji biti prvi, - govori Gospodin -, a prvi posljednji.« (Mt 20,16)
Božja mjerila ljudskih zasluga razlikuju se od naših pa nam i ta Isusova pouka svjedoči koliko je važna poniznost u životu.
Kao što je milost sve što dobivamo od Boga, tako je i u međuljudskim odnosima dar sve što život čini vrijednim življenja.
Življenje u ozračju milosti i darivanja Bogu i ljudima, u prvom redu će usrećiti same kršćane i njihove zajednice, pa onda sve ljude.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Iz 55,6-9
Ps 145 (144)
Fil 1,20c-24.27a
Mt 20,1-16a
Post je objavljen 29.09.2010. u 16:46 sati.