Pregled posta

NEVINA DJEČICA

NEVINA DJEČICA
POKOLJ NEVINE DJEČICE
28. PROSINCA


Duccio di Buoninsegna: Pokolj nevine dječice

»Tada se Herod, videći da su ga magi izigrali, vrlo rasrdi, te naredi da se poubijaju u Betlehemu i njegovoj okolici sva muška djeca od dvije godine pa naniže, prema vremenu za koje se pomno raspitao u magâ.« (Mt 2,16)

Hvaljen Isus i Marija!

Draga braćo i sestre!

Čitava povijest spasenja, uključivši i strašan pokolj nevine dječice, pod znakom je protivljenja: Božji neprijatelji bjesne na Božje odabranike koje brani i spašava sam Bog. Bog to čini na svoj način koji je nama neshvatljiv, ali da je ispravan najbolji je dokaz što je upotrijebljen i kod njegova vlastitog Sina. Prividni poraz donosi pravu pobjedu, kratkotrajna žrtva plodi vječnu žetvu, smrt rađa život.
Crkva je u sve to tako uvjerena da sa zanosom i radošću danas slavi oslobođenje nevinih duša koje nisu uhvatile zamke grešnika, zla i grijeha. Betlehemska nevina dječica su odigrala veliku ulogu u povijesti spasenja ljudskoga roda i Bog ih je na čudesan način spasio. Ona su započela nepreglednu povorku Kristovih mučenika koja će se protezati do konca svijeta. Crkva s tom svijetlom vojskom mučenika slavi Boga i pjeva pobjedonosni aleluja svojemu Otkupitelju i Spasitelju.
U tom smislu Krist je zaista »svjetlo naroda«, a po njemu i njegova Crkva.

Današnje sv. Evanđelje po Mateju o bijegu svete Obitelji u Egipat i o pokolju betlehemske djece dovodi ta dva događaja u vezu s dva starozavjetna slučaja. Prvi govori kako je Bog pozvao i oslobodio iz Egipta svoj izabrani narod koji Jahve često naziva u širem smislu svojim sinom (usp. Hoš 11,1).
A ovdje se eto radi o njegovu Jedinorođencu koji je ispred Heroda morao bježati u Egipat i kojega je nakon smrti tog okrutnog tiranina Bog poziva ponovo natrag u Nazaret. Ali zato je Herod od bijesa poubijao svu betlehemsku djecu.
»Tada se Herod, videći da su ga magi izigrali, vrlo rasrdi, te naredi da se poubijaju u Betlehemu i njegovoj okolici sva muška djeca od dvije godine pa naniže, prema vremenu za koje se pomno raspitao u magâ.« (Mt 2,16)

U plaču betlehemskih majki, koje su bile strašno pogođene smaknućem njihovih čeda, Matej gleda ispunjenje riječi proroka Jeremije: »Glas u Rami ču se – plač i jauk mnogih: to za djecom Rahela tuži – neutješna što ih nema.« (Mt 2,18)
Bilo je to ponavljanje žalosti koju je doživjelo Sjeverno izraelsko kraljevstvo kad su u nj upali Asirci i mnoge poveli u ropstvo.
Veza je još naravnija ako je u blizini Betlehema bio grob Rahele, majke Josipove i Benjaminove, čiji su potomci tvorili glavninu Sjevernog Kraljevstva (Izl 35,19-20). A tu je bilo mjesto gdje su se sabirali judejski izgnanici određeni za babilonsko sužanjstvo (usp. Jer 40,1).

U oba slučaja vidimo povezanost Staroga i Novoga zavjeta, sudbine izabranog naroda i Mesije. A to znači: treba trpjeti da nas Gospodin spasi, nas i po našem trpljenju čitav svijet, to je poruka ovog događaja i sve povijesti spasenja.
Ako nam današnji blagdan – kad je toliko nevine krvi proliveno zbog Isusa – želimo naći neku vezu s tim događajem, onda će se naše oči zaustaviti kod riječi kojima Ivan apostol spominje Isusovu krv i njegovu žrtvu za grijehe svega svijeta. Tu je rješenje tog teškog pitanja: toliki su nevini na svijetu trpjeli, trpe i trpjet će do kraja vremenâ da njihova Bogu ugodna žrtva, sjedinjena s najvećom žrtvom Božjeg Sina, bude njima na vječnu proslavu, a svima na spasenje.