| rujan, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) PROROČANSTVO I LJUBAV U CRKVI »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovicâ u Izraelu u dane Ilijine, kad se na tri godine i šest mjeseci zatvori nebo, pa zavlada velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih ne bî poslan Ilija, doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti, doli Naaman Sirac.« (Lk 4,24-27) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Raditi među ljudima uvijek je povezano s velikim teškoćama. Pogotovu kad je riječ o širenju neke poruke koja preobražava čovjeka. To su već uočili starozavjetni proroci. Bog ih je u takvim teškim trenutcima iskušenja hrbrio i davao im svoju snagu. Bog govori prorocima i šalje ih da izvrše svoje poslanje. Njima je potrebna odvažnost, hrabrost i ustrajnost jer ono što će poručivati drugima neće uvijek biti dobronamjerno shvaćeno. No, Bog će uvijek biti sa svojim prorocima. Čovjek Božji postaje izazov za svoju okolinu koja mu se često i neprijateljski suprotstavlja. To je bolno osjetio na svojoj koži sam prorok Jeremija. Ali sam Bog ističe da je Jeremiju odabrao već od majčine utrobe, posvetio i postavio za proroka svim narodima. Bog na njega prenosi svoju riječ i svoga Duha. I on postaje kao zid od bronce, sposoban stati u ime Božje pred kraljevima, svećenicima i narodom, a da se ne boji i ne šuti. »Ti bedra svoja sad opaši, - kaže Bog Proroku- ustaj, pa ćeš im govoriti sve što ću tebi zapovijediti. Ne dršći pred njima, da ne bih morao učiniti da uzdršćeš pred njima. Danas te, evo, postavljam kao grad utvrđen, kao stup željezni, ko zidinu brončanu protiv sve zemlje: protiv kraljeva i knezova judejskih, svećenika i naroda ove zemlje. I borit će se s tobom, al' te neće nadvladati, jer ja sam s tobom da te izbavim.« (Jer 1,17-19) Prorok je, eto, čovjek koji u ime Božje stoji pred svijetom da mu prenosi Božje riječi i sudove i da bude znak za čitav narod. Jeremija je na svojoj koži naučio što za jednoga čovjeka znači ući u Božju službu. On nije bio pošteđen niti od jedne optužbe sa strane onih koje je doticala njegova riječ. Kršćanska je predaja već od početka u Jeremijinoj sudbini gledala dramu Kristove muke. Znamo da je Isusa i svijet držao za proroka (usp. Mt 16,14), čak očekivanim »prorokom« od svega izraelskog naroda (usp. Pnz 18,15). Kasnije su učenici napustili taj naziv da bi izrazili kako je Isus bio »više nego li prorok«, da je Sin Božji, Riječ Božja i sam Bog. Bog koji je nekoć u mnogo navrata govorio ocima po prorocima, sada nam je govorio po Sinu (usp. Heb 1,1-2). Isus je ispunjenje svih proročanstava, jer je ne njemu »počinuo« Duh Gospodnji. Krist nije prenosilac Božje riječi kao što su to bili proroci, nego je sama Božja Riječ, utjelovljeni Bog koji govori ljudima. On je Božji sud nad ljudima. Krist obara laž i samovoljno kraljevstvo Sotone da izgrađuje kraljevstvo Božje: kraljevstvo istine, ljubavi, pravde i mira. Zato je Kristovo Evanđelje živo i vječno proročanstvo, pobijanja svakoga lažnoga idola i svake vlasti koja nije od Boga. Tako, eto, današnje Evanđelje po Luki nam opisuje svečani nastup Isusa, mladoga učitelja u Nazaretu. I tu u svome rodnom mjestu Krist se predstavlja kao Božji pomazanik, poslan od Boga ljudima na spasenje. A evo, baš ovdje u vlastitoj domaji, neprihvaćen je prorok. Nazarećani se, eto, ne mogoše vinuti iznad svog svagdanjeg iskustva. Odveć su bili naviknuti na »običnog i svakidašnjeg« Isusa. Od djetinjstva su ga poznavali kao »sina Josipova« (Lk 4,82), kao drvodjelju. Po svemu izgleda da je udivljenje Nazarećana prema Isusu malo trajalo. Tako se oduševljenje pretvorilo u kritiku, a brzo i u mržnju. I tada su ga eto njegovi mještani htjeli smaknuti mnogo prije nego su to učinili neprijatelji u Jeruzalemu. Previše ih je, naime, uvrijedila Isusova izjava kad im je predbacio da su manje dostojni čudesa nego što su bili stanovnici poganskih krajeva u doba proroka Ilije i Elizeja. »Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju. Uistinu, kažem vam, mnogo bijaše udovica u Izraelu u dane Ilijine kad se na tri godine i šest mjeseci zatvori nebo, pa zavladala velika glad po svoj zemlji. I ni k jednoj od njih nije bî poslan Ilija, doli k ženi udovici u Sarfati sidonskoj. I mnogo bijaše gubavaca u Izraelu za proroka Elizeja. I nijedan se od njih ne očisti doli Naaman Sirac.«(Lk 4,24-27) Tada je počelo protivljenje Isusu njegovih sunarodnjaka do bezdušnosti. Ali Krista ništa neće zaustaviti u njegovu poslanju. On će iz ljubavi prema nama ljudima i za naše spasenje i život svoj dati i smrt na križu prihvatiti. Križ na koji je uzišao najveće je proroštvo u čovjekovoj povijesti, a i najveća ljubav. Križ je također, u isto vrijeme, najsnažniji »ne« grijehu i najveći »da« Bogu koji je ikad izrečen za grešnika. Danas se moramo podsjetiti toga vida života Crkve. Zato nije pravo proroštvo koje ne potiče ljubav, zajedništvo i poslušnost. To vrijedi ne samo za unutar crkvene odnose između Crkve i svijeta. Kršćanin nije prorok samo time da pobija zlo koje je u svijetu, nego tek onda ako to čini iz ljubavi. Ljubav je uvijek sebedarna. Ona je otvorena Bogu i drugim ljudima. Apostol Pavao tvrdi da ljubav ponajprije mora biti temelj našeg kršćanskog života. Zatim opisuje kako se ona očituje u događajima svakodnevnog života svakog čovjeka. » Ljubav je strpljiva, ljubav je dobrostiva; ljubav ne zavidi, ne hvasta se, ne oholi se. Nije nepristojna, ne traži svoje, ne razdražuje se, zaboravlja i oprašta zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini. Sve ispričava, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi. Ljubav nigda ne prestaje.« (1 Kor 13,4-8) Gdje god živimo, radimo i trpimo, stvoreni smo za takvu sveobuhvatnu i herojsku ljubav. To je prva i najveća Kristova zapovijed (usp. Mt 22,38). To je sveopći poziv svakoga čovjeka i kršćanina: ljubiti Boga i bližnjega. To je doista univerzalan poziv koji je zapisan u srcu svih ljudi. I u tom se sastoji sva kršćanska svetost: u savršenstvu ljubavi koja treba prožimati sve naše suodnose prema Bogu i ljudima. Stoga ljubav u nama mora rasti kao što je i čovjek sve zreliji, a posve će savršena biti tek u nebu. Tada će se naša vjera pretvoriti u gledanje, ufanje u posjedovanje, najvećega dobra, a jedino ljubav će ostati jer ćemo Boga ljubiti i uživati koliko se to ovdje naučimo i na to pripravimo. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jer 1,4-5. 17-19 Ps 71 (70) 1 Kor 12,31-13,13 ili 13,4-13 Lk 4,21-30 |