13.09.2010., ponedjeljak
SVETI FILIP I JAKOV
|
SV. FILIP I JAKOV, APOSTOLI 3. svibnja Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo blagdan svetih apostola Filipa i Jakova. Filip je rođen u Betsaidi. Najprije je bio učenik Ivana Krstitelja, a zatim je postao Isusovim učenikom.  Isus s Filipom i Natanelom Jakov, bratić Gospodinov, sin Alfejev upravljao je jeruzalemskom Crkvom. Napisao je jednu poslanicu. Provodio je strog život i mnoge je Židove obratio na vjeru. Mučeništvo je podnio god. 62.  Sv. Jakov mučenik, također zvan Manji (Alefejev, bratić Isusov) Uloga apostola u povijesti spasenja dolazi posebno do izražaja kada se njihov blagdan slavi u uskrsno doba. Glavna je njihova zadaća da svjedoče za Isusovo uskrsnuće (Dj 2,21), a to je u dane poslije Uskrsa naročito prikladno. Stoga danas liturgija odstupa od razumljivog običaja da nam pročita odlomak iz spisa, ako ga je dotični apostol napisao, pa nam ne čita iz Jakovljeve poslanice nego iz Prve Pavlove Korinćanima. Tu je Jakov spomenut kao svjedok Kristova Uskrsnuća. Tu je naglasak na ukazanje uskrslog Spasitelja apostolu Jakovu, pa je liturgija rezervirala to čitanje za ovaj apostolski blagdan koji uvijek pada u uskrsno vrijeme. Zapravo ne znamo točno kada se to Isus ukazao Jakovu. Ali u svakom slučaju, može se opaziti važnost apostola Jakova kad ga Pavao ističe kao posebno i uz Petra jedincatog pojedinačnog svjedoka. On je kao prvi jeruzalemski biskup svoj vrlo strogi život završio mučeničkom smrću za Krista i njegovu Crkvu (g. 62.). Zaista, kako veli današnja molitva, bio je sudionik Kristova trpljenja i uskrsnuća. Prema tome, takav izvještaj o Isusovu uskrsnuću i svjedočanstvo apostola toga uskrsnuća treba da i u nama probudi i učvrsti vjeru u Uskrsloga, i to neka bude plod svetkovanja apostolskog blagdana. Ta će nas vjera jedina uvesti u dublje shvaćanje Kristova otajstva uopće, a posebno u oltarsko otajstvo koje nam Spasitelja posadašnjuje kao već prikazanu žrtvu i davno nam pripravljenu hranu. Za vjeru nema ni vremenskih ni prostornih ograda. Njoj je sve blisko i nazočno kao Bog s kojim nas ona povezuje. U prvom je čitanju spomenut jedan današnji apostol, a u Evanđelju drugi, Filip. Na Isusovu tvrdnju da apostoli već poznaju Oca i da su ga vidjeli, Filip mu na zadnjoj večeri upravlja čudnu molbu: »Gospodine, pokaži nam Oca, i dosta nam!«. Vidi se kako je vjera apostolâ bila još ne savršena, ali to vrijedi ne samo za apostole nego i za nas sve. Zato Isusov odgovor: »I ti me, Filipe, još nisi upoznao?« primijenimo na nas. Znači da Krista, unatoč tolikim godinama svog kršćanskog života, još nismo upoznali kako treba. Opomena je opravdana i bit će uvijek na mjestu, jer dok smo na zemlji naše je spoznanje odnosa između božanskih osoba nesavršeno i tek ćemo u nebu proniknuti u tu vezu života i ljubavi. Ovdje živeći moramo upotrijebiti sve dane da napredujemo u vjeri, a apostolski su blagdani za to posebno prikladni. Sve naše snage i sva sredstva koja su nam na raspolaganju trebaju nam pomoći da dođemo do cilja kojemu nas vodi vjera. Vjera apostolâ, vjera Crkve koja će uvijek biti apostolska, pruža ono gledanje koje nas pripravlja na nebesko gledanje koje nas pripravlja na nebesko gledanje licem u lice Boga (1 Kor 13,12). Zato u novom predslovlju za Misu apostola i evanđelista Crkva pjeva Kristu: „Ti si svoju Crkvu htio postaviti na apostolske temelje da uvijek ostane na zemlji kao znak tvoje svetosti i da svim ljudima pruža nebeska svjedočanstva.« To je Isus preko apostola izveo u nama i hoće da preko nas i naše sve prosvijetljenije i djelotvornije vjere izvede u društvu. Radi toga Isus ističe kako se ta naša povezanost s njime po vjeri mora hraniti molitvom. Nijedno nas vjersko djelo ne približuje Bogu koliko molitva, svaka, a pogotovu liturgijska. Po liturgijskoj molitvi i žrtvi se ispunjuje Isusovo tumačenje Filipu da u njemu, u Sinu imamo Oca i sve, sada u otajstvu, a jednom u posjedovanju i uživanju. Apostoli su znali da Krist u nebu nastavlja svoj život sjedinjen s Ocem, pa to moramo i mi imati na pameti. I još više: da nam Isus s neba taj svoj život posreduje po liturgiji. To je otajstvo Kristove ljubavi koje je prisutno u Euharistiji, neprestano djeluje u nama i oživljuje nas. To Isus čini s neba u obnavljanju svoje žrtve, u dijeljenju svetih sakramenata, u našem sudjelovanju kod svih crkvenih obreda. Tko to shvati i po liturgiji uhvati vezu s Kristom, trenuci posvećeni litrugijskom životu bit će mu uvijek utjeha i okrepa. Bit će mu to, jer ga svi liturgijski čini – povezani, dakako, s odgovarajućim kreposnim životom, bez kojega je i liturgija Bogu odvratna – povezuju s Bogom i pripravljaju na konačno sjedinjenje s Bogom. To se ima shvatiti ne samo eshatološki nego i mistagoški: liturgijski čini već sada i ovdje ostvaruju našu povezanost s Kristom. Ako to nije kod nas slučaj, onda to nije kriv izvor, nego onaj koji iz njega pije. Čuvajmo se da ne mora Isus i nama predbaciti: »Toliko sam vremena s vama, i niste me upoznali!« Odgovorimo svojim životom na nebrojene milosti koje nam Bog pruža u Kristu, Sinu svojemu, preko njegove Crkve. Kad se ne bismo ozbiljno i ustrajno trudili da budemo što sličniji svojemu božanskome učitelju i Gospodinu Isusu, onda bi se prijateljstvo između Boga i nas moglo razvrći. Ni u jednom slučaju ne bi krivnja bila na Isusu, nego na nama zato što nismo surađivali s njegovim milostima. Isus nas uvijek predusreće svojom ljubavlju koja nas odabire, poziva, povjerava se i usrećuje nas. Na nama je da mu uzvratimo i da mu odgovorimo našom ljubavlju na tu njegovu ljubav koja nas spašava. Nema stoga druge nego željeti i nastojati da se na nama kao i na apostolima ispuni Isusova namjera zašto nas je odabrao i pozvao: »Odredio sam vas da idete i rod rodite i da vaš rod ostane.« Ostanimo, dakle, u toj struji božanske, žive i osobne ljubavi koja nas posve obuhvaća. Ostanimo u njoj sa svom svojom djelatnošću, ustrajnim i praktičnim prianjanjem uz sve ono što Bog hoće od nas. Izvršavajući Božje zapovijedi ostat ćemo u Isusovoj ljubavi, kao što je Krist vršio zapovijedi Oca svojega nebeskoga i ostao u njegovoj ljubavi. Kad nam Isus to govori, čini to da radost njegova bude u nama i da naša radost bude puna i savršena. Zato s apostolima Filipom i Jakovom gledajmo Oca u Sinu da živeći u njihovoj ljubavi i po Božjim zapovijedima zaslužimo imati vječni život. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Kor 15,1-8 Ps 18 (17),2-3.4-5 Iv 14,6-14 |