14.09.2010., utorak
GODINA C - 13. NEDJELJA KR. GOD. 2
|
TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) DUH SVETI OSLOBAĐA ČOVJEKA  »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje« (Lk 9,62) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Kad Bog poziva nekoga čovjeka u svoju službu, onda odgovor ne smije kasniti. Ni ljudske niti obiteljske veze ne smiju biti zapreka za proročko poslanje. Naše sklonosti i najopravdanije težnje ne mogu sputati zalaganje za ostvarenje Božjeg djela, jer ono traži posvemašnju slobodu riječi i djela te isključuje svako traženje sigurnosti. Tako i Elizej nije se suprotstavio Božjem pozivu nego je odmah pošao za Ilijom prorokom. Bogatom mladiću Elizeju, koji je još imao žive roditelje, nije se bilo lako odreći svega i započeti nestalnim i siromašnim životom često progonjenih proroka. Ipak je, valjda i u znak zahvalnosti prema Bogu, svojim ljudima priredio oproštajni ručak. »Zatim ustade i pođe za Ilijom da ga poslužuje.« (1 Kr 19,21) Duh Božji oslobađa čovjeka i čini ga spremnim staviti se u službu Bogu i ljudima. Duh koga nam Krist šalje, osposobljava nas da odolimo svojim sebičnim nagonima. Njegovo je djelovanje mnogo djelotvornije od straha da prekršimo neki izvana naloženi zakon. On nas potiče da živimo poštujući druge te tako oblikujemo pravo zajedništvo uzajamnog služenja jednih drugima u ljubavi. Zato nas apostol Pavao uči da sloboda za koju nas je Krist oslobodio i na nju pozvao, ne obrezanjem nego krštenjem, ne znači razvratnost koja bi prepustila slobodne uzde tijelu i njegovim požudama. Takva bi zloupotreba slobode posve preokrenula Božju namisao s nama. Mjesto da sloboda bude izlikom za tjelesna uživanja neka kršćani svu svoju pomnju ulože u međusobnu ljubav, u pomaganje jednih drugima. Ne služiti sebi i svome tijelu, nego Bogu u bližnjemu. Time se ispunja sav zakon: »Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!« (Gal 5,12) Sloboda, dakle, daje krila bratskoj ljubavi, a ne vlastitoj samovolji i traženju sebe i svojih užitaka. Budući da je Bog ljubav, apostol Pavao traži da se kršćani daju voditi od Božjega Duha. Krštenje ne gasi u nama požudu tijela, ali u nas ulijeva novu, Božju snagu, koja s našom voljom može pobijediti i toga upornog neprijatelja. Sveti Pavao nam ovdje tijelo i njegove požude predočuje kao posebnu osobu koja se neprestano i žilavo diže protiv Duha koji je u nama. Ta je borba između tijela i Duha nekada tako teška da se i naša vlastita volja teško snađe pa nekako pasivno čini i ono što sama po sebi ne bi htjela. Time se, dakako, ne daje pravo volji da se prepusti trenutačno jačem neprijatelju požude tijela, nego da traži i crpi još više snage od Duha Božjega koji joj je uvijek na raspolaganju. Jedino ako nas vodi Duh Božji, ne robujemo zakonu niti grijehu. Da bismo ostali posve slobodni prema poruci Evanđelja koju nam valja navješćivati, moramo unaprijed prihvatiti nesigurnost i odvažno odbaciti sve što bi moglo biti zaprekom našem poslanju. Današnje Evanđelje nam upravo govori o Isusovu i našem poslanju i o načinu kojim je Krist izvršio svoju misiju i kojim mi trebamo izvesti svoj zadatak. Isus ide u smrt i po njoj u svoju slavu pa traži da ga bezuvjetno slijedimo na tom putu križa. Da se radilo o važnoj odluci i o sudbonosnom putu, može se zaključiti i iz činjenice da je Gospodin tom prilikom poslao pred sobom glasnike, i to u Samariju kroz koju Židovi redovito nisu prolazili kad su išli u svoj sveti grad. Isus će umrijeti i za Samarijance, koji su prijekim okom gledali Židove, kao i uopće za sve ljude. U tom je raspoloženju Krist i prekorio apostole koji su htjeli baciti s neba oganj na negostoljubivo samarijansko selo. U staro su doba mnogi učitelji svoje učenike učili na putu. Tako je i Isus upotrijebio ovo svoje putovanje da sve nas pouči o uvjetima uz koje možemo postati i ostati njegovi sljedbenici. Apostolski je život težak, traži velika odricanja i napose ustrajnost. Onaj koga Bog zove mora shvatiti o čemu se radi, sve ostaviti i poći za Gospodinom. Pravi apostol mora biti spreman trpjeti i razna pomanjkanja, kao što je sam Sin Božji trpio na zemlji. Na Božji poziv treba također prekinuti i najnježnije veze s ljudima i radi kraljevstva Božjega treba svijet i sve što je na svijetu prepustiti onima koji su mrtvi za Boga. Tko ima pred očima kraljevstvo Božje i samo njegove interese, taj se neće previše obazirati natrag, nego će junački pritisnuti plug na njivi koja mu je dodijeljena. Tako sam Isus govori: »Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag, nije prikladan za kraljevstvo Božje.« (Lk 9,62) Sigurno je da je bilo u svako doba, a posebno u ovo naše, mnogo onih ljudi kojima su ove Isusove riječi previše tvrde. Nije lako u suvremenom svijetu sve ostaviti i nepodijeljenim srcem se posvetiti Božjem kraljevstvu na zemlji. Zato je potrebna hrabrost i odlučnost onima koji su od Gospodina pozvani da se odazovu i da ustraju u svome zvanju. U tome ih treba podržati cijela kršćanska zajednica svojim molitvama i svakom drugom pomoći jer je danas po Božjim njivama sve više kamenja pa svaki orač mora gledati ispred sebe, a ne obazirati se natrag. U tome možemo ujedno vidjeti i poziv k poniznosti, jer bez Božje pomoći nitko od nas ne može ništa dobra učiniti za kraljevstvo nebesko. Neka nam u tome svima pomogne Isusova i naša Majka Marija, kraljica apostola i pomoćnica kršćana. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Kr 19,16b.19-21 Ps 16 (15) Gal 5,1.13-18 Lk 9,51-62 |