Marketing
GODINA B - 9. NEDJELJA KROZ GODINU
DEVETA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SVETKOVANJE DANA GOSPODNJEG
»I govoraše im: „Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.”« (Mk 2,27-28)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Zapovijed o subotnjem počinku smatrali su Židovi jednom od najvažnijih u svom životu.
I što su više gubili duh prave religioznosti to su više i upravo sitničavo inzistirali na svetkovanju subote.
U Bibliji imamo i više razloga kojima se opravdava i utemeljuje ta zapovijed.
Tako se najprije spominje (usp. Post 2,25) da se počinkom sedmoga dana nasljeduje sveti Božji počinak, čime je naglašen kultni vid te zapovijedi.
U stvari je povremeni počinak također i potreba ljudske naravi i poznaju ga na jedan ili drugi način sve religije svijeta.
Uz osobnu potrebu počinka vrlo je važno naglasiti da su u starome svijetu religijsko pravo na počinak imali čak i robovi.
I na taj način vidimo kako religija uvažava osobne i društvene potrebe čovjeka.
Zato odmor ulazi i u vjerske propise, a štite ga i državni zakoni. U konačnici, poštujemo samoga Stvoritelja kada vodimo brigu o dobru stanju njegovih stvorenja.
Bog stvara životinje
Očito je dakle, da svetkovanje subote, napose obdržavanje subotnjeg počinka uz religijsko ima i socijalno značenje, jer uređuje najnužnije međuljudske odnose. Nije riječ samo o tom da se ne radi nego da se ljudima omogući da dobiju vremena samo za sebe i za svoje najosobnije duševne i tjelesne potrebe. Zato se i govori da je Bog proglasio subotu kao dan odmora da bi zaštitio osnovna čovjekova prava.
Kad je Bog sklopio Savez s izraelskim narodom nakon njegova izlaska iz Egipta, izričito je preko Mojsija zatražio da se njemu potpuno posveti barem sedmi dan (usp Izl 20,8-11).
Bog se pokazao neizmjerno jačim od neprijateljâ njegova naroda i oslobodio ga egipatskog robovanja. I s tog su stanovišta svi dani izabranog naroda trebali biti Božji i Bogu posvećeni.
»Zato ti je zapovjedio Gospodin (Jahve), Bog tvoj, da držiš dan subotni.« (Pnz 5,15)
Ta se zapovijed nadovezivala na zahtjev da narod ima štovati Božje ime, a vršenje tih zapovijedi trebalo je neprestano svjedočiti da izabrani narod ima jednoga jedinog Boga i da nikada neće prionuti uz bogove drugih naroda.
Ta povezanost posvećenja subote sa starim Savezom pružala je prvoj Crkvi da dotičnu obavezu prenese na nedjelju kad je Kristovom pashom potvrđen novi i vječni Savez između Boga i svih ljudi.
Zato drugi Vatikanski Sabor naglašava da se vjernicima predlaže i uporno preporučuje svetkovanje nedjelje kao dana radosti.
Tako svečana i zajednički proživljena nedjeljna liturgija bit će zaista najbolji odmor i smirenje radnih ljudi u jurnjavi suvremenog života.
I sam naš tjedan satkan je u stilu vazmenog misterija: radni dani i dan svečanosti i odmora.
To je pashalno otajstvo života Crkve i svakoga kršćanina na ovozemnom putovanju. Tako kroz naš euharistijski sastanak, s Kristom i međusobno, svjetlo s lica Boga, Oca, želi po svjetlu lica Kristova ožariti naša lica da jedni drugima i svoj svojoj braći ljudima budemo lijepo lice Božje.
»Zbilja, - kaže apostol Pavao -, Bog koji je zapovjedio: „Neka iz tame zasvijetli svjetlo”, on je zasvijetlio u našim srcima da osvijetli spoznaju slave Božje na licu Kristovu.« (2 Kor 4,6)
Ta naravna svjetlost slika je nadnaravne svjetlosti milosti Božje koja u naša srca i duše prodire vjerom i koja je odsjev Božje slave u nama.
Stoga je Evanđelje, koje je radosna vijest o Kristu, ne samo sjajno nego ono je sama svjetlost Božja. To je apostol Pavao vidio na Kristovu licu i s njega zauvijek upio u svoje srce.
Kao Pavao tako smo slične milosti dionici i svi mi vjernici koje je Bog na krštenju rasvijetlio. Vjeru nam je dao Bog i prema tome je ona zaista njegov dar. Zato svjetlu treba otvoriti vrata, Božjoj milosti treba otvoriti srce i onda s njom surađivati za naše osobno dobro i za spasenje cijeloga svijeta.
Prema tome nemamo se čime hvaliti, nego paziti da taj Božji dar ne izgubimo. To bi se u slučaju nepažnje moglo lako dogoditi, jer taj dar nosimo u zemljanim posudama. Stoga kršćanin mora uvijek biti budan i na straži.
Tko svoj vjerski život uzima ozbiljno i neprestano se zaista bori da ne izgubi Božju milost, taj neće doživjeti da bude oboren, pritisnut na zemlju i napušten. Očajavati može samo onaj koji ne računa na Boga. A tko vjeruje u Boga zna da na kraju uvijek Bog pobjeđuje i svlada sve što nam se protivi. Zato mi kršćani »uvijek umiranje Isusovo u tijelu pronosimo, da se i život Isusov u tijelu našem očituje.« (2 Kor 4,11)
I time drugima priopćavamo snagu uskrslog Krista kojega svake nedjelje slavimo na našim euharistijskim sastancima.
Stoga Božja zapovijed o svetkovanju Dana Gospodnjega je po svojoj namjeni radi čovjeka, a ne protiv njega.
Postoje Božje i crkvene zapovijedi i treba ih poštivati. Ali mnogo toga se ostavlja čovjekovoj slobodi i nadahnuću, a u tom nas može voditi samo istinska ljubav prema Bogu i čovjeku.
U taj sklop ljubavi prema Bogu i bližnjemu treba smjestiti sav daljnji razgovor o čistoj i punoj, upravo kršćanskoj religioznosti.
Tako je ljubav duša svih zapovijedi, svega Bogoljublja i bratoljublja.
Zato Isus u polemici s farizejima oko svetkovanja Dana Gospodnjega im reče: »Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Stoga je Sin Čovječji gospodar i subote.« (Mk 2,27-28)
Farizejima je bilo više stalo do samih zapovijedi kao propisa nego do iskrena Bogoštovlja koje se sastoji u pravoj ljubavi prema Bogu i čovjeku.
I u takvu mentalitetu oni su odjednom zapovijedi Božje, koje su po svojoj namjeni radi čovjeka, pretvorili u nečovječnost. I tako su u isto vrijeme kvarili i pravu sliku o Bogu i pravu sliku o čovjeku.
Na to je Isus sa svom oštrinom i nepoštedno reagirao. To reagiranje Isusovo očituje silnu njegovu žalost zbog okorjelosti srca u farizeja.
Bili su to ljudi sigurni u sebe i manipulirali su Bogom i ljudima. I tako se sami onesposobiše da prime Božju svjetlost. Umjesto da isprave svoja kriva shvaćanja o Bogu i čovjeku, oni se ortače protiv Isusa.
I tako je tu po prvi put pala odluka u njihovim srcima da smaknu Isusa.
»Nato farizeji iziđu i skupa s herodovcima stvore protiv njega odluku da ga ubiju.« (Mk 3,6)
Evanđelje nam svjedoči da sve što Isus govori i čini, zbiva se za spasenje čovjeka. Tako i ozdravljenje »čovjeka usahle ruke« (usp. Mk 3,1-5) što je Isus učinio subotom, spasonosno je djelo, oslobođenje čitavoga čovjeka, te ga Krist obavlja prema Božjem nalogu i zazivom Boga. Bog daje život i to u punini, jer Isus ljudima donosi Božje spasenje. To je jedini cilj Kristova poslanja.
Zato Isusa prihvatiti i slijediti znači spasiti život. U protivnom slučaju čovjek sama sebe osudi na smrt i pogubi.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Pnz 5,12-15
Ps 81 (80)
2 Kor 4,6-11
Mk 2,23-3,6
Post je objavljen 25.09.2010. u 19:31 sati.