25.09.2010., subota
GODINA B - 17. NEDJELJA KROZ GODINU
|
SEDAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) ČUDO UMNAŽANJA KRUHA: ZNAK EUHARISTIJE »Isus uze hljebove, zahvali pa razdjeli onima koji su sjedili.«  Isus umnaža hljebove i ribe Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Jesti je jedna bivstvena funkcija (radnja) ljudskoga života toliko važna u životu svakoga čovjeka da je gotovo u svim vjeroispovijestima (religijama) popraćena čak i bogoštovnim činom. Dok kršćanstvo samo spasenje nudi pod oblikom »jela i pića« koje je znak i anticipacija »vječne gozbe«. Samo mesijansko vrijeme kojega su proroci nagoviještali označeno je Božjim blagoslovom svakoga dobra do izobilja svim ljudima, a osobito siromašnima. Ta mesijanska obećanja proroka su se u potpunosti ispunila u Isusu Kristu. Tako umnažanje kruha koje je učinio Gospodin po proroku Elizeju (usp. 2 Kr 4,42-44) nije samo znak Božje ljubavi prema svome narodu, nego je naveštaj čuda koje će Isus učiniti za svoj narod. Stoga Elizej reče:»„Podaj ljudima, i neka jedu, jer ovako veli Gospodin: Jest će, i preostat će.” I postavi on pred njih. I jedoše, i još preosta, prema riječi Gospodnjoj« (2 Kr 4,43-44). To otajstvo Euharistije, naviješteno je u Bibliji, sakrament je jedinstva i ljubavi koji u Crkvi, kao u jednom tijelu okuplja sve Kristove udove. Kao djeca Božja, po Kristu spašeni, svi smo mi jedno tijelo i jedan duh s onim koji nas vodi svome Ocu. Zato svi skupa, kako nas poziva sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Efežanima, moramo surađivati u zgradnji tog jedinstva vjere u »jednom tijelu« Crkve Kristove koju sačinjava i gradi euharistijsko »tijelo i krv« Gospodinova. Da bi naš život bio u skladu s tim darom jedinstva, živimo i mi kao sinovi svjetla. »Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!« (Ef 4,3-6) Prema tome čudo umnažanja kruhova i riba koje je Isus učinio, kako nam izvješćuje današnje sv. Evanđelje po Ivanu, šalje i nas kao i apostole braći ljudima da skupa s njima razdijelimo »kruh naše vjere i stola Gospodnjega« kao i kruh svagdašnjeg života koji vrlo često nedostaje na stolu mnogih ljudi širom svijeta. »Isus uze hljebove, zahvali pa razdjeli onima koji su sjedili. A tako i od ribica – koliko su god htjeli.« (Iv 6,11) To Isusovo »čudo hljebova i ribica« kojima je nahranio pet tisuća osoba, toliko je oduševilo te ljude da su ga htjeli učiniti kraljem, jer su u njemu vidjeli obećanog Mesiju kojega su očekivali stoljećima i govorili su: »Ovo je uistinu prorok koji ima doći na svijet« (Iv 6,14). Pravi prorok je, dakle, On, jer u njemu se ispunjaju mesijanska obećanja Staroga Saveza. On je taj prorok kojega je Gospodin obećao preko Mojsija svome narodu. Ali kad je Isus doznao da ga žele učiniti kraljem »povuče se ponovno u goru posve sam« (Iv 6,15) i žalostan, jer narod nije uspio u tom »čudu« prepoznati »znak« velike stvarnosti »živoga kruha koji je sišao s neba« (usp. Iv 6,51 s.) da bi dao ljudima život vječni. Nažalost, ljudi su uvijek isti, pa i onda kada se čini da traže Krista, oni traže sami sebe i svoju osobnu korist. Židovi su tražili moćnog Mesiju, Mesiju kralja – čudotvorca i stalnog množitelja kruhova, odnosno onoga koji će na laku ruku riješavati sve njihove životne probleme. Zato se Isus i skriva od njih, jer ga ne traže iskrena srca. To je pouka svima nama. Tko traži sama sebe i svoju osobnu korist, on se nije sposoban otvoriti vjerom Bogu i ne može se susresti s Kristom. Stoga »čudo umnažanja hljebova i ribica« ne označava prije svega borbu protiv »gladi« u svijetu, kako mnogi danas misle, već je to »znak« mnogo veće stvarnosti koja odgovara najdubljim potrebama ljudskoga duha. To je znak »živoga kruha«, Božanskog Jaganjca, koji je sišao s neba da bi se dao za hranu besmrtnim dušama djece Božje. Zato i mi kao i Krist moramo znati »dati se« ljudima u svim njihovim duhovnim i materijalnim potrebama tako da »ljubav Božja« ne bi bila uzalud izlivena u »našim srcima« (usp. Rim 5,5).  »A kad se nasitiše, reče svojim učenicima: „Skupite preostale ulomke da ništa ne propadne!” Skupiše dakle i napuniše dvanaest košarica ulomaka što od pet ječmenih hljebova pretekoše onima koji su blagovali.”« (Iv 6,12-13) Ako je to »čudo umnažanja naravnog kruha« znak »milosti Euharistije«, onda i čin sakupljanja preteklih ulomaka nema samo materijalno i sociološko značenje, nego i duboko duhovno značenje. Taj čin sakupljanja želi reći da Euharistija nije samo za one koji su prisutni, nego od nje mora preteći i za one koji su odsutni, za one koji su daleko, za sav narod, za cijelu Crkvu. Plod Euharstije je neograničen. On je za sve. Tko je nazočan u času umnažanja, mora kasnije dijeliti s braćom milost, snagu i svjetlo koje je primio od nje. Mora i sam postajati Euharistija, odnosno kruh koji se lomi za život drugima. Ništa ne smije propasti od Euharistije. Stoga je osuđen svaki oblik duhovnog rasipanja, kao što je individualistično i egoistično traženje samoga sebe i svojih osobnih interesa, koje je jedan od glavnih uzroka da su tolike pričesti bezuspješne i besplodne. Isus priređuje svoju Euharistiju za druge, On želi da se ona podijeli, da teče od jednoga k drugome. Zato tko prima Kristovu Euharistiju, taj se mora suobličavati njemu i postati kao i On dar za druge. Sveta Misa nam sada pruža tu divnu mogućnost da iskusimo odmah tu milost Božje ljubavi, živeći ovu našu Euharistiju u svoj istini njezinih znakova, kao što su prikazanje, posvećenje, lomljenje kruha, znak mira, pričest, i otvarajući se svoj našoj braći i sestrama koja nisu ovdje prisutna, ali od nas očekuju ulomke koji su pretekli tako da bi i oni mogli biti sudionici milosti »živoga kruha« koji nas pritjelovljuje Sinu Božjemu. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 2 Kr 4,42-44 Ps 145 (144) Ef 4,1-6 Iv 6,1-15 |