20.09.2010., ponedjeljak
GODINA C - 2. NEDJELJA DOŠAŠĆA 2
|
DRUGA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C) BOG SPASITELJ: SVAKI ČOVJEK ĆE SUSRESTI BOGA KOJI SPAŠAVA  »I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.« (Lk 3,6) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Glavna poruka ove druge Nedjelje Došašća jest poziv na obraćenje Bogu da bi zadobili spasenje. Došašće je vrijeme obraćenja, vrijeme priprave puta Gospodinu koji dolazi, vrijeme poravnavanja krivudavih staza tako da bi kraljevstvo Božje došlo u nas i da bi se mi mogli susresti s Bogom koji spašava, s Kristom Spasiteljem. Advent je vrijeme odricanja samome sebi da bi što bolje mogli biti na raspolaganju Bogu i bližnjemu. Riječ Božje koju smo slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma upućuje nam poruku nade i poziva nas da očekujemo spasenje koje će Bog ponuditi svim ljudima da bi razveselio srca naša. Spasenje koje nam Bog nudi, šaljući nam Isusa Krista, Sina svojega, nije političko, kao što je bilo nekad za Židove, već mnogo dublje koje dotiče srce čovjeka i obnavlja ga u potpunosti njegovih odnosa: sa stvarima, s institucijama, sa samim sobom, s drugima i s Bogom. Bog spašava čovjeka, svakoga čovjeka, preobražavajući ga iznutra i učinivši da postane drugačiji i bolji. Otajstvo Utjelovljenja što nam ga ovaj liturgijski period Došašća neprestano stavlja pred oči jest stvarni dokaz kako Bog zna prisvojiti naše čovječanstvo preobraziti ga u njegovo prvotno stanje. To je radikalno spasenje koje Bog donosi ljudima i koje je potrebno svima nama. Krist je došao da oslobodi sve ljude od svakoga ropstva, a pogotovu od ropstva grijeha i zla. Zato prorok Baruh govori Jeruzalemu da otvori svoje srce nadi jer djeca njegova, raspršena i u progonstvu, ponovo će se vratiti. I s povratkom njegovih sinova slava Gospodnja će ponovo nad njim zasjati, jer će Bog uspostaviti ponovo mir i pravdu zato što će dati domovinu onima koji su je izgubili. »Ustani, Jeruzaleme, stani na visoko i obazri se na istok: Pogledaj! Djeca se tvoja sabiru, od istoka do zapada, na zapovijed Svetoga, radujuć se što ih se spomenuo Bog. Otišli su od tebe pješice, vodio ih neprijatelj, a gle, Bog ih tebi vraća u slavlju nošene, kao djecu kraljevsku.« (Bar 5,5-6) Zatim prorok Baruh govori o gorama i klisurama koje se trebaju sniziti i o dolinama koje se trebaju ispuniti i o zemlji koju treba poravnati da bi Izrael čvrsto kročio u sjaju slave Božje pri svome povratku iz babilonskog ropstva. Bog koji je sama dobrota i ljubav trpi skupa sa svojom djecom i zato ih oslobađa iz njihovih nevolja i vodi ih u radosti, svjetlom svoje slave, prateći ih milosrđem svojim i pravednošću. Dolazak Isusa Krista među nas ljude ovdje na zemlju jest vrhunac i kruna svih tih spasonosnih Božjih zahvata u povijesti svoga naroda. Krist se nalazi u centru povijesti i daje joj puno značenje. Sve što dolazi u dodir s Isusom iz Nazareta poprima novo značenje: spašava se ili gubi u odnosu na stav kakav se zauzme prema njemu. On prosuđuje sve stvari, sve događaje i sve ljude. Njegov dolazak je odlučujući za svako stvorenje. S njime je učinjen povijesni preokret čovječanstva koji se ne može više zaustaviti ili ograničiti na jedan mali prostor ili vrijeme. On je postao središte sveopće povijesti svijeta, jer je došao da spasi sve: »I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje« (Lk 3,6).  Ivan Krstitelj, Preteča Spasiteljev, poslan je bio od Boga da navijesti dolazak Krista Otkupitelja. On je pozivao narod na obraćenje srca tako da bi što bolje mogli dočekati Boga koji dolazi među svoje da ih spasi. On je bio taj glas koji viče u pustinji: »Pripravite put Gospodinu, poravnite mu staze! Svaka dolina nek se ispuni, svaka gora i brežuljak neka se slegne! Što je krivudavo, neka se izravna, a hrapavi putovi neka se izglade! I svako će tijelo vidjeti spasenje Božje.« (Lk 3,4-6) Ivan Krstitelj je poučavao ljude kako treba da se priprave za Gospodinov dolazak, a iznad svega je vršio jedan čin, gotovo sakramentalan, koji je s jedne strane označavao, a s druge, djelomično, ostvarivao unutrašnju obnovu čovjeka: »On obiđe svu okolicu Jordansku propovijedajući obraćeničko krštenje na otpuštenje grijeha.« (Lk 3,3) Zato je sasvim jasno da to Ivanovo pozivanje na obraćenje ima značenje moralne obnove. Gore i klisure koje se trebaju sniziti to su ljudski egoizmi, osjećaj privilegija i nadmoći nad drugima, upotreba i zloupotreba vlasti da bi se ljudi iskorištavali i tlačili kao što su to činili Tiberije Cezar, Poncije Pilat, Herod i drugi spomenuti u današnjem Evanđelju i svi ostali diktatori i tirani svih vremena. Doline koje treba ispuniti i zemlja koju treba poravnati to su osjećaji nepovjerenja, razočaranja, melankolije i fatalizma koji čovjeka umrtvljuju i uništavaju. Zato s Kristom koji dolazi sve se mora obnoviti unutar čovjeka i oko njega u svijetu. Opredjeljenje za kraljevstvo Božje traži odricanje samoga sebe i svakog oblika oholosti, otvorenost poticajima Duha Svetoga i poslušnost Bogu. Takvo obraćenje je potrebno svim ljudima jer svi mi smo grješnici. Svi mi moramo izvršiti radikalnu promjenu svoga mentaliteta, odnosno ovaj način mišljenja, ponašanja i života u nova djela i novi život u službi ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Kršćanin mora uvijek težiti za tom obnovom i svježinom moralnog života. Bolje rečeno, mi trebamo dopustiti Bogu da »usavrši« u nama »dobro djelo« koje je on sam započeo kako to lijepo kaže sv. Pavao apostol u svojoj poslanici Filipljanima: »Onaj koji otpoče u vama dobro dijelio, dovršit će ga do dana Krista Isusa.« (Fil 1,6) Zato sv. Pavao potiče sve nas da rastemo u ljubavi i pravednosti pred Bogom da bi bili besprijekorni za Kristov dolazak i puni dobrih plodova. »I molim za ovo – kaže apostol – da ljubav vaša sve više i više raste u spoznanju i potpunu uvidu, te mognete prosuditi što je najbolje da budete čisti i besprijekorni za Dan Kristov, puni ploda pravednosti po Isusu Kristu – na slavu i hvalu Božju« (Fil 1,9-11) Taj konačni Kristov dolazak zahtjeva, dakle, od nas kršćana da živimo što čišćim, poštenijim i svetijim životom služeći u ljubavi Bogu i bližnjemu u prostoru i vremenu koje nam Bog po svojem milosrđu i svojoj providnosti još daruje. Isus Krist je odlučujuća raskrsnica na putu života ljudi: ili s njim ili protiv njega. Tko pođe za Kristom mora obavezno ići putem koji prolazi kroz križ i krv, ali je to jedini put koji vodi Bogu. U Isusu put čovjeka i put Boga se susreću. Krist upućuje svoj poziv svakome čovjeku: »Dođi, slijedi me«, jer nema drugog puta koji vodi k Bogu. On je jedini »put, istina i život« i tko ide s njim ne hoda u tami i nesigurnosti. Slijediti put Kristov znači susresti se s njime i položiti svu nadu u njega usprkos svim zaprekama i nevoljama života. Vidljivi znak toga našega susreta s Gospodinom jest baš Euharistija koju slavimo Euharistija je znak tog našeg opredjeljenja za Krista i za ljude koje nam je Bog dao kao braću i drugove na ovom našem putu prema vječnoj domovini. Izabrati Krista znači izabrati put ljubavi i pravde. Sudjelovati u Euharistiji znači postati kruh za druge kao što je to Krist za nas: znači darovati život da bi rasla oko nas ljubav i pravda, (osmijeh) radost i nada. Naša aktivna ljubav prema Bogu i bližnjemu treba iz dana u dan sve više rasti kako bi ostali besprijekorni za Dan Kristova konačnog dolaska na ovu zemlju. Mi za taj susret s Gospodinom trebamo biti puni plodova ljubavi i pravednosti. Zato smo dužni moliti za našu braću i sestre i onda kad nam se čini da za njih ne možemo ništa drugo učiniti. To je naš dio odgovornosti za napredak Evanđelja Kristova spasenja među ljudima. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Bar 5,1-9 Ps 126 (125), 1-6 Fil 1,4-6. 8-11 Lk 3,1-6 |