13.09.2010., ponedjeljak
DUŠNI DAN
|
DUŠNI DAN 2. STUDENI SPOMEN SVIH VJERNIH MRTVIH »O šestoj uri tama nasta po svoj zemlji, sve do ure devete. O devetoj uri povika Isus iza glasa: „Eloi, Eloi, lama sabahtani!” To znači: Božje moj, Božje moj, zašto si me ostavio!« (Mk 15,33-34)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Dan nakon Svih Svetih slavimo svete duše u čistilištu i nastojimo im pomoći svojim molitvama, jednako kao što se i mi nadamo njihovu zagovoru. Vazmeni značaj ovoga blagdana istaknut je već i time da se ovaj spomen svih mrtvih, (protivno dosadašnjem načinu), slavi i kad dođe u nedjelju kojom uvijek iznova slavimo otajstvo Kristova uskrsnuća. Tim slavljem ne obnavljamo samo u otajstvu glavni događaj našega spasenja, nego se i unaprijed radujemo svojemu uskrsnuću s Kristom. Stoga lijepo odgovara da spomen svih vjernih mrtvih, čije duše također očekuju uskrsnuće svoga tijela, slavimo i u nedjelju. Mi kršćani ispovijedamo uskrsnuće Isusa Krista i njegovu trajnu proslavu kod Boga Oca. Po Kristu će i mrtvi uskrsnuti. U Isusu će život zadobiti svi koji u njega vjeruju. Živeći tu nadu, Crkva je uvijek molila za pokojnu braću da ih Bog primi k sebi u vječni život. Zato se kršćani ne trebaju bojati smrti, jer su je već nadvladali snagom Krista uskrsloga koji je svojom smrću uništio našu smrt i svojim uskrsnućem uveo ih u kraljevstvo života. U novom svijetu koji već nastaje Kristovim dolaskom, a punina kojega će se ostvariti u posljednja vremena kad Bog sabere svu svoju djecu na radosnu gozbu spasenja, nestat će nevolja, suza i smrti. »I reći će se u onaj dan: Gle, ovo je Bog naš, u njega se uzdasmo, on nas je spasio; ovo je Gospodin u koga se uzdasmo! Kličimo i veselimo se spasenju njegovu!« (Iz 25,9) Stoga je potrebno sve činiti da taj novi svijet već sada ostvarujemo svojim životom. Taj svijet koji je ostvaren u nebeskom Jeruzalemu ima svoje početke u Crkvi. I naša zajednica, sjedinjena sa zajednicom svetaca, tvori jedan narod u kojem boravi Bog kao otac među svojom djecom i ispunja ih darovima svoga Duha. »On će prebivati s njima; oni će biti njegov narod, a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti biti više neće, ni tuge ni jauka, ni boli biti više neće jer – prijašnje uminu.« (Otk 21,3-4) Zato pravednik, čovjek koji Boga traži i ide njegovim putem, ima sigurnost da ga nakon kušnji ovog života čega vječan mir Božje ljubavi. »Koji se u nj ufaju, spoznat će istinu, i koji su vjerni, bit će u ljubavi s njim, jer izabranici njegovi stječu milost i milosrđe.« (Mudr 3,9) Naša je životna sudbina tijesno povezana s Kristovom. On nam je svojom smrću očitovao ljubav svoga Oca, a svojim je uskrsnućem naše nevolje i patnje preobrazio u pobjedu. A vjera nam jamči da će nas nakon smrti zauvijek primiti k sebi u blaženo zajedništvo svetih. Važno je samo da oživotvorujemo Božji naum s nama. To je poruka nade i ohrabrenja. On koji su nas ostavili žive Kristom u koga su vjerovali. »Braćo! Nećemo da budete u neznanju gleda onih koji su usnuli, da ne tugujete kao ostali, koji nemaju nade. Doista, ako vjerujemo da Isus umrije i uskrsnu, onda će Bog i one koji usnuše u Isusu privesti zajedno s njime.« (1 Sol 4,13-14) Zato mi kršćani nepokolebivom vjerom ispovijedamo da je Krist uskrsnuće i život. Tko god u njega vjeruje, neće umrijeti, već će živjeti životom koji nikad ne prestaje. Isus sam kaže za sebe: »Ja sam uskrsnuće i život: tko u mene vjeruje, ako i umre, živjet će. I tko god živi i vjeruje u mene, neće umrijeti nikada.« (Iv 11,25-26) Iz evanđelja znamo da se Krist za to rodio kao čovjek da bi mogao za nas umrijeti i svojom nas smrću otkupiti. Njegova muka i smrt, a još više njegova neograničena predanost Ocu, da izvrši njegovu volju do kraja, pobožanstvenjuje sve naše boli kod smrti dragih osoba i kod naše vlastite smrti. Ali unatoč svemu tome smrt ipak ostaje za sve nas jedan veliki misterij. To je nešto što daleko nadilazi svijet našega iskustva te prelazi u svijet vječnosti, u drugi svijet, u svijet i u život samoga Boga. To je ponajprije »mysterium iniquitatis«: tj. tajna grijeha, jer je po grijehu došla smrt na svijet. Ali ona je i »mysterium caritatis«, jer je sva naša nada zasnovana na jednom umiranju. Naše je spasenje utemeljeno na smrti našega Otkupitelja Isusa Krista. Stoga posve odgovara da se kod razmišljanja o bilo kojoj ljudskoj smrti osvrćemo na križ. On je već dvije tisuće godina znak ne više smrti već pobjede nad smrću. Pobijedio ju je za sebe i za nas onaj koji ju je slobodno i dragovoljno uzeo na sebe i koji je za nas visio na križu. Umirući Krist je pobjednik smrti. Tama što je tada pokrila cijelu zemlju i vapaji umirućeg Isusa svjedoče do kojeg je ponora ljudski grijeh doveo Božjeg Sina ili bolje rečeno: njegova ljubav da nas oslobodi od grijeha. »Kada dođe šesti sat, nastade tama po svoj zemlji do devetoga sata. U deveti sat viknu Isus jakim glasom: „Eloi, Eloi, lama sabakthani!” - što znači: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!”« (Mk 15,33-34) U tom se času Isus svome Ocu prikazao kao žrtva. U Spasiteljevoj duši su se odvijale neistražive tajne mukâ koje je dragovoljno primio na sebe i koje je podnio za grijehe svijeta. Nema ljudske riječi koja bi mogla izraziti ono što se događalo u tom času koji je odlučivao sudbinom ljudskoga roda. Zato od kada je Sin Božji izdahnuo na križu više nije teško umirati, jer malo nakon Isusove smrti zbilo se nešto neusporedivo više i do tada posve nečuveno: On je slavno uskrsnuo! To je cilj svima nama kojemu su vrata naša smrt. Dotada i za sam taj prijelaz Isus nam je ostavio na raspolaganje božansku popudbinu svojega Tijela i Krvi. Stoga vječna Božja riječ zajedno s nebeskom hranom na zemlji utjeha su živima i život mrtvima. Bog nas sabire na radost vječne gozbe. Zasada još smo na putu. U zajedništvu s Kristovim patnjama i njegovom smrti već sada ovdje na zemlji uzimamo udio i u njegovu uskrsnuću i slavi. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1) Iz 25,6a.7-9 Mudr 3,1-9 Ps 25 (24); 27 (26); 130 (129) 2) Otk 21,1-5a,6b-7 1 Sol 4,13-18 3) Mk 15,33-39; 16,1-6 Iv 11,17-27 |