29.09.2010., srijeda
GODINA A - 31. NED. KR. GOD.
|
TRIDESET I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) PASTIRI I VJERNICI: SVI SU BRAĆA PRED BOGOM »Ne dopustite da vas nazivaju „Rabbi”, jer imate samo jednog Učitelja, a svi vi ste braća! Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga! Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista! Tko je najveći među vama, neka vam bude sluga! Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen.« (Mt 23,8-12)  Luca Signorelli: Pričest apostola Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Svaka stranica sv. Pisma koju nam bogoslužje čita kroz crkvenu godinu, upućena je svim vjernicima bez razlike: pastirima koji je objavljuju i puku koji tu riječ sluša. U odnosu na riječ Božju svi smo mi narod koji sluša i Crkva koja se uči i poučava od Gospodina. Stoga da u našem životu bude što manje raskoraka između riječi i djela potrebno je ispitati svoju savjest pred Bogom i u svjetlu Božje objave uskladiti čitav život po Božjem Zakonu. Mnoge nesuglasice u našem životu proizlaze iz toga što se mi ne nastojimo klanjati Gospodinu u duhu i istini. Zato Bog nije bio zadovoljan sa svojim odabranim narodom niti s njegovim vođama, iako je Izrael nakon povratka iz babilonskog sužanjstva obnovio hram i u njemu bogoslužje. On im čak šalje svoga proroka Malahiju da ih podsjeti na ljubav Gospodinovu prema Izraelu i na njihovu nevjernost prema svome Bogu. Zatim slijede vlo teške optužbe protiv svećenika i čtavoga naroda. Prorok Malahija upućuje posebno oštar prijekor svećenicima. Oni su bili naročito zaduženi za bogoštovlje, za slavu Božjega imena, a bili su u tome površni. Nadasve, život im nije odgovarao njihovu uzvišenom pozivu i tako postadoše kamen spoticaja drugim vjernicima. Bog ih opominje i svečano poziva na obnovu Saveza. Bog po proroku konstatira da su ne samo oni sami zašli s puta već su skrivili da se i mnogi drugi spotiču o Božji Zakon. Time se skvrni i kida Savez s Bogom, ako ne uvijek izvana, a ono barem u srcu, što kod Boga jedino odlučuje. Zato ako se ne poprave, Bog će na njih svaliti svoju kletvu i dopustiti da ih pogani preziru i ponizuju. »Ali vi ste s puta zašli, učinili ste da se mnogi o Zakon spotiču, raskinuli ste Savez Levijev – govori Gospodin nad Vojskama. Zato učinih da Vas preziru i ponizuju svi narodi, jer se putova mojih vi držali niste, nego ste bili pristrani primjenjujući Zakon.« (Mal 1,8-9) Za sve nas vrijedi činjenica da je Bog veliki kralj i da njegovo ime mora biti svuda poštovano. Svi moramo polušati njegov glas i uzeti ga k srcu. Svi smo dužni slaviti njegovo ime ne samo riječima, nego još više djelima. Stoga nema druge nego se vratiti svome nebeskom Ocu i jedinome Bogu koji nas je stvorio i koji nas čeka kao izgubljenu djecu. Samo u njemu ćemo naći i sačuvati mir svoje duše u poniznosti i djetinjoj odanosti Bogu. Tako će se svaki vjernik osjećati u Bogu kao dojenčen na grudima svoje majke. Takav stav prema Bogu svodi se na srdačne suodnose među ljudima, jer su svi oni miljenici Božji. Zato nasuprot svećenicima Staroga Zavjeta koje šiba prorok Malahija, u apostolu Pavlu nam Duh Sveti pruža lik pravoga dušobrižnika. On vrši svoju apostolsku i pastirsku službu majčinski, nježno i privrženo, brižljivo i odano. Istina, on će se predstaviti i kao »duhovni otac« (usp. 1 Kor 4,14 sl.; 1 Sol 2,11), ali opet najčešće svoje vjernike nazivlje »braćom« (1 Sol 1,4; 2,1.9). Očito mu je stalo da se njihovi uzajamni odnosi odvijaju u privrženoj i srdačnoj familijarnosti i uslužnosti. »Braćo! – kaže apostol – Bili smo među vama nježni kao majka što hrani i njeguje svoje dijete. Tako puni ljubavi prema vama, htjedosmo vam predati ne samo Evanđelje Božje nego i naše duše, jer ste nam omiljeli.« (1 Sol 2,7-8) Stoga se svaki vjerski odgojitelj i voditelj mora čuvati da svojim životom nikoga ne sablažnjuje. Na to nas upozorava Isus u svojemu Evanđelju gdje nemilo šiba pismoznance i farizeje koji »zasjedoše na Mojsijevu stolicu« (usp. Mt 23,1-7). Prigovora im puki vjerski intelektualizam, spojen s juridizmom. Propovijedaju vjersko znanje drugima, a život im je u protuslovlju s naukom koji naučavaju. Pravu religioznost pretvaraju u šturo opsluživanje zakona i postaju robovi formalizma. Ako što dobro čine, to nije radi slave Božje nego radi ljudske hvale. Uvijek gledaju na svoju čast i na ustima im je uvijek hvalisanje o svojoj vjernosti. Oni brižno čuvaju polog vjere, ali ne prenose više porku Božju ljudima. Zato Isus i kaže narodu i svojim učenicima: »Vršite i držite sve što vam reknu, ali se ne ravnajte po njihovim djelima, jer govore, a ne čine.« (Mt 23,3) Isusu je veoma stalo da u zajednici njegovih učenika u Crkvi bude sasvim drugačije. Bratski odnosi u Crkvi temelje se na tom što nam je svima zajednički Otac, Bog, i što nam je Vođa i Učitelj Krist Isus. I On govori svim svojim učenicima za sva vremena: »Ne dopustite da vas nazivaju „Rabbiî, jer imate samo jednoga Učitelja, a svi vi ste braća! Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednoga Oca, onoga nebeskoga. Također ne dopustite da vas nazivaju vođama, jer imate samo jednog Vođu: Krista!« (Mt 23,8-10)  A sve to znači da među Isusovim učenicima, u Crkvi, treba da se svi odnose bratski jedni prema drugima. I to bratstvo ne smije biti samo osjećaj, već treba da se odjelotvori služenjem. A na svećenike kao odgojitelje u vjeri spada da se sami ili preko drugih brinu da pojedini vjernici budu u Duhu Svetome dovedeni do toga da razvijaju vlastiti poziv po Evanđelju, do iskrene i djelotvorne ljubavi i do slobode djece Božje kojom nas je Krist oslobodio. Kršćansko bogoslužje kao i ostale crkvene djelatnosti trebaju služiti odgajanju ljudi da postignu kršćansku zrelost i da spoznaju što je Božja volja u važnim kao i u svakodnevnim događajima njihova života, naroda i Crkve. Kršćani trebaju biti također poučeni da ne žive samo za sebe nego da prema zahtjevima novoga zakona ljubavi svatko kako je milost primio tako njome drugome služi. »Tko je najveći među vama, – kaže Isus –, neka vam bude sluga! Tko se uzvisi, bit će ponižen; a tko se ponizi, bit će uzvišen.« (Mt 23,11-12) Dakle, ne jedni nad drugima, niti jedni kraj drugih, a još manje jedni protiv drugih, nego jedni sa drugima, jedni za druge. Zato će svako grešno uzvisivanje nad drugima biti kažnjeno, a svako kreposno ponizivanje nagrađeno. Takvi bi morali biti naši odnosi s braćom koja s nama žive i rade. A to je ujedno i znak naše djelotvorne vjere, čvrste nade u bolju budućnost i bratske ljubavi. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mal 1,14b-22b.8-10 Ps 131 (130) 1 Sol 2,7b-9.13 Mt 23,1-12 |