13.09.2010., ponedjeljak
Sveti Leopold Mandić
|
SVETI LEOPOLD MANDIĆ, PREZBITER 12. SVIBNJA  »Ovi obučeni u bijele haljine, tko su i odakle dolaze.« (Otk 7,13) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas slavimo blagdan našeg hrvatskog sveca o. Leopolda Bogdana Mandića. Sv. Leopold je rođen 12. svibnja 1866. u Herceg-Novom. U Bassanu je stupio u kapucinski red 2. svibnja 1884., a za svećenika je zaređen 20. rujna 1890. u Veneciji. Žarko je želio vratili se u domovinu, da slijedi glas Božji koji je jasno čuo već godine 1887. i koji ga je zvao da radi za jedinstvo Crkve. Poglavari su mu povjerili službu ispovjednika u venecijskoj pokrajini, u početku na raznim mjestima, a zatim u Padovi u kapucinskom samostanu Svetoga Križa. Zatvoren u tijesnoj sobici čitav je dan čekao vjernike koji su tražili pomirenje s Bogom. Umro je u Padovi 30. srpnja 1942. godine. Papa Pavao VI. svečano ga je proglasio blaženim 2. svibnja 1976., a Ivan Pavao II. svečano ga je proglasio svetim 16. listopada 1983. godine. Kada je sv. Otac papa Ivan Pavao II. 16. listopada 1983. u Rimu proglasio o. Leopolda Mandića svetim, između ostalog rekao je i ovo: »Pobožnost sv. Leopolda prema Mariji zasnivala se na sinovskoj ljubavi djeteta prema majci. Trebalo je vidjeti njegove oči kad je promatrao njezinu sliku, i slušati boju glasa kad je o njoj govorio. Želio je u svojoj duši stvoriti sinovsko ozračje prema Bogu i njegovoj presvetoj Majci: »Već kao dijete bio sam posvećen Gospi i ona me je podupirala u mome zvanju.«  Marija je uz Krista bila središte Leopoldove ljubavi i pažnje. Kad bi prolazio pokraj Marijine slike, očitovao bi svoju pobožnost činom poštovanja i nježnosti. Svakog dana molio je Krunicu i Gospin časoslov. Misu je služio uvijek na Gospinu oltaru. Silno se radovao kad bi mu štovatelji iz kojeg Marijina svetišta donijeli koju sitnicu za uspomenu. Ako ga subraća ne bi našla u njegovoj sobici, odmah bi ga potražili pred Gospinim oltarom ili u Gospinoj kapelici u samostanskom vrtu. U kapelu pred noge presvete Djevice svaki je dan donosio jedan cvijet i ostajao tu dugo u molitvi. Kad je morao ići na šetnju, poradi zdravlja, po liječničkom naređenju, najprije bi navratio u Crkvu sv. Križa i dugo molio pred (oltarom) slikom Gospe od zdravlja. U sobici – ispovjedaonici imao je njezinu sliku i kitio je svježim cvijećem koje je nastojao svaki dan mijenjati, govoreći kako je to simbol njegove obnovljene ljubavi prema Djevici. Hodočastio je i u Lurd i bio ushićen što je vidio špilju gdje se Gospa ukazala. Nije onda ni čudo da je umro s molitvom na usnama: »O blaga, o mila, o slatka Djevice Marijo!«. Sv. Leopold je Mariji bio vječito odan i zahvalan. Kao što je poštivao ovozemsku majčinsku ljubav i žrtvu, tako je znao govoriti i za Mariju: »Ona nas je otajstveno rodila podno križa u najboljem mučeništvu što ga je ikada iskusilo majčino srce. Uistinu, mi smo sinovi njezinih suza.« U Maglaju, u Leopoldovu svetištu stoji uz lik njegov i slika Gospe od Pobjede. To je Bogdanova – Leopoldova Gospa. Ona mu je davala snage da pobjeđuje svoje slabo tijelo. Sam veli kako je imao »lavlju« narav. Marija je bila vođa u njegovim bitkama protiv grijeha, na strašnom ratištu u dubini ljudskih duša. Pod njezinim vodstvom i zagovorom uspjelo mu je tisuće duša otrgnuti iz nevolja i bolesti grijeha i privesti ponovo na Očeva koljena i Marijino srce.  Gospa od Pobjede »Ovi obučeni u bijele haljine, tko su i odakle dolaze.« (Otk 7,13) Tko su sveci? Sveti su oni koji su obukli bijele haljine »novoga čovjeka« (Kol 3,10) jer su doveli do punine svoju krsnu milost. Oni su sudionici i svjedoci Božje Svetosti; »Boga skrivenoga« (Iz 45,15). Po njima se Crkva otkriva, postaje vidljiva i nazočna posred nas. »Svetac Božji« - to je očito Isus Krist kao utjelovljenje i najveće objavljenje Boga i njegove svetosti. »Ti si jedini svet. Ti si jedini Gospodin, Ti si jedini Svevišnji, Isuse Kriste!« On je postavljen »Gospodinom« u svojem slavnom uskrsnuću. Otada po Duhu Svetome dariva svoju svetost svim vjernicima. Kad god dostojno primaju svete sakramente, oni primaju nov život u Kristu Isusu, pa se stoga zovu svetima i to uistinu jesu. (...) Sveci – to je narod Božji otkupljen krvlju Gospodinovom. To je silno mnoštvo iz svih plemena Izraelovih i iz svih naroda. Svi oni zajedno sačinjavaju »pravi Izrael«, zajednicu spašenih, Crkvu Božju, potomstvo Abrahamovo u kojem su blagoslovljeni svi narodi svijeta. Posred te plemenite i nebrojene vojske nazočna je, zdesna Kristu, Marija. Nju zazivamo Kraljicom svih svetih. Ona je »prvakinja među svim poniznicima i siromasima Gospodnjim« (LG 55). U njoj je idealno utjelovljena i dovedena do vrhunca svetost svega naroda Božjega. Marija je prva od svih svetih, ona je majka Crkve svetih – svih onih koji su preporođeni od Duha i žive u Kristu te su Očevi sinovi i kćeri. Duh Boga života nju je predusreo i stvorio ju je kao nov stvor. Na poseban način zahvatio je u njezin život kada ju je posvetio za službenicu i majku Gospodinovu. Preobrazio je napokon njezinu egzistenciju kada ju je – u uznesenju – suobličio slici Krista proslavljenog. Ona sada živi kod Gospodina u nebeskom Jeruzalemu, gdje sa svetim Josipom i svim svetima slavi vječnu nebesku liturgiju. Ona nas ondje zagovara kod Gospodina dok ne bude zauvijek okrunjen puni broj svetih. Zazovimo je danas sa svim Božjim narodom: »Kraljice svih svetih, moli za nas!« (Ivan Pavao II., Angelus, na Sve svete, 1983.). Ako smo Marijina djeca, ugledajmo se na sv. Leopolda! Ne može se bez majke Marije živjeti. Ona je u svim stadijima našega života potrebna posebna u borbi oko zadnje pobjede. Sva Marijina ukazanja govore o ljubavi Majke prema svojoj duhovnoj djeci. Njezin Sin Isus Krist šalje je da nas kao majka opomene i dadne nam upute za život. Poslušajmo njezina Sina Isusa i nju samu i postanimo bolji ljudi i bolji kršćani. Amen! Hvaljen Isus i Marija! |