27.09.2010., ponedjeljak
GODINA B - 2. KORIZMENA NEDJELJA-2
|
DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (Godina B) »OTAC KOJI ŽRTVUJE SINA«  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Sveta Crkva, stavljajući nam pred oči današnja Liturgijska čitanja sv. Pisma, želi nas poučiti da put Korizme, iako je to mučan hod kroz pustinju našeg života preko svakidašnjih žrtava i odricanja samih sebe, ipak nas uistinu zasigurno vodi radosti i svjetlosti obnove i preobraženja Uskrsa. Poniženje, muke i trpljenja i sama smrt bili su za samoga našega Gospodina Isusa Krista put koji ga je vodio prema konačnoj i najvećoj pobjedi slave Uskrsnuća. Bez Velikog Petka i za Krista ne bi bilo dana velike radosti i slave Uskrsnuća. Zato vrijeme Korizme nije samo za sebe, već teži prema Uskrsu i treba da bude ispunjeno ljubavlju prema Bogu koja treba da vodi svaki naš čin i odnos s našim bližnjima. Tako žrtva sina Izaka koju Bog traži od Abrahama, kako smo to čuli u današnjem prvom čitanju iz Knjige Postanka, nije imala sama u sebi nikakva smisla ukoliko je označavala uništenje jednog ljudskog života, dok izražavajući Abrahamovu vjeru i vrhunac njegove ljubavi prema Bogu ta žrtva je bila Bogu mila, ugodna i draga.  Giambattista Pittoni: Žrtvovanje Izaka Abraham, promatrajući svoje suvremenike, primijetio je da oni ljube svoje bogove do te mjere da su im prinosili kao žrtvene darove i svoju vlastitu djecu, svoje prvorođence. Zato se i njemu učinilo da ljubav Božja traži od njega da mu prinese za žrtveni dar svoga sina Izaka. Ali Bog ga zaustavlja u tom naumu, jer On ne želi smrt čovjeka, već život. I na taj način Izak će postati za Abrahama kao dupli dar Božje ljubavi: čudesno rođen od Sare nerotkinje i čudesno spašen od smrti. Stoga savez ljubavi koji je Bog bio sklopio s Noom i njegovim sinovima nakon potopa koji je uništio cio svijet, sada se obnavlja i s Abrahamom i njegovim sinom Izakom i tako Abraham postaje otac svih vjernika. Otad Bog trajno prati svoj narod i vodi ga punini života. Prema tome bit Abrahamove žrtve nije uništenje života njegova sina Izaka, već poslušnost i provjeravanje vjere velikog patrijarhe Abrahama i njegove sposobnosti da ljubi Gospodina Boga svoga iznad svega i više od svoga osobnoga sina jedinorođenca. Zato u posljednji trenutak sva drama tog Abrahamovog života se riješila u pozitivnom smislu i anđeo Gospodnji poviče s neba: »Ne spuštaj ruku na dječaka niti mu što čini. Sad, evo, znam da se Boga bojiš, jer nisi uskratio ni svog sina, jedinca svoga.« (Post 22,12) Bogu se svidjela žrtva vjere Abrahamove i njegovog potpunog predanja u ljubavi i zato mu obnavlja svoja obećanja: »Kunem se samim sobom, izjavljuje Gospodin: Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda ne nebu i pijeska na obali morskoj! (…) Budući da si poslušao glas moj, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom« (Post 22,16-17) Sin, koji će Abrahama učiniti ocem svih naroda po vjeri, nije onaj kojega je on rodio, jedinac i miljenik njegov, već onaj kojega će on ponovo dobiti od Gospodina Boga kao nagradu za svoju vjeru, predanje i ljubav. Bit će to njegov isti sin Izak, ali sa novim likom i dimenzijama Abraham nije trebao žrtvovati sina svojeg tijela i krvi već ga je morao samo preurediti u sina svoje vjere. I taj sin vjere je spasio Abrahama jer ga nije zadržao za sebe i postao je sin Božjih obećanja koji je učinio Abrahama ocem po vjeri svih naroda svih vremena do svršetka svijeta. Abraham, poslušan u svemu Bogu, koji žrtvuje sina Izaka, pralik je i slika Boga Oca koji »ni svoga Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda« (Rim 8,32) kako kaže sv. Pavao apostol u današnjem drugom čitaju iz Poslanice Rimljanima. Bog prihvaća žrtvu svoga Sina Isusa Krista na križu da bi u njemu prihvatio i spasio sve nas koji poput sinova želimo biti njemu poslušni. I tom žrtvom Sina svojega sami Bog je dokazao svoju najveću ljubav prema čovjeku s kojim se potpuno svezao u ljubavi s utjelovljenjem jedinorođenog Sina svojega Isusa Krista. Kad nam je Bog Sina svojega darovao i za sve nas ga na križ predao: »Kako nam onda s njime neće sve darovati?« (Rim 8,32) Tako sve ono što je u Izaku, sinu Abrahamovu, bilo samo znak – simbol, u Isusu Kristu, Sinu Božjem je postalo stvarnost, jer Bog Otac nam nije mogao ni na koji drugi način pokazati maksimum – vrhunac svoje ljubavi, nego putem pregorke muke i strašne smrti svoga Jedinorođenog Sina na drvetu križa. Abraham je odahnuo na brdu Mariji jer je Bog »providio« drugu žrtvu umjesto njegova sina Izaka. No sam Bog Otac sebe nije »poštedio« na gori Kalvariji, već nas je toliko ljubio da je uistinu za nas »predao« svojega Sina Isusa na križ da bi nas spasio. A sve je to Bog Otac učinio da bi nas ljude, ostalu posinjenu djecu svoju, iščupao iz ruku Sotone paklenog, da bi nas oslobodio od ropstva grijeha i zla i priveo nas u kraljevstvo slobode djece Božje i darovao nam svoju radost, veselje, mir, ljubav i život. Bog nije poslao svojega Sina na ovaj svijet da ljude osudi, već da ih spasi, jer Otac nebeski ne želi smrt grješnika nego da se obrate i žive kao djeca Božja. Bog Otac, kaže sv. Pavao Apostol, ne želi osuditi nijednog čovjeka, već opravdava svakoga koji vjeruje u njega. A Krist Isus umrije za nas, štoviše i uskrsnu i sada se nalazi s desna Bogu da bi se mogao za nas zauzimati kod Oca nebeskog. I tako vođeni svjetlom vjere kroz dva prva biblijska čitanja došli smo do Evanđelja Isusova preobraženja. Današnje sveto Evanđelje preobraženja po Marku stoji između dva Isusova navještaja o muci, smrti i uskrsnuću, jer preobraženje Kristovo je anticipacija njegove buduće slave i garancija buduće nagrade njemu samome za njegove nauke, trpljenja i smrt na križu i svima onima koji ga u vjeri budu slijedili putem križa. Pogled upravljen na preobraženog Isusa dovoljan je poziv svima nama da vjerujemo Raspetome i da ga slijedimo putem križa jer će nam On dati snage da se ne izgubimo u kušnjama; mukama i trpljenjima našega života.  Carl Heinrich Bloch: Preobraženje Glas Boga Oca koji se začu s nebesa: »Ovo je Sin moj, Ljubljeni! Slušajte ga!« (Mk 9,7) otkriva nam tajanstvenu Božansku narav Kristovu u najtežim časovima njegova života kada polazi putem muke i smrti na križu i govori svima nama da ga slušamo i slijedimo kad nas poziva na put križa. Stoga osjetimo se potaknuti glasom Očevim i ostanimo poslušni Isusovu Evanđelju uz svu »žalost i tjeskobu« svojega života, čvrsto naslonjeni na obećajnu riječ Isusovu o »radosti i slavi« (GS) u nebu svima onima koji ustraju do kraja. Žrtva Kristova na križu jest uzor svima nama kako da odgovorimo u vjeri i ljubavi Bogu Ocu kad nas poziva da žrtvujemo svoj život u Duhu Svetome za spasenje naše i cijeloga svijeta. Poslušnost Bogu u našem svakidašnjem životu, a pogotovu u najtežim trenutcima našega života, postaje spasonosna nama i drugima snagom ljubavi kojom to činimo. Slava u nebu koja nas čeka daje smisao svakom našem trpljenju koje ne može nikad biti iznad naših snaga, jer »ništa nas ne može odcijepiti od ljubavi Božje u Kristu« (usp. Rim 8,38) koji nam daje snage i koji ispred nas ide putem križa. Doista, svaki Isusov vjernik, kao i cijela Crkva, treba da u svojem životnom trenutku povijesti prođe Kristovim križnim putem i da s »radošću i nadom« u kojoj nas odgaja uskrsna vjera treba da sudjeluje, ne samo osjećajno, nego životno noseći terete jedni drugih, u »žalostima i tjeskobama« preobrazbe svijeta. A u isto vrijeme treba da svaki od nas i cijela Crkva teži da na nama svijetli »preobraženo lice Kristovo« na uvijek novom i obnavljanom »licu Crkve« (LG 1 i 15; GS 43 i dr). Stoga prihvaćajući Isusa kao »Ljubljenoga Sina« Očeva i slušajući njegovo Evanđelje spasenja, i mi, u njega kršteni, bit ćemo s njime preobraženi. I nama će se jednoga dana uračunati u pravednost ako vjerujemo da Onaj Bog koji je uskrisio Isusa od mrtvih i koji ga je jednog dana preobrazio na Taboru jest dovoljno dobar i moguć da otkupi svaku našu patnju i svaku suzu i da nam dade dovoljno milosti da poput Krista stignemo kroz sadašnju i kratkotrajnu nevolju u izvanrednu veliku i vječnu slavu (2 Kor 4,17). Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 22,1-2.9a.10-13.15-18 Ps 116 (115) 10 i 15.16-17.18-19 Rim 8,31 b-34 Mk 9,2-10 |