26.09.2010., nedjelja
GODINA B - 5. VAZMENA NEDJELJA
|
PETA VAZMENA NEDJELJA(Godina B) »Ja sam trs, vi loze« 
Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam o najintimnijoj, nutarnjoj životnoj povezanosti između Krista i njegovih vjernika, pojedinaca i zajednice vjernika. Tu nutarnju životnu povezanost Isusa i nas, to naše životno sjedinjenje s Bogom, zove se život milosti. Svaki kršćanin je pozvan i osposobljen živjeti u milosti posvetnoj. Po sv. Krštenju, tj. Sakramentu koji nas potpuno sjedinjuje s Isusom Kristom, božanske energije Uskrsloga Spasitelja djeluju u nama, jer Krist živi u nama, a mi u njemu. Prema tome vjera ne smije ostati u našem životu na razini djetinjastog osjećaja, a niti smije ostati puko razumsko prianjanje uz Boga. Ona traži zauzetost čitava našeg bića i ne koleba ni pred kakvim životnim opasnostima. Po našoj vjeri Krist nastavlja svoje djelo u svijetu. Pozvani smo da mu budemo suradnici u spasenju ljudskoga roda. Zato kad shvatimo što Gospodin od nas traži, valja nam se dati na posao. Tako u današnjem prvom čitanju iz Djela apostolskih, sv. Luka evanđelist nam želi pokazati kako je Uskrsli Krist svoju Crkvu obdario Duhom Svetim da uz marljivu i zanosnu suradnju apostola i prvih učenika nastavi Isusovo djelo spasenja kroz ljudsku povijest. I evo, danas nam se predstavlja veliki Kristov osvojenik – Savao koji će se poslije prozvati Pavao. Sam Krist Gospodin je zahvatio u život ovoga, možemo reći, zakletog i bijesnog progonitelja Crkve. Pred Damaskom ga obasja »svjetlost s neba« te začu glas: »Savle, Savle, zašto me progoniš?« Na upit: »Tko si, Gospodine?« začu odgovor: »Ja sam Isus kojega ti progoniš!« Pavao je tako iskustveno doživio nazočnost i snagu Krista uskrsloga koji je preobrazio sve njegovo biće te je od bijesna progonitelja postao najoduševljeniji promicatelj kršćanstva. I od toga dana, unatoč protivljenju svojih neprijatelja i prvotnog nepovjerenja samih kršćana, Pavao odvažno naviješta Krista Isusa koji ga je u svojim rukama učinio kao »oruđe izabrano« (Dj 9,15) Božjeg Evanđelja spasenja i »Apostolom narôda«.  Michaelangelo: Obraćenje sv. Pavla Sve nam to govori da su Kristu potrebni vatreni apostoli, vatreni uskrsni kršćani. I prva kršćanska zajednica je trebala prevladati svoju uskogrudnost i nepovjerenje prema svome donedavnom progonitelju Savlu. Božja milost i Barnabino zalaganje kod crkvene zajednice pomogli su da je Savao postao Pavao, veliki apostol Kristov. Premda je Crkva, kao i svaki organizam, sklona da ponekad odbaci strano tijelo, ipak ne smijemo odbiti ni neprijatelja kad pokazuje znakove obraćenja. Još manje smijemo biti nepovjerljivi prema braći i sestrama koji su godinama s nama i teže za istim ciljevima, iako možda na drugi način. Sretne su zajednice s članovima koji se znaju zauzeti za druge i rušiti zidove nepovjerenja. Ako postoji uzajamno povjerenje i prava ljubav, ne samo u riječima, nego »na djelu i u istini«, Bog će uvijek pronaći nekog Barnabu »puna Duha Svetoga i vjere« (Dj 11,24) koji će moći otkriti u drugima darove Duha Božjega za dobrobit cijele Crkve. Važno je samo to da se nitko ne odcijepi, ili svojom krivicom ili krivnjom drugih osoba, od pravoga trsa koji je Krist Gospodin. A sv. Ivan apostol (u današnjem drugom čitanju) nam govori da jedini kriterij po kojemu možemo saznati da li smo zaista od Boga i da li je ljubav Božja u nama jest ljubav koju nosimo u svojoj duši i u svome srcu prema bližnjemu i to ne samo »riječju i jezikom nego djelom i istinom« (1 Iv 3,18). Prava ljubav vidi se na djelu. Ljubav koju Krist od nas traži da je iskazujemo ljudima nije neki puki osjećaj. Ona traži da se bez kolebanja zauzmemo za pravednost i istinu. Mi ćemo zaista ljubiti bližnjega »djelom i istinom« (1 Iv 3,18) samo onda kad budemo sposobni kao Krist dati svoj život za braću. Samo Duh Sveti koji prebiva u nama i koji nam je dao Krist Gospodin može nam pomoći da živimo po njegovim zapovijedima ljubavi u povezanosti s Bogom i ljudima. Nemoguće nam je ispuniti poslanje koje nam Isus Krist povjerova ako nemamo osjećaj kao i On i ako ne postupamo u životu prožeti snagom Duha Svetoga koju nam On svakodnevno nudi svojom riječju i svojim otajstvima. Uskrsli Spasitelj nastavlja tu svoju misiju spasenja svijeta, i danas, po svojim poslanicima, tj. preko nas kršćana. Sve je to djelo Duha Svetoga u nama koji nas iznutra najtješnje i najintimnije sjedinjuje s Kristom i čini da mi ostajemo u njemu i On u nama (usp. 1 Iv 3,24) Isus Krist je, dakle, kako nam to lijepo govori današnje sveto Evanđelje po Ivanu, izvor života svakoga vjernika i začetnik svakog dobroga djela u nama, jer je On pravi trs, a mi loze. Stoga Božanski život Krista – Trsa ključa u nama lozama, njegovim mladicama. Odatle i dolazi taj slatko plod te intimne povezanosti naše s Kristom: grozdovi dobrih djela, a to su djela ljubavi prema Bogu i ljudima. Stoga je apsolutno potrebno da mi ostanemo uvijek sjedinjeni s Isusom, ako se ne želimo osušiti i ostati bez života. Prema tome ostati u Isusu Kristu znači prije svega ostati »u njegovoj ljubavi« (Iv 15,9). Razumije se, u ljubavi koju On ima prema nama, više negoli u ljubavi koju mi imamo prema njemu. Dakle, trebamo dopustiti Isusu da nas ljubi, da se u nas izlijeva njegov »sok«, a to je njegov Duh, odnosno Duh Sveti koji prebiva u nama, izbjegavajući da između njega i nas stavljamo nepremostivu ogradu samodostatnosti, nehaja i grijeha. »Ja sam trs, a vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe, ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni. Uistinu, bez mene ne možete ništa učiniti« (Iv 15,3-7) kaže nam Isus. Zato ostati vezani uz trs i ostati u Kristu Isusu znači ne odbaciti obveze prihvaćene na krštenju; ne otisnuti se u daleki svijet, kao razmetni sin, podajući se življenju u svjesnom i hotimičnom grijehu i biti svjestan da se od Boga može odvajati i pomalo, a da to i ne opažamo, dan za danom, nevjernost za nevjernošću, propust za propustom, nagodba za nagodbom, izostavljanjem prije sv. Pričesti, zatim i sv. Mise, a onda molitve i, na kraju svega. Isus uporno traži da bezuvjetno ostanemo u njemu i omogućuje nam da uočimo sudbonosne posljedice odcjepljenja od njega. Mladica koja ne ostaje u jedinstvu s trsom suši se, ne donosi ploda, siječe se i baca u oganj. »Ako tko ne ostane u meni, izbacit će se kao loza i osušiti. Takve onda skupe i bace u oganj te gore.« (Iv 15,6) Stoga ostati u Kristu znači ostati u njegovoj ljubavi, u njegovu zakonu. I na taj način mi skupa s njim ostvarujemo isti život u ljubavi koji struji između Oca i Sina. Naše sjedinjenje s Isusom je bitno ako želimo živjeti njegovim istim božanskim životom i roditi dobrim plodovima koje Bog od nas traži. Evanđelje nam govori također i o križevnom vidu toga jedinstva trsa i loze. »U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: „Ja sam pravi trs, a Otac moj vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda, on siječe, a svaku koja rod donosi čisti, da više roda donese.« (Iv 15,1-2) Sve to znači d Bog Otac nas »obrađuje« trpljenjem kojim je posut naš životni put. A potrebno nam je i vlastito, samoinicijativno odricanje i obradba svoje osobe kako bismo »donosili više roda« i ostali Isusovi učenici. Bog nam daje dovoljno milosti da uklonimo neuredne želje i naklonosti u nama da bi svu svoju energiju usredotočiti u samom jednom pravcu i tako uistinu rasli. »Ovime se proslavlja Otac moj: da donesete mnogo roda i da budete moji učenici« (Iv 15,8) kaže nam Isus. Dakle, Evanđelje, koje je Božja riječ u Isusu Kristu, jest kao obrezivanje i kljaštrenje, i predstavlja temeljni zakon kršćanstva, temeljno životno pravilo svakog kršćanina. Ono udara požude, tijelo s njegovim pohotama i sve ono što nas rasiplje na tolike isprazne planove i zemaljske želje, a osnažuje zdrave i duhovne snage; usredotočuje nas na istinske vrijednosti, a lomi zle snage. Božja riječ uistinu se objavljuje kao oštri dvosjekli mač u rukama obrezivača. »Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama« (Iv 15,3-4) govori nam Isus. Tko je sjedinjen s Kristom, on je već čist, Bog ga samo pročišćuje kroz kušnje i trpljenja života da bi donio što bolje i ukusnije plodove i tako dao slavu Ocu na nebesima. A uz to moramo se potruditi da u ovome svijetu gledamo ne samo naše osobne patnje, žalosti, bolesti, tjeskobe, koje udaraju svakoga od nas ili našu obitelj, nego i onu veliku sveopću patnju koja muči naše društvo i čitav svijet, uključujući i onu najtajanstveniju od svih, a to je patnja nevinih. Već dosta godina mučimo se u krizi koja odaje našu nemoć da uspostavimo mir i red u građanskom zajedničkom životu. A i to je nužno obrezivanje naše oholosti i ljudske preuzetnosti da sami gradimo kuću bez Boga. Možda Gospodin ide u potragu za nama na sve moguće načine kako bismo shvatili da bez njega zaista ne možemo ništa učiniti. To je pouka na koju društvo olako zaboravi, netom mu uspije da nekoliko godina proživi bez ratova i bez velikih tragedija. Mnogi vođe naroda širom svijeta prave sasvim ambiciozne programe i svaki svoj govor završavaju obećanjem mira, pravde i slobode. Ali sve to kao da ovisi o njima, ili, u najvišu ruku, od dobre volje sviju; kao da ne treba nikakve povezanosti s Evanđeljem i s Bogom, da bismo sačuvali neke vrijednosti, uključujući onu najbitniju od svih, a to je poštivanje života i osnovnih ljudskih prava svakoga čovjeka. Sve je to zaista jedna strašna varka od koje nas Bog mora osloboditi; jer ćemo se inače vratiti u kaos mržnje i ljudožderstva jedni drugih. A da bi nas od te varke oslobodio, Bogu nije potrebno da nam šalje teške kazne; njemu je dovoljno da nas ostavi neka nešto učinimo sami, i tako sami među ruševinama našega života i u plaču, uvidimo što smo sami sposobni učiniti. A da nam se to ne bi dogodilo Isus nam ukazuje na Mariju, Majku svoju, jer je Ona i naša majka. Samo Marija nam može pomoći u ovim našim mukotrpnim naporima općeg obraćenja Bogu. Zato neprestani i odlučan poziv Marije, Kraljice mira, Majke Božje i majke svih ljudi, jest blagi i majčinski poziv svim ljudima dobre volje da ponovo otkriju da su braća u ovome svijetu punu mržnje, nasilja, nepravde, laži, prevare, grijeha i zla svake vrste, koji je već gotovo došao na rub samouništenja. Stoga sv. Crkva nas poziva da se u ovoj jubilarnoj svetoj marijanskoj godini s većim žarom obraćamo Mariji. Zadaća koju joj je Isus povjerio na Kalvariji da bude majkom svih ljudi, osobit je znak pomirenja čovječanstva s Bogom i ljudi međusobno. Marija nam pomaže da se u nama utjelovi Krist, da Krist u nama živi; da živimo za Boga i za ljude, a ne za sebe; da budemo svjetlo Božje na zemlji, a ne tama; da budemo raspaljeni ljubavlju prema Bogu i bližnjemu. Marija nam pomaže da budemo poput nje ponizni i strpljivi i da poput Isusa strpljivo i dostojanstveno podnosimo nevolje i križeve našeg svakidašnjeg života, da oprostimo nanesene nam uvrede i da budemo mironosci, blagi i ponizni kao Krist. Marija će biti naša majka ako je slijedimo u njezinoj majčinskoj nježnosti i brizi za druge i ako smo spremni i raspoloživi da drugima budemo na pomoći, spremni žrtvovati svoje vrijeme i ugodnosti, svoj odmor i počinak, svoj ugled i život da pomognemo bližnjemu i to bez zlovolje, tužbe, gorčine, prijetnje, ulijevajući svima potrebnu nadu u Boga i ohrabrenje u životu.  Sv. Franjo Ksaverski Sve je to marljivo izvršavao veliki svetac i štovatelj Marijin sv. Franjo Ksaverski, (zaštitnik ove župe na Švarči), koji je godinama navješćivao Evanđelje Kristovo u Indiji i Japanu i mnoge obratio k vjeri i tako je svoj život žrtvovao u širenju kraljevstva Božjega i u spašavanju duša. Sveti Franjo Ksaverski sam piše u svojem pismu sv. Ignaciju ovako: »Otkako ovamo stigoh nisam odahnuo. Marljivo obilazim selima i svetom vodom umivam nekrštenu djecu. Tako sam izbavio od grijeha silno velik broj djece što ne znaju, kako se ono veli, ni što je lijevo ni što je desno. Od djece ne mogoh obaviti božansku službu, niti što založiti ili počinuti dok ih ne bih naučio koju molitvu. Otada počeh shvaćati da je takvih kraljevstvo nebesko. Samo bi bezbožnik mogao odbiti takvo bogoljubno navaljivanje. Zato počeh od ispovijesti Oca i Sina i Duha Svetoga. Zatim sam ih upućivao u Apostolsko vjerovanje, Očenaš, Zdravomariju. Zapazio sam u njih veliku darovitost. Kad bi bilo vjeroučitelja, ne sumnjam da bi postali vrlo dobri kršćani. Premnogi ovdje samo zato ne postaju kršćani jer nema nikoga da ih privede kršćanstvu. Stoga me prečesto obuzme želja da potrčim europskim učilištima, osobito pariškim, pa da luđački iza glasa vičem i prisilim sve one koji imaju više učenosti nego ljubavi. Vikao bih: „Jao, kako su mnoge duše, vašom krivnjom, isključene iz neba te se strovaljuju u pakao!” O kad bi oni onako žarko kako se predaju znanosti prionuli uz ovaj posao, da bi mogli položiti Bogu račun za svoju učenost i povjerene talente! A kad bi mnogi od njih, potaknuti tom mišlju i pobuđeni razmatranjem božanskih zbilja, zapostavili svoje planove i ljudsku zaposlenost i posve se predali Božjoj volji i pozivu te iz sve duše zavapili: Evo me, Gospodine! Što hoćeš da činim? Pošalji me kamo god hoćeš, pa i u Indiju!« [usp. H. Tursellini, Iz života Franje Ksaverskog, Rim 1956. knj. 4. pismo (1542) i 5 (1544).] Neka, dakle, i nama sv. Franjo Ksaverski svojim molitvama i zagovorom pomogne kod Boga i Majke Božje Marije da i mi možemo vršiti svetu volju Božju i da u svakom trenutku života svojega budemo spremni odazvati se Božjem pozivu i činiti sve ono što nam Krist Gospodin govori. A Isus nam riječima današnjeg sv. Evanđelja neprestano ponavlja: »Ostanite u meni, i ja u vama ... Ako ostanete u meni, i riječi moje ako ostanu u vama, što god hoćete, ištite, i bit će vam« (Iv 15,4.7) Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 9,26-31 Ps 22,26-27.28 i 30 ab. 30c-32 1 Iv 3,18-24 Iv 15,1-8 |