19.09.2010., nedjelja
GODINA C - 1. KORIZMENA NEDJELJA 2
|
PRVA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C) Vjera u Boga i u najtežim iskušenjima života »Isus mu odgovori: „Pisano je: 'Klanjaj se Gospodu, Bogu svomu, i njemu jedinome služi!'”« (Lk 4,8)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Korizma je vrijeme priprave za temeljni blagdan kršćana: Uskrs. U njemu je sažeta osnovna zbilja kršćanske vjere: vazmeno otajstvo. Uskrsli Krist je nadvladao smrt, a s njome mržnju, zloću i grijeh ljudi i očitovao se kao Pobjednik. Zbog toga korizma je najprikladnije vrijeme koje će nas uvesti u to središnje otajstvo naše vjere. To je vrijeme u kojem će mnogi ljudi primiti život u Crkvi, život koji će za njih značiti zalaganje u nasljedovanju Krista i njegova služenja Bogu i ljudima. Zato svi kršćani koji se pripravljaju na Uskrs trebaju nastojati odstraniti iz svoga života grijeh i zlo i napredovati u služenju drugima. Takav napor u napredovanju je neophodan želimo li istinski uzeti udjela u Kristovoj smrti i uskrsnuću. Smisao je korizme da nas što više uvede u shvaćanje tog otajstva Krista. Naspram svijetu koji se brine jedino za materijalna dobra, Krist je donio poruku spasenja i svojim je životom ostvario. On sada nas poziva da tu poruku spasenja prenosimo ljudima i da ostvarujemo što bolje međuljudske odnose: u obitelji gdje živimo, u društvenoj zajednici u kojoj se nalazimo i u cijelom svijetu. Prihvatiti Krista znači ostvarivati njegovo otajstvo ljubavi, samoprijegora i predanja drugima. U to otajstvo ulazimo krštenjem, a ostvarujemo ga svakodnevnim zalaganjem. To je život rada i predanja za druge. U takvom životu nalazimo čvrst oslonac u Kristovu uskrsnuću. On je pobijedio smrt, nadvladao je mržnju i započeo ostvarivati novi svijet zasnovan na istini i pravdi, ljubavi, slobodi i miru. Tek u svjetlu tog Kristova otajstva može se shvatiti i misterij odabranog Božjeg naroda. Izrael je u svim svojim lutanjima i iskušenjima sačuvao vjeru da je Bog njegov Spasitelj koji ga je izveo iz ropstva. Zato mu je uvijek zahvaljivao. I kao izraz te zahvalnosti Izraelci su bili dužni prvine uroda zemlje žrtvovati Bogu u Hramu. Time su oni svjedočili da su od Boga primili zemlju koja ih hrani i nosi te da su i sami, kao prvine između svih naroda, Božji izabranici te sami sebe duguju Bogu i njemu pripadaju. I za vrijeme te žrtve prvinâ, svećenik koji je služio u Hramu izgovarao je »ispovijest vjere« cijeloga naroda i svega Izraela. Bog je vodio povijest svojega naroda. On je Abrahama, Božjega nomada, izveo iz njegove zemlje. Od njega je u Egiptu načinio velik narod. Zatim je taj svoj narod Bog izveo iz Egipta i nastanio ga u Obećanoj zemlji. I ta činjenica se duboko upisivala u svijest Izabranog naroda da je on »narod Božji«, a njihova zemlja dar Božji Izraelu. Izabrani je narod imao nebrojeno dokaza da sve što jest i što ima duguje svome Bogu. Oslobođenje naroda iz Egipta Izraelci pripisuju Božjoj moćnoj ruci i njegovoj ispruženoj mišici. Doista, samo je Svemogući mogao učiniti sva ona čudesa koja su dovela do izlaska naroda iz onakvog sužanjstva, na čemu su svi vjerni Izraelci svake godine zahvaljivali Bogu najsvečanijim obredom Gospodnjeg prijelaza – Pashe. »Iz Egipta nas izvede Gospodin, moćnom rukom i ispruženom mišicom, velikom strahotom, znakovima i čudesima. I dovede nas na ovo mjesto i dade nam ovu zemlju kojom teče med i mlijeko. I sada, evo, donosim prvine plodova sa tla što si mi ga, Gospodine, dao.« (Pnz 26,8-10)  Grožđe iz Obećane zemlje Tako je i naš životni put mukotrpan i mučan, ali Krist je naš Predvodnik i On će nas osloboditi i jednom uskrsnule primiti u vječnu domovinu. I mi prihvaćamo svoj život kroz muke i napore. Stoga vjerni Bogu i uz pomoć Kristovu nadvladavamo sve kušnje i idemo naprijed. Ako očima vjere promatramo sve ovo što se zbiva nama i oko nas, onda nikome drugome osim Bogu možemo reći da je On naša zaštita, zaklon i utvrda. Bog je jedini bogat, dobar i izobilan u svojoj ljubavi. Najveće bogatstvo koje nam je dao jest spasenje u Kristu Isusu. Ta vjera o kojoj nam i apostol Pavao govori mora biti u našem srcu i u našim ustima i temeljiti se na Božjoj riječi. Kad je primimo, ona nam nije daleko nego tvori naše uvjerenje koje je zaista naše koliko smo mi svoji i svjesni sami sebe. A predmet našega najdubljeg uvjerenja i nepokolebivog svjedočenja jest Isus Krist i njegovo slavno uskrsnuće. On je naš Spasitelj i vjera u Uskrslog je naše spasenje. »Jer, ako ustima ispovijedaš da je Isus Gospodin i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ispovijedati spasava. Jer, veli Pismo: „Tko god u nj povjeruje, neće se postidjeti.”« (Rim 10,9-11) Tu svoju vjeru treba da posvjedočimo i drugima prenesemo riječju i životom. Sržni sadržaj te naše kršćanske vjere jest živa osoba: Isus Krist uskrsli od mrtvih, Sin Božji i naš Spasitelj. Mi njemu i u njega vjerujemo, njemu se povjeravamo, njega poštujemo, njega nadasve ljubimo, uključujući u tu ljubav prema Kristu sve ljude. Kršćanin biti znači vjerovati u Boga, priznavati i ljubiti Boga, prizivati Ime Gospodnje te od njega očekivati sva dobra. A Isus Krist, sin Božji i pravi Bog je za nas kršćane izvor svih dobara u ovom i u budućem životu. Ali ta naša vjera zasada, u nevoljama i iskušenjima ovozemaljskoga života, je »napastovana« vjera. Zato kao i Isus, svaki kršćanin treba biti u najjačem smislu »duhovan« čovjek, prožet i vođen Duhom Svetim da bi se mogao oduprijeti Napasniku koji ga želi upropastiti. Isus Krist je dopustio da sâm bude napastovan od đavla u pustinji da nas pouči kako ćemo se hrvati i othrvati Napasniku i Neprijatelju ljudskoga roda. Podlac po naravi Sotona redovito napastuje kad se nalazimo u nekoj svojoj slabosti. Tako na Isusov osjećaj gladi nadovezuje Sotona ono što je čuo kod njegova krštenja i želi da dozna zasigurno je li taj isposnik zaista Sin Božji. Prijedlog Sotone da Gospodin kamenje pretvori u kruh, kojim će onda utažiti svoju glad, Krist odbija navodom iz Svetog Pisma (Pnz 8,3), o Božjoj Riječi kao hrani naše duše. Isusu kao čovjeku potrebnija od kruha je Božja riječ, jer je i sâm Očeva Riječ koja je od Oca potekla i po Ocu biva. Time je Gospodin uspostavio i pravilnu ljestvicu vrijednosti: duh pa onda tijelo. Zatim, Sotona je Krsitu pokazao sav svijet u tren oka i obećao mu vlast nad svim kraljevstvima zemlje i svu raskoš koja im pripada ako mu se pokloni. Uz to đavao i laže da je to sve njemu predano i da daje komu hoće. Na odvratan zahtjev Sotone da mu se pokloni, Isus odlučno odgovori: »Pisano je: 'Klanjaj se Gospodu, Bogu svome, i njemu jedinome služi!'« (Lk 4,8). I na koncu na daljnje inzistiranje Napasnika, Isus odgovara: »Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!'« (Lk 4,12)  Tissot: Sotona pokušava Isusa dovesti u iskušenje Sotona nudi Kristu svoje metode: imati – vladati – moći. Te napasti se na ovaj ili onaj način ponavljaju u povijesti svijeta i Crkve kao i u povijesti svakog čovjeka pa i kršćanina. Krist je međutim imao svoj put. On se ne da zavesti da ljudima poda »kruha i zabave« i da se tako dočepa vlasti. Ne prihvaća da zavlada ljudima zapanjujućom moći, podlažući ih sebi gotovo na silu. Njegov je put dragovoljno vršenje volje Očeve; put zajedništva, vjere i ljubavi s Bogom. Do srca svojih podanika Krist ne dolazi nikakvim pritiskom. On očekuje njihovu ljubav i dragovoljnu privrženost. Njegovo poslanje je služiti ljudima u posvemašnjoj vjernosti Ocu. Isusovo otklanjanje triju napasti: imetka, demagogije i vlasti sažimlje dileme ljudske povijesti, sve najdublje drame čovječanstva. Te tri napasti su uvijek aktualne, pa se stoga uvijek iznova traži od nas obraćenje Bogu kroz služenje ljudima. Hoćemo li da se očovječimo, treba da se za to izborimo ljubeći Boga i brata čovjeka. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Pnz 26,4-10 Ps 91 (90) Rim 10,8-13 Lk 4,1-13 |