20.09.2010., ponedjeljak
GODINA C - 4. NEDJELJA DOŠAŠĆA 2
|
ČETVRTA NEDJELJA DOŠAŠĆA (Godina C) S MARIJOM USUSRET GOSPODINU ISUSU KOJI DOLAZI  »Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?« (Lk 1,43) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Današnja Liturgija u svim svojim molitvama, zazivima i biblijskim čitanjima, neprestano nam stavlja pred oči lik Marije, Majke Gospodinove, kao savršen uzor kršćanskog iščekivanja i priprave za Rođenje Gospodinovo. Sve to nam donosi veliku radost i nadu, jer nema ljudskoga stvorenja dostojnijega od Marije da primi Krista: »Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj« (Lk 1,38) Ovo unutrašnje raspoloženje Marijine duše potrebno je i nama da bi se i u nama ostvarilo čudo »novoga Utjelovljenja« Kristova. Isus Krist se želi uistinu roditi i u našim dušama i srcima kao što se nekoć rodio u srcu i iz utrobe Marijine. Tako prorok Mihej, koji navješćuje rođenje Mesije u Betlehemu, gradu Judinu, govori nam također i o Njegovoj Majci: »Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi«. (Mih 5,2) Nije samo Krist, dakle, koga su Proroci navješćivali i očekivali, nego i njegovu Majku Mariju. Zato od Marije želimo isprositi one osjećaje radosti i uzbudljivog iščekivanja u ljubavi, Gospodina Isusa, kojima je Ona ispunjala svoje misli i svoje srce dok ga je kroz devet mjeseci nosila u svojoj utrobi.  Sin Boga Svevišnjega je želio postati i »Sin Marijin«, roditi se i živjeti među poniznim slugama Gospodnjim. Zato Betlehem, najmanji među Judinim gradovima, imao je čast dati svijetu obećanog Mesiju, Onoga koji će proširiti svoje Kraljevstvo pravde, ljubavi i mira do na kraj svijeta. » I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od dana vječnih.« (Mih 5,1) Slava Betlehema bit će velika, jer iz njega dolazi vladar Izraela, odnosno Mesija. On je kralj-pastir koji vodi snagom Boga svojega narod svoj i daje svakome mir i sigurnost. Njegovo podrijetlo je od davnina, od vječnosti, jer je On od Boga obećani potomak kralju Davidu i cijelome Božjemu narodu, preko proroka Natana, kao onaj čijem kraljevstvu nema kraja. Stoga spasenje koje je Bog obećao Izraelu počelo je s utjelovljenjem Sina Božjega. Znak početka toga spasenja su mesijanska duhovna dobra koja Bog dijeli siromašnima, poniznima i svima onima koji osjećaju potrebu za spasenjem. U tom početku Marija je živo prebivalište Boga među ljudima, ona je nosilac Božje prisutnosti koja spašava. U tom istom siromaštvu i poniznosti Elizabeta rasvijetljena Duhom Svetim prepoznaje u Mariji Majku Gospodina svojega i navješćuje tajnu otajstva koje se u njoj ostvarilo. Današnje sv. Evanđelje po Luki nam opisuje, dakle, susret tih dviju majki koje sa čežnjom očekuju svaka svojega sina. Ali glavna i prava pažnja obadviju je upravljena na Sina Marijina koji daje smisao i Elizabetinu majčinstvu i Marijinu posjetu u čudesnom igranju od radosti Ivana Krstitelja u utrobi njegove majke. Isus se još ni rodio nije, ali sva povijest se vrti oko njega i ide prema njemu. »Čim Elizabeta začu Marijin pozdrav, zaigra joj čedo u utrobi. I napuni se Elizabeta Duha Svetoga i povika iz svega glasa: „Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni? Gledaj samo! Tek što mi do ušiju doprije glas pozdrava tvojega, zaigra mi od radosti čedo u utrobi. Blažena ti što povjerova da će se ispuniti što ti je rečeno od Gospodina!« (Lk 1,40-45) Dug i naporan put kojim je Marija pohitala u Gorje, u grad Judin, da pomogne svojoj staroj rođakinji Elizabeti koja je trebala postati majka jer je bila pred porodom, izražavao je na vidljiv način tajanstveni put poniženja i služenja kojim je Krist krenuo u otajstvu Utjelovljenja. Marija se penje u Gorje Judeje da služi bližnjemu, a Krist silazi s neba na zemlju da bude sluga svih ljudi. To dobro shvaća Elizabeta, rasvijetljena Duhom Svetim, kada izražava sve svoje čuđenje toj neočekivanoj posjeti svoje mlađe rođakinje Marije u kojoj prepoznaje Majku svojega Gospodina: »Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?« (Lk 1,43).  Što iznenađuje Elizabetu nije toliko geslo pažnje, ljubavi i brige Marijine za nju, koliko nečuveni događaj da se toga trenutka »prisutnost Božja« nastanila u njezinoj kući: ona ista »prisutnost« koju su stari Hebreji osjećali u »kovčegu saveza« kojega je David s velikim strahom pred Gospodinom prenio u Jeruzalem uzvikujući: »Kako može doći k meni kovčeg Gospodnji« (Sam 6,9). Sada je Marija taj živi »kovčeg Božji« koja nosi u sebi »spasonosnu prisutnost« Gospodina Boga među svoj narod i stoga ju Elizabeta pozdravlja »iz svega glasa«, kao nekad židovski narod »Kovčeg saveza«, i proglašuje je blaženom i blagoslovljenom iznad svih žena zbog blagoslovljenoga ploda utrobe njezine, odnosno Sina Božjega Isusa Krista kojemu je ona postala Majkom. To božansko majčinstvo u odnosu na sina Božjega učinilo je Mariju velikom u očima Elizabete kada kaže: »Blagoslovljena ti nad sve žene, i blagoslovljen plod utrobe tvoje! Ta otkuda mi da majka Gospodina mojega dođe k meni?« (Lk 1,42-43) A korijen te slave i tolikog veličanstva i sjaja Marijina jest njezina pouzdana i potpuna vjera u »riječ Gospodnju«. Bez te vjere Marija ne bi nikada postala novi »kovčeg saveza« i još više »Majka Gospodina« svih ljudi. Na taj način dugi period iščekivanja »Došašća Gospodnjega« koji je prolazio kroz vjeru Abrahama, Izaka, Jakova i Proroka, konačno se ostvario u nepokolebljivoj vjeri Marijinoj. Stoga nas Marija može najbolje pripraviti za Gospodinov dolazak u otajstvu Njegova rođenja, odnosno Božića kojega slavimo 25. prosinca. Marija nam govori da jedina veličina koja vrijedi pred Bogom jest pokornost volji Božjoj, spremnost i potpuno pouzdanje u riječ njegovu: staviti se u ruke Božje da On učini s nama po svojoj svetoj volji sve ono što želi. Tako je učinila Marija, a iznad svega Krist koji se potpuno povjerio u ruke Boga Oca kada je prihvatio da se utjelovi za nas i da prihvati našu ljudsku narav sve do potpunog žrtvovanja sama sebe na križu za naše spasenje. Tijelo koje je Isus uzeo od Marije kada je postao čovjekom bilo je vidljivi znak te njegove poslušnosti na križu. »Braćo! Krist ulazeći u svijet veli: 'Žrtve i prinosi ne mile ti se, nego si mi tijelo pripravio, paljenice i okajnice ne sviđaju ti se. Tada rekoh: „Evo dolazim.” U svitku knjige piše za mene: „Vršiti, Bože, volju tvoju!”« (Heb 10,5-7) Isus Krist je uvijek vršio volju Očevu od prvog časa svojega utjelovljenja pa sve do svoje smrti na križu koja je bila znak njegove najveće ljubavi prema Bogu i čovjeku. »U toj smo volji posvećeni prinosom tijela Isusa Krista jednom zauvijek« (Heb 10,10) Sve to nam govori da otajstvo Utjelovljenja Sina Božjega, čije Rođenje na blagdan Božića u radosti slavimo, je potpuno orijentirano prema otajstvu Vazma i Uskrsnuća : tijelo koje Isus prima od Marije predodređeno je za žrtveni prinos Velikog Petka na Kalvariji i za slavu Uskrsnuća. Krist se za nas rađa, umire na križu i uskrsava od mrtvih da bi i mi skupa s njime umrli grijehu i zlu i preporodili se na novi i blaženiji život u svetoj volji Boga Oca po ljubavi Duha Svetoga. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mih 5,1-4a,2-5 Ps: 80 (79) Heb 10,5-10 Lk 1,39-45 |