18.09.2010., subota
GODINA C - 3. VAZMENA NEDJELJA 1
|
TREĆA VAZMENA NEDJELJA (Godina C) USKRSNUĆE I PETROVA SLUŽBA U CRKVI »Pošto su doručkovali, Isus upita Šimuna Petra: „Šimune, sine Ivanov ljubiš li me više nego ovi?” „Da, Gospodine - odgovori mu - ti znaš da te ljubim.” „Pasi jaganjce moje!” reče mu Isus. Upita ga drugi put: „Šimune, sine Ivanov ljubiš li me?” „Da, Gospodine - odgovori mu - ti znaš da te ljubim.” „Pasi ovce moje!” reče mu Isus. Upita ga treći put: „Šimune, sine Ivanov ljubiš li me?” Ražalosti se Petar što ga upita po treći put: „Ljubiš li me?” pa mu reče: „Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim.” „Pasi ovce moje!” reče mu Isus.« (Iv 21,15-17)  Ako me ljubiš, pasi ovce moje! Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Kroz svu povijest Crkve kršćani su morali često trpjeti progonstvo. Vazda je bilo društvenih poredaka kojima su kršćani bili trn u oku. Tu činjenicu možemo različito tumačiti, ali ipak jedno je nedvojbeno: kršćani su u svim povijesnim razdobljima bili progonjeni jer su bili poslušni Evanđelju i nisu mogli prešutjeti istinu te prihvatiti kompromis s nepravdom i laži. Crkva, svjedok Kristova uskrsnuća, ne može prešućivati istinu, pa ni onda kada joj prijete mogućnici ovoga svijeta. Tako nas Djela apostolska izvješćuju o prvom sukobu između Kristovih protivnika i negovih učenika. Neprijateljima Božjim je krivo što se uopće naviješta Isusovo ime koje oni neće ni da spomenu. Silno ih smeta što su apostoli Kristovom naukom napunili grad Jeruzalem. Strah ih je osobito posljedica koje bi od togla mogle nastati: time bi sepokazalo da je Kristova krv bila nepravedno prolivena, što bi onda prouzročilo njihovu osudu pred Bogom i pred ljudima. Da to spriječe, kad nije bila dovoljna njihova zabrana kršćanskog propovijedanja, pristupili su i tjelesnom kažnjavanju prvih navjestitelja Evanđelja. Sa svoje strane su neprijatelji Božji učinili sve što su znali i mogli da zaustave širenje Kristova nauka. Tako tada, tako neprestano kroz stoljeća. Mijenjaju se vlastodršci i ideologije, mijenjaju se sredstva i metode, ali cilj je Kristovih protivnika uvijek isti. Međutim sve to nije moglo nikako ustrašiti i zaustaviti Kristove sljedbenike. Oni su propovijedali Onoga kojega su ljubili i koji je njima značio sve u životu. Ta On je za njih „Začetnik i Spasitelj” (usp. Dj 3,15 i 7,35). On je svojim uskrsnućem otpočeo novi svijet, veliko oslobođenje ljudi od grijeha, smrti i mržnje. Duh Sveti kojega su blagovjesnici Evanđelja primili u njegovo Ime dao im je proniknuti događaje kojima su bili očevici. Tako mu postadoše osvjedočenim svjedocima pred cijelim svijetom. Bog je sva njihova snaga. On im je naredio da propovijedaju ono što su vidjeli i čuli. Zato će im Bog dati i snage da to čine. Ako su se prije kolebali i u času se Kristove smrti razbježali, odjednom su postali neustrašivi otkad je Bog uskrisio Isusa od mrtvih. Ne mogu drukčije nego pridružiti se Duhu Svetom u svjedočenju svega Isusova mesijanskog djela. Sve kad bi i htjeli, ne bi mogli, ne bi smjeli šutjeti. Postali bi krivci pred Bogom i pred ljudima, jer naviještati Isusa se tiče spasenja svih ljudi. Kad ga ne bi navješćivali, navukli bi na se grijeh protiv čovječanstva. Stoga su oni spremni u tu svrhu ne samo sukobiti se s vlastima, nego i sve pretrpjeti za Isusa. »Treba se više pokoravati Bogu nego ljudima - odgovoriše Petar i apostoli. - Bog otaca naših uskrisio je Isusa koga ste vi, vješajući ga na križ, ubili. Njega je Bog desnicom svojim uskrisio za Vođu i Spasitelja, da dadne Izraelu obraćenje i oproštenje grijeha. Za ovo svjedočimo mi i Duh Sveti kojega je Bog dao onima koji mu se pokoravaju.« (Dj 5,29-32) Tako se, eto, pokazala na djelu Petrova služba naviještanja riječi istine, odnosno Evanđelja spasenja. On najvećom hrabrošću proglašava pashalnu kerigmu Kristove smrti -uskrsnuća, optužujući grijeh svijeta i u isto vrijeme pozivajući narod na obraćenje. To je prvi i temeljni Petrov zadatak u Crkvi da svjedoči za Isusa Krista u sili Duha Svetoga. Kasnije će se u Crkvi pojaviti, povezan s tom misijom, i zadatak bdijenja nad autentičnošću i ispravnošću svjedočenja za Isusa. A to je pravovjernost i učiteljstvo. Ali Petrovo svjedočenje, kao i ono Isusovo, jest svjedočenje »kojemu se protivi« (usp. Lk 2,34) svijet i stoga po svojoj naravi naginje na mučeništvo. To je sam Isus u Evanđelju dao na znanje Petru. »To je rekao da označi kakvom će smrću Petar proslaviti Boga. Zatim mu reče: „Slijedi me!”« (Iv 21,19) No, Petar ne svjedoči sam za Isusa Krista, već s njim to čine i drugi apostoli. Danas se sve to odražava u ponovnom otkrivanju kolegija biskupa: »Kao što po Gospodinovoj odluci sveti Petar i drugi apostoli tvore samo jedan apostolski kolegij, tako su na sličan način među sobom povezani Rimski biskup, Petrov nasljednik, i biskupi, nasljednici apostola.« (LG 22) Za našu vjeru je važno da Isus ovim pouskranim zahvatom ustanovljuje u svojoj svetoj Crkvi Petrovu službu (munus Petrunum). Od početka je Isus s Petrom imao svoje nakane i to od prvog susreta, kad ga je ono brat Andrija priveo Isusu (usp. Iv 1,42). Odmah mu je nadjenuo novo ime koje označava novu službu i novu zadaću. A Petrova zadaća nije neka služba kao i svaka druga u Crkvi. To je služba predstavništva ili zastupstva. On usred Crkve i za Crkvu mora predstavljati nazočnost Uskrsloga: Onoga koji je dao život za ovce, odnosno Onoga koji je umro, ali sada živi. Stoga je Petar zbilja "vicarius amaris Christi", onaj koji čini vidljivom onu ljubav kojom je Krist ljubio svoju Zaručnicu: Crkvu. Zato je Petrova služba u Crkvi nadasve služba ljubavi. Tako Kristova ljubav prema Crkvi prolazi i izražava se kroz Petra. I dok je Petrov primat (prvenstvo) u Crkvi bio u Cezareji Filipovoj vezan uz ispovijest vjere, ovdje je on povezan uz ispovijest ljubavi. »Pošto su doručkovali, Isus upita Šimuna Petra: „Šimune, sine Ivanov ljubiš li me više nego ovi?” „Da, Gospodine - odgovori mu - ti znaš da te ljubim.” „Pasi jaganjce moje!” reče mu Isus. Upita ga drugi put: „Šimune, sine Ivanov ljubiš li me?” „Da, Gospodine - odgovori mu - ti znaš da te ljubim.” „Pasi ovce moje!” reče mu Isus. Upita ga treći put: „Šimune, sine Ivanov ljubiš li me?” Ražalosti se Petar što ga upita po treći put: „Ljubiš li me?” pa mu reče: „Gospodine, ti znaš sve. Ti znaš da te ljubim.” „Pasi ovce moje!” reče mu Isus.« (Iv 21,15-17) Ljubav koju je Petar tada Kristu iskazao, zapečatit će jednom i svojom smrću. Tako se on i u tom pokazao kao pravi namjesnik Kristov (usp Iv 15,13). Zato je Petar znak prisutnosti živoga Krista u Crkvi. Njegova dužnost je da čini vidljivim nutarnjeg vodiča Duha i da izražava jedinstvo svih karizma i svih službi u izgrađivanju jedinstvenoga Kristova tijela. Stoga je Petar središte jedinstva i žarište prema kojem se stječu svi otkupljeni. Zato autoritet Petra i njegovih nasljednika u Crkvi postoji i prevelik je u odnosu na sve vjernike. I taj autoritet izvire iz ljubavi. To je autoritet služenja. Papa je »sluga slugu Božjih«. Njegova je zadaća da »lovi« ljude za Kraljevstvo Božje i da »pase« milošću Božjom one koje je ulovio, odnosno on mora hraniti naukom i sakramentima one koji su se obratili na Evanđelje. Ali prema današnjem Evanđelju, ne može se govoriti o Petrovoj službi, a da se ne govori i o službi Ivanovoj. Petar i Ivan predstavljaju dva lica Crkve: Crkvu koja se bori i trudi u aktivnom životu i Crkvu koja razmatra o otajstvima vjere u kontemplativnom životu. Crkva ima i pozna dva života: jedan je u trudu i naporu akcije ovdje na zemlji, a drugi u odmoru i u nagradi kontemplacije na nebu. Prvi život obilježava apostol Petar, a drugi Ivan. Primjenjujući to razlikovanje stvarnoj Crkvi na zemlji, možemo govoriti o Crkvi koja širi Kraljevstvo i Crkvi koja to Kraljevstvo anticipira; odnosno o poslanju i prorokovanju u Crkvi. Na taj način se može osvijetliti i odnos između hijerarhije i svetosti u Crkvi, između Crkve koja vlada i Crkve ljubavi. Svima bi trebalo biti jasno da najveći u kraljevstvu nebeskom nisu ministri, nego sveci. Zbog toga kršćani ne smiju tražiti nikakve druge vlasti niti slave osim one koja pripada Kristu. Zato sve stvorenje na nebu i na zemlji i pod zemljom govori: „Onomu koji sjedi na prijestolju i Jaganjcu blagoslov i čast i slava i vlast u vijeke vjekova!” (Otk 5,13)  Nepozanti umjetnik: Agnus Dei, Jaganjac Božji; Bazilika svetog Kuzme i Damjana; Rim, Italija; 7 st. Ali svetost je za Crkvu pa je stoga u ovom životu i ona sama na neki način podložna službi koja predsjeda jedinstvu Crkve. Radi toga Petar je »onaj koji predsjeda čitavoj Crkvi koja u ljubavi nalazi svoj temelj i svoju bit. Zbog toga su se svi najveći mistici i karizmatici osjećali uvijek »sinovima Crkve«, povezani s Petrovim nasljednikom s ljubavlju i poslušnošću. Zato je Petrova služba u Crkvi uvijek u funkciji svetosti kao što je i sadašnja Crkva u funkciji nebeskog Jeruzalema. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 5,27b-32. 40b-41 Ps 30 (29) Otk 5,11-14 Iv 21,1-19 |