| rujan, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
SVETI IVAN, APOSTOL I EVANĐELIST LJUBLJENI UČENIK ISUSOV 27. PROSINCA »Tada uđe i drugi učenik – onaj što je prvi došao na grob – te vidje i vjerova.« (Iv 20,8) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Danas Crkva slavi blagdan ljubljenoga učenika Isusova, sv. Ivana, apostola i evanđelistu. Na temelju najoštrijih kriterija dokazano je i od svih priznato da je on autor Ivanova Evanđelja i njegove prve poslanice. Dapače, općenito se smatra da je poslanicu napisao kao popratno pismo svojem Evanđelju. Evanđelist – teolog, kojemu je po posebnoj povlastici bilo objavljeno mnogo više nego drugima i koji je svoj izvještaj o Isusu zapisao nakon pet – šest decenija zanosnog razmišljanja, kao da je i sam opazio kako mnogo traži od svojih čitatelja, počevši od svojeg prologa o vječnom životu Božje riječi. Stoga, na početku popratne poslanice odmah ističe da nam svjedoči što je vidio, čuo i svojim rukama opipao. »Što bijaše od početka, što smo čuli, što smo svojim očima vidjeli, što smo promatrali i što su naše ruke opipale o Riječi života – da, Život se očitovao, mi smo ga vidjeli i svjedočimo za nj, i navješćujemo vam život vječni, koji bijaše kod Oca i koji se nama očitovao.« (1 Iv 1,1-2) Ujedno spominje i svrhu zašto nam iznosi svoje svjedočanstvo o Kristu: da imamo zajedništvo s njima, Isusovim apostolima, a po tom zajedništvu u vjeri biti ćemo sjedinjeni s Ocem i njegovim Sinom. I u tome je sva naša radost. »A naše je zajedništvo s Ocem i Sinom njegovim Isusom Kristom. Mi vam ovo pišemo – kaže apostol – da naša radost bude potpuna.« (1 Iv 1,3-4) A to je zajedništvo u ljubavi s Ocem i s njegovim Sinom Isusom Kristom ostvaruje se posredstvom Duha Svetoga, tj. osobom koja nas veže s trojedinim Bogom. U tom zajedništvu koje najviše podržava Euharistija »kršćanin unaprijed kuša vječnu radost o kojoj sanja svako ljudsko srce« (RBT, zajedništvo). Dok smo na zemlji, utjelovljenog i sakramentalnog Boga nam ovijaju oblak i tama. Ali kada ga budemo gledali licem u lice u Božjoj slavi onda će naša radost biti potpuna. Budući da nam upravo Ivan Krista predstavlja kao objavu Božje slave, onda najljepše odgovara da na njegov blagdan u radosti slavimo tu Božju slavu. Kako ne bismo kad nam je za to Bog i objavio svoju slavu i kad po tom slavljenju i mi u Bogu postajemo slavni kao što je zauvijek slavan zbor Kristovih svjedoka – apostola. Ako nebo i zemlja uzvisuju veličanstvo Božje slave, mnogo više to čine svjesno i radosno Kristovi svjedoci, a kao prvi apostoli. Budući da je liturgijskom reformom II. Vatikanskog Sabora i u štovanju svetaca više naglašen Krist, izvor sve njihove svetosti i veličine, zato danas Crkva, apostola Ivana, Isusova ljubimca, dovodi pred nas kao svjedoka. Jedan je jedini naraštaj mogao gledati Krista u tijelu i s njim vidljivo općiti. Svi drugi do konca svijeta vjerujemo na temelju njihova poštena svjedočanstva koje su predali Crkvi. Kad Crkva ne može navesti nijedno apostolsko izravno svjedočanstvo o Isusovu rođenju i djetinjstvu, ona se veoma ponosi da imamo još važnije njihovo svjedočanstvo o Isusovu javnom djelovanju i naročito o njegovu uskrsnuću. Mi u utjelovljenog Boga i vjerujemo na temelju njegovih čudesa od kojih je najveće njegovo uskrsnuće od mrtvih. Za to i uopće za čitavu Kristovu pojavu i stvarnost Ivan je posebno povlašten svjedok i očevidac. On nas uvodi u Kristovo otajstvo. Pučka pobožnost u svojim pjesmama rado spominje pelenice u koje je Majka Marija povila svoje božansko dijete (usp. Lk 2,7), a liturgija nam danas govori o ručniku i plahtama koje je uskrsli Krist ostavio iza sebe u grobu. Čitav je događaj opisan kako ga je sa svim detaljima mogao u uskrsnom jutru sumnje i radosti doživjeti jedino očevidac. On se pridružio Petru u trci ka grobu za koji im je javljeno da je prazan, iako je upravo on dva dana prije pomogao u nj položiti Isusovo tijelo i na grob navaliti veliki kamen. Nešto iz poštovanja prema starijemu Petru i još više iz zaprepaštenja nije se usudio stupiti sam u otvoren grob nego je počekao prvaka apostola i poglavara Crkve koji je bio zaostao iza njega. Ivan je znao kako je tijelo mrtvog Isusa bilo obilato pomazano pogrebnim miomirisnim mastima i onda umotano u plahte, a glava u ručnik. Sada je s Petrom ustanovio da je sve na svome mjestu, samo Isusa nema. Uskrsnuo je: »Tada uđe i drugi učenik – onaj što je prvi došao na grob – te vidje i vjerova.« (Iv 20,8) A sa Ivanom i Petrom i mi svi vjerujemo. Vjerujemo da se Sin Božji, Isus Krist, za nas rodio, umro i uskrsnuo. Tom vjerom doživljavamo osobni susret s njime u svetotajstvu ufanja i ljubavi. Stoga u božićne dane žrtvujemo i blagujemo uskrsloga Krista »da od gozbe ove večere crpimo tajne vječne Riječi« (darovna molitva) što ih je Bog iz tog izvora otkrio svojemu apostolu Ivanu i preko njega svima nama. Tako »Riječ, koja je postala tijelom i koju je propovijedao blaženi Ivan, uvijek u nama prebiva po ovom otajstvu što smo ga proslavili« (Pričesna molitva). Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Iv 1,1-4 Ps 97 (96) Iv 20,2-8 |