25.09.2010., subota
GODINA B - 13. NEDJELJA KROZ GODINU
|
TRINAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B) TAJNA SMRTI  »Uhvati (Isus) djevojčicu za ruku i reče joj: „Talitha kum!” što znači: „Djevojčice, ja ti zapovijedam, ustani!” I djevojčica odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I svi su se snebivali u velikom čudu.« (Mk 5,41-42) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Najveća čežnja svakoga čovjeka i cijeloga čovječanstva se sastoji u želji da živi, da živi sretno i da živi vječno. Stoga se svi napori čovječanstva oko napretka i boljitka života mogu sročiti u konačnici kao potraga za lijekom od smrti, za besmrtnošću. Tako život i smrt su na svoj način i sadržaj Biblije. Božja riječ u svetom Pismu, a nadasve utjelovljena Božja Riječ, Isus Krist, bűdi stoga u čovječanstvu nove nade u bolji život i nove životne snage u borbi protiv smrti. Zato naša vjera u jačinu života koji je jači od smrti počiva na riječi nego na činjenici Kristova uskrsnuća. Ta Isus sam je jasno proglasio da Bog »nije Bog mrtvih nego živih, jer njemu svi žive« (Mt 22,32 i Lk 20,38). Isus je još za svoga ovozemaljskog života riječima i djelima jasno pokazao da je On potpuni Gospodar života i smrti. Smrt dakle, nije posljednja riječ u životu čovjeka pojedinca ni u životu čovječanstva. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku te ga je stoga predodredio za besmrtnost. Sveto Pismo nas uči da je Bog ne samo sve stvorio da opstoji, nego da ni u jednom od stvorova nema smrtonosna otrova koji bi morao dokrajčiti život čovjeka na zemlji. Naprotiv, svi su stvorovi po Božjoj namjeni takvi da su imali pomoći čovjekovu zdravlju i spasu njegova života. Ni samo podzemlje po sebi nema nikakve vlasti nad zemljom, a najmanje nad čovjekom jer je Bog učinio čovjeka neraspadljivim. U nj je, naime, ulio svoj besmrtni duh po kojemu je čovjek postao slika božanske naravi. »Jer Bog nije stvorio smrt, niti se raduje propasti živih. Već je sve stvorio da sve opstane, i spasonosni su stvorovi svijeta, i u njima nema smrtonosna otrova. I Podzemlje ne vlada zemljom, jer pravednost je besmrtna.« (Mudr 1,13-15) Bog, dakle, nije stvorio smrt, nego je ona ušla u svijet zavišću Sotone i grijehom praroditeljâ. Grijeh je sve poremetio. »Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost, i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti. A đavolovom je zavišću došla smrt u svijet, i nju će iskusiti oni koji njemu pripadaju.« (Mudr 2,23-24) Na taj način smrt, kao malo koja zemaljska pojava, potiče čovjeka na vjeru. Važnost vjere se sastoji upravo u tome da nam ne samo tumači kako je nastala smrt nego da nam pruža Boga koji jedini izbavlja od smrti i to od vječne smrti duše. A to je najvažnije u životu čovjeka, jer u tom slučaju tjelesna, vremenita smrt gubi svoj žalac i nije drugo nego prag preko kojega mi iz zemaljskoga života prelazimo u vječni život. Evanđelje nam očituje Isusa kao pobjednika nad bolešću i smrću. Ali svi njegovi čini i znakovi njegove božanske moći upravljeni su samo onima koji mu se mogu približiti i pridružiti vjerom. Zato je važno istaknuti kako veliku ulogu igra vjera kod svih Isusovih čudesa. On ih zato i čini da učvrsti vjeru koju svaki molilac mora u sebi razvijati kao od Boga darovanu mu klicu. I Jair i bolesna žena su imali početnu vjeru, a sačuvali su je i onda kada je bila stavljena na kušnju. Žena je nije izgubila ni kada se sva »u strahu i trepetu« tresla što će možda čuti od velikog Učitelja koji sve zna i sve vidi. Zato joj Isus i reče: »Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svoga zla!« (Mk 5,34) A Jaira je i sam Gospodin upozorio neka ne gubi vjeru s razloga što mu je kći umrla, a on ga je bio došao moliti da je ozdravi dok je još bila na životu. I rekao mu je: »Ne boj se! Samo vjeruj!« (Mk 5,36) Ta Isusu je jednako lako ozdraviti je bolesnu ili oživjeti mrtvu. On je Gospodar života i smrti, ali samo za one koji ga takvim drže. Za Hebreje život kao takva znači sreću i spas. Moć smrti dotiče čovjeka već u bolesti, nadvlada ga u tjelesnoj smrti i s ukopom ga vodi u kraljevstvo mrtvih. Stoga i u Jairovoj molbi da mu dijete ostane u životu možemo gledati i želju za onim što mi nazivamo spasenjem duše. Od Boga su nam i duša i tijelo, njemu se oboje mora vratiti. Čovjek je jedno jedinstveno biće kod kojega se prema Božjoj zamisli i volji nije nikad smjela duša odijeliti od tijela. Tome je sve grijeh kriv. A posljedica grijeha je smrt. Zato Isus kad je ušao u kuću nadstojnika sinagoge Jaira: » Uhvati djevojčicu za ruku i reče joj: „Talitha kum!” što znači: „Djevojčice, ja ti zapovijedam, ustani!” I djevojčica odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I svi su se snebivali u velikom čudu.« (Mk 5,41-42)  Prema tome svi mi možemo Isusa tražiti i zazivati kao »Liječnika tijela i duše« (SC 5). Zato Crkva u mnogim popričesnim molitvama traži od euharistijskog Spasitelja zdravlje duše i tijela za sve nas. Na tu nas nebesku hranu može danas podsjetiti i Isusovo upozorenje roditeljima oživljene djevojčice da joj dadnu jesti. To nam otkriva Isusovu veliku pažnju i brigu za čovjekovo duševno i tjelesno zdravlje. Stoga kršćanska djelotvorna ljubav prema bližnjima, na koju nas i sveti Pavao apostol potiče, usko je povezana s našom besmrtnošću. Dragovoljnost i velikodušnost prema potrebnima naše pomoći jest srce kršćanskoga karitasa. Vrhunski primjer kršćanske dobrotvornosti jest sam Isus Krist koji je i svoj život darovao za sve nas. »Ta poznate darežljivost Gospodina našega Isusa Krista! Premda bogat, radi vas posta siromašan, da se vi njegovim siromaštvom obogatite« (2 Kor 8,9) kaže nam apostol Pavao. Pravo je bogat onaj, tko je bogat srcem te sam poduzima da drugi imaju udjela u njegovu bogatstvu. Dobrotvoran se čovjek bogati u Bogu za život vječni (usp. Lk 12,21 i 14,13). Sve to ima svoj smisao samo u vjeri. Zato smo svi mi danas pozvani da obnovimo svoju vjeru u Isusa Krista, Gospodara života i smrti. Jednoga dana više neće biti ni smrti, ni tuge, ni jauka, ni boli. Sve će to uminuti (usp. Otk 21,4). Posljednji neprijatelj – smrt – bit će uništen (usp. 1 Kor 15,26). Ostat će samo život i to vječni život! Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Mudr 1,13-15; 2,23-24 Ps 30 (29) 2 Kor 8,7. 9. 13-15 Mk 5,21-43 |