DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina B)
SLIJEDITI ISUSA KRISTA
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Riječ Božja koju smo sada slušali u današnjim liturgijskim čitanjima sv. Pisma govori nam o (zvanju) pozivu Božjem upućenu čovjeku i o ljudskom odgovoru na taj Božji poziv.
Zvanje i nasljedovanje su dva aspekta ili bolje rečeno lice i naličje jedne te iste stvarnosti: slijedi se netko ili nešto samo onda ako se osjećamo pozvani od te osobe ili od te stvarnosti koja nam stoji pred očima i od vrijednosti i dobra koja izražavaju i kojima nas osvajaju.
Pripovijedanja i opisivanja zvanja su jedne od najživljih i najljepših stranica sv. Pisma. One nam otkrivaju Boga u svojoj tajni i u svojem veličanstvu i čovjeka u svoj njegovoj ljudskoj stvarnosti: tj. u njegovim bojaznima, strahovima i darivanju, u njegovim mogućnostim otpora i odbijanja Božjeg poziva i u njegovu otvaranju Bogu i prihvaćanju svete volje Božje.
Svaki čovjek, samo zato što se nalazi na ovome svijetu, jest u stanju zvanja.
Tajanstvenim putevima najobičnijih i najskrivenijih ljudskih događaja Bog poziva svakog čovjeka na opstanak na ovome svijetu po posebnim planovima svoje ljubavi. Poziv čovjeka na život jest zaista uvijek jedan osobni poziv. Bog ne pravi ljude serijski na jednoj zajedničkoj montažnoj tvorničkoj kateni (liniji); On ne upotrebljava isti kalup za dvije osobe.
Bog stvara ljude iz ljubavi i upućuje osobno svakome čovjeku svoju riječ ljubavi.
Bog zove Samuela
Stoga otkriti osobno zvanje znači otkriti planove Božje ljubavi koje Bog ima sa životom svakoga od nas, jer Bog želi dobro i sreću svakoga čovjeka. To je zapravo ono o čemu nam govori današnje prvo čitanje iz Prve knjige o Samuelu koja nam opisuje zvanje Samuelovo i njegovu spremnost odgovora na poziv koji mu je dolazio s neba od Boga.
Bog se ne objavljuje u viđenju Samuelu, nego samo se čuje njegov glas.
Budući da Samuel prije toga nije još poznavao Gospodina, on malo pomalo prodire u te Božje tajne ljubavi budeći se u više navrata i trčeći kod svećenika Elija misleći da ga on zove.
Ali čim je Samuel shvatio da ga Gospodin zove, on mu se spremno odazvao riječima: »Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!« (1 Sam 3,10).
Zato Gospodin Bog Samuela uspostavlja za svećenika, proroka i sudca dajući mu vlast nad svim narodom.
Susret Samuela s Bogom bio je kod kovčega saveza, tj. na mjestu gdje je Gospodin prebivao i gdje se susretao sa svojim narodom.
Temeljna karakteristika svakoga zvanja jest ta da je Božji poziv uvijek vezan uz jednu misiju, poslanje u službi braći ljudima.
Čovjek koga Bog izabere da s njime surađuje mora naučiti slušati njegovu riječ i staviti se u službu svoje braće i sestara.
Izabranik Božji je onaj koji surađuje s Bogom u ostvarenju velikog Božjeg plana spasenja ljudi i svijeta.
Uz osobno zvanje jednoga čovjeka postoji i izbor jednoga naroda za spasenje cijeloga svijeta. Tako među svim narodima svijeta Bog je bio izabrao izraelski narod; to je odabrani Božji narod preko kojega je došao Spasitelj svijeta na ovu zemlju.
A poslije Isusova dolaska na ovaj svijet, novi odabrani Božji narod jest Crkva Kristova, jer samo ime Crkva (ekklesia) znači zapravo narod »izabrani, pozvan i sakupljen«. Na čeku ovoga novog odabranog Božjeg naroda nalazi se Isus Krist, Sin Božji, kojega je Bog odabrao i pozvao da uspostavi kraljevstvo Božje među ljudima.
On oslobađa ljude od svakoga grijeha i zla i čini ih djecom Božjom.
U Njemu svi ljudi dobre volje postaju suradnici Božji u ostvarenju Božjih planova spasenja čovječanstva.
Na Isusu Kristu kao na kamenu temeljcu gradi se novo čovječanstvo, čovječanstvo otkupljenih i spašenih ljudi. Bog se nikada ne zamara da zove ljude i žene, bogate i siromašne, jake i slabe da surađuju s njim u spasenju ljudskoga roda.
Bog mnoge poziva da napuste svoju obitelj, svoj narod pa čak i svoj vlastiti život da bi u rukama Božjim postali sredstvo ljubavi njegove prema braći ljudima.
Današnje sveto Evanđelje po Ivanu stavlja nam pred oči divan i zanimljiv poziv trojice prvih apostola Kristovih: Andrije, Ivana i Petra koji su znali ostaviti sve da bi slijedili Isusa i da bi skupa s njim ostvarili svoje osobno spasenje i spasenje cijeloga ljudskoga roda.
Današnje evanđelje nam opisuje dva susreta s Isusom koja imaju zajedničko to što su se oba susreta njegovih učenika s njime ostvarila preko drugih osoba koje su se u neku ruku već prije susrele s Bogom i ušle u tajne njegove ljubavi.
Sve to znači da Bog obično i na redovan način upućuje svoje pozive preko svjedočanstva dugih osoba, odnosno naše braće i sestara u vjeri.
Ivan Krstitelj pokazuje Isusa
Isusovo pitanje: »Što tražite?« nije samo upućeno njegovim prvim učenicima već svim Kristovim učenicima svih vremena i svih naroda jer svaki čovjek koji želi biti Kristov učenik mora uvijek tražiti istinu i pitati sama sebe s kojim motivima i razlozima slijedi Isusa.
Postaviti se pred Gospodina Isusa u stavu ustrajnog traženja istine znači biti svjestan da nas tajna njegova otajstva nadilazi beskonačno i da samo svjetlost Duha Svetoga koji je »Duh istine« »će nas voditi u spoznavanju potpune istine« (usp. Iv 16,13). Potpuna iskrenost u traženju istine Kristovih prvih učenika vidi se u njihovu spremnom odgovoru: »Rabbi – što znači – Učitelju, gdje stanuješ?« (Iv 1,38).
Oni dakle žele saznati gdje Gospodin Isus stanuje, žele biti s njim da bi ga upoznali bolje, da bi postali njegovi prijatelji da bi živjeli u srcu njegove ljubavi. Kad su oni otkrili tko je Isus Krist i da je On onaj koji daje pravi smisao svakom ljudskom životu jer otvara ljudske duše i srca u ljubavi prema Bogu i prema čovjeku, oni to otkriće i drugima prenose.
To je baš ono što čini Andrija sa svojim bratom Šimunom kad ga dovodi Isusu.
To sve znači da Bog obično upućuje svoj poziv ljudima preko posredništva drugih ljudi da bi označio da svako zvanje ima Crkvene – zajedničke dimenzije jer je na dobro i korist sve Crkvene zajednice, tj. svih ljudi koji žele prihvatiti Božje spasenje.
Sve to se ostvaruje baš u Šimunu bratu Andrijinu kojemu Isus odmah mjenja ime u »Kefa! – što znači Petar – Stijena« (Iv 1,42) da bi označio njegovu buduću misiju – poslanje u Crkvi Kristovoj, jer na Petru kao na Stijeni, Hridini, odnosno kamenu temeljcu Isus Krist će sagraditi svoju Crkvu i vrata paklena neće je nadvladati, srušiti.
Ako je sve to tako jasno u slučaju Šimuna Petra, Prvaka Apostola, Prvoga Pape i Poglavara svete Crkve Kristove, to je isto tako istinito za svako zvanje pa i najmanje i najponiznije u Crkvi Kristovoj. Kad Bog nekoga zove u svoju službu On traži da se u ljubavi potpuno stavimo na raspolaganje braći ljudima jer svaki Božji dar i »manifestacija Duha Svetoga je za dobro zajednice« (1 Kor 12,7). Što se traži od čovjeka jest to da zna spremno odgovoriti na Božji poziv i slijediti Isusa Krista kamo god nas On želi voditi.
Tako je učinio sv. Antun Pustinjak čiji blagdan (baš danas) slavimo (17. siječnja) i koji je na Božji poziv po riječima Kristova Evanđelja sve svoje bogatstvo i blago razdijelio siromasima i otišao u pustinju da bi tamo u pokori, postu i molitvi mogao služiti u ljubavi Gospodinu Bogu i biti na potpunom raspolaganju braći ljudima.
Tako isto moramo činiti svi mi kršćani svaki na svome mjestu i u svojem osobnom životnom stanju u kojem ga je Bog pozvao i služiti Gsopodinu Bogu u čistoći i svetosti duše, srca i tijela.
Zato se uz pomoć milosti Božje moramo svim snagama boriti protiv svakoga grijeha i zla, a posebno protiv nečistoće i bludnosti, kako nas poziva sv. Pavao apostol u današnjem drugom čitanju u svojoj prvoj poslanici Korinćanima, jer samo grijeh i zlo nas udaljuju potpuno od Boga i od ljudi. Bludnost i nemoralan život oduzima čovjeku unutrašnju duhovnu slobodu i čini ga robom zla.
Bludnost i svaki grijeh nemorala jest jedna velika nepravda prema Bogu kojemu samo pripada naše tijelo preodređeno za uskrsnuće (usp. 1 Kor 6,13-14); bludnost je grijeh svetogrđa jer naše je tijelo hram Duha Svetoga koji prebiva u nama (1 Kor 6,19-20) zato što smo mi članovi mističnog tijela Kristova (1 Kor 6,15-18). Nazočnost Duha Svetoga u nama usmjeruje naše tijelo i našu dušu da naljedujemo Isusa Krista čiji smo udovi u jedinstvu istoga tijela.
Svaki čovjek koji želi slijediti Isusa Krista »ponizna i čista« mora slaviti Boga i u svojem tijelu pa u bilo kakvom stanju života se nalazio, jer naše tijelo ne pripada nama već Bogu koji je poslao Duha Svetoga svojega da prebiva u nama.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: 1 Sam 3,3b-10,19
Ps 40 (39)
1 Kor 6,13c-15a,17-20
Iv 1,35-42
Post je objavljen 25.09.2010. u 23:46 sati.