| rujan, 2010 | > | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | |||
|
UTORAK – DVADEST I DRUGA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) Djelotvorna vjera, požrtvovna ljubav i postojana nada u Gospodina našega Isusa Krista krši svuda lance nečistih duhova u kojima sotona drži ljude. »A Isus mu zaprijeti: „Umukni i iziđi iz njega!” Zli duh obori ga pred svima te iziđe iz njega, a ništa mu ne naudi.« (Lk 4,35) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Pogled na Kristov dolazak ima svoje učinke i na kršćanski život. Iako je svršetak svijeta sasvim neizvjestan jedno je ipak sigurno: »Što se tiče onog dana i časa, o tome nitko ništa ne zna.« (Mk 13,32) Odatle ne može nitko zaključiti: »Moj Gospodar neće doći zadugo« (Mt 24,48) – stoga je budnost mudrost života. S druge strane nitko ne može ni kazati: »Gospodnji dan je već tu.« (2 Sol 2,2) – stoga je trijeznost, a ne sanjarenje krepost pametna čovjeka. Koliko su nam potrebne te kreposti govori nam sv. Pavao apostol u svojoj prvoj poslanici Solunjanima kada kaže sa su »djelotvorna vjera, požrtvovna ljubav i postojana nada u Gospodina našega Isusa Krista« (usp. 1 Sol 4,3) dar Duha Svetoga u nama po kojem smo s radošću postali nasljedovatelji Gospodinovi. S tim u vezi Pavao dalje preporučuje da se za borbu, koja čeka sve one koji bdiju i stoje na straži protiv lopova, osiguramo oklopom vjere i ljubavi te da na glavu stavimo kacigu spasonosne nade (usp. Ef 6,11-17). Ovdje se vidi koliko mu je na srcu naša trostruka veza s Bogom. Vojnika bez obzira i kacige može svatko smrtonosno raniti. Isto tako neprijatelj može našu dušu lako upropastiti ako ne gajimo vjeru, nadu i ljubav. Ali u toj ustrajnoj budnosti od posebne je važnosti »spasonona nada«. I kad se grijehom prekine veza ljubavi, i kad nevjera opustoši i zaledi srce, još nije sve izgubljeno ako postoji barem nit nade koja čovjeka drži nad provalijom očaja i propasti. U čemu se sastoji, dakle, temelj naše nade koja ne smije nikada doći na manje? Ne u našoj vrijednosti niti u bilo kakvoj zasluzi nego u uvjerenju da je za nas umro naš Gospodin Isus Krist. Spasenje se može postići samo na temelju njegovih neprocjenjivih zasluga na križu. Istina, i mi kršćani ćemo biti suđeni, »jer je vrijeme da sud počne s kućom Božjom« (1 Pt 4,17); ali oni koji se čvrste drže svoga Spasitelja nisu određeni za Božju srdžbu. Nismo izabrani i pozvani na osudu, nego na nagradu vječnoga života. Kršćanska nada je čvrsto sidro u bilo kojoj oluji, ona donosi smirenu radost u svakoj nevolji života. Tko uživa milinu Božjeg nauka i hrane u domu Gospodnjem, taj se ne treba strašiti ni smrti ni suda, jer Krist naš Otkupitelj i Spasitelj je za nas umro i uskrsnuo (usp. Rim 8,34). Stoga u današnjem Evanđelju po Luki možemo pratiti Isusa po Galileji kako ide iz mjesta u mjesto i kako naučava i svoj nauk potvrđuje čudesima. I »ljudi se oduševili njegovom naukom, jer mu riječ bijaše puna moći« (Lk 4,32). No čudesa nisu nešto naravno nego mimonaravni i nadnaravni Božji zahvati kojima on pokazuje svoju prisutnost i dokazuje božansku moć. Ako našem vremenu toliko ne imponiraju čudesa, barem ne ona koja su se davno dogodila, iz razmatranja Evanđelja nam je jasno koliko su ona pridonijela prihvaćanju Isusove nauke. Samo su neki proroci u znak svoga poslanja odozgo činili neka čudesa, ali uvijek u ime Boga koji ih je poslao i za koga su revnovali. Ovdje čak i Sotona preko čovjeka, kojega je bio opsjeo, pred svima u sinagogi priznaje da je Isus »Svetac Božji« (Lk 4,34). »Svetac Božji« označava Mesiju, Krista, Božjeg poslanika koji je kao Bog-čovjek imao pomiriti čovjeka s Bogom (Iv 6,69). Stoga je već anđeo kazao Mariji: »Dijete koje ćeš roditi zvat će se svetim, Sinom Božjim« (Lk 1,35). Ali Gospodinu ne treba svjedočanstvo Sotone, On uopće neće da s njime ima posla pa mu je naredio da umukne. »A Isus mu zaprijeti: „Umukni i iziđi iz njega!” Zli duh obori ga pred svima te iziđe iz njega, a ništa mu ne naudi.« (Lk 4,35) Isus ne samo da je ušutkao Sotonu nego mu je ujedno naredio da iziđe iz opsjednutog čovjeka. I zli duh, iako je izlazeći oborio jadnika, ipak mu nije ništa naškodio, jer to nije dopustio Gospodin Isus. A ako je On dopustio da Sotona za čas obori svoju žrtvu, valjda je time htio da svi uvide koliko je strašna moć nečistog duha. Stoga je sve prisutne obuzeo strah od toga događaja (usp. Lk 4,36). U tom smislu može i mora Bogu služiti i Sotona. Isusu je odvratna ispovijest vjere od strane zloga Duha, ali pokornost njegovu prihvaća jer odgovara njegovoj biti stvorenja koje mora biti pokorno Stvoritelju. Sotona, naime, kao razuman stvor, zna da Bog jest i kada Bog nastupa, ali ta »vjera« nema više nikakva upliva na stvarnost njegova bića. Sve je to apostol Jakov izrazio kratkom rečenicom: »I đavli vjeruju i dršću.« (Jak 2,19) Izrael, izabrani narod, kao i svi narodi svijeta bio je došao pod vlast demona. I tu je Gospodin morao istjerati Sotonu da omogući sebi spasonosno djelovanje u svome narodu. On kao Spasitelj svuda krši lance u kojima Sotona drži ljude. Od ljudi se traži samo otvorenost srca milosnom djelovanju Božjemu i obraćenje od idola k Bogu da bi mogli trajno služiti živome i pravome Bogu u očekivanju njegovu Sina s nebesa, »Isusa, našega osloboditelja od srdžbe koji će doći« (1 Sol 1,10). Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: 1 Sol 5,1-6. 9-11 Ps 26,1-4.13-14 Lk 4,31-37 |