30.09.2010., četvrtak
GODINA A - 18. NEDJELJA KR. GOD.
|
OSAMNAESTA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina A) BOŽJA LJUBAV I MILOSRĐE UTAŽUJE TJELESNU I DUŠEVNU GLAD LJUDI »On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi Boga i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu. Svi jedoše i nasitiše se. Pokupiše što preteče: punih dvanaest košara ulomaka. A jelo je oko pet tisuća ljudi, osim žena i djece.« (Mt 14,19-21)  Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Čovjek današnjice čezne za srećom. On je traži u svome životu i često ostaje nezasitan. Tako po proroku Izaiji Bog govori svome narodu da troši svoju imovinu na stvari koje, na žalost, ne mogu zasititi njihovu glad. Nešto slično se događa i s nama danas. Zaista, trošimo i život i sredstva i vrijeme da bismo postigli nešto što nas nije kadro zasititi i donijeti nam mir, spokoj i veselje. Ti promašeni ciljevi našega života su bogatstva, uživanje, dostignuća i tekovine u kojima smo tražili sami sebe. Bog nam kaže da tražimo nešto drugo. Gospodin poziva svakog čovjeka da čuje njegovu riječ i s njim sklopi savez. A to je istinska ljubav prema Bogu i prema svakome čovjeku. To je temelj svakoga ljudskoga života, to je prava sreća za svakoga čovjeka. Put koji vodi u život jest put traženja Boga i ljudi po ljubavi. »Priklonite uho i k meni dođite, - govori Gospodin -, poslušajte, i duša će vam živjeti. Sklopit ću s vama Savez vječan, Savez milosti Davidu obećanih.« (Iz 55,3) Bog nas preko svoga glasnika i proroka Izaije ljubazno poziva ne samo da k njemu pristupimo, nego i da pomnjivo svratimo pažnju na ono što nam On govori. Stoga tko Boga sluša i posluša, od njega prima svjetlo i život te mu duša zaista živi. »Mene poslušajte, - govori Gospodin -, i dobro ćete jesti, i sočna ćete uživati jela.« (Iz 55,2) Tu se ne radi samo o trenutačnom nasićenju nakon kojega čovjek opet brzo ogladni, nego o trajnom sjedinjenju s Bogom. Taj je savez ljubavi i milosti s Božje strane vječan, onako kako ga je Gospodin obećao Davidovu potomku Kristu i u njemu svima nama. Bog je u Isusu ispunio sve što je obećao, daleko više nego su ljudi mogli očekivati. Božji plan našega spasenja u Krist jamči da će nam Bog dati sve što trebamo i želimo. Ta činjenica sv. Pavla apostola tako zanosi da mu se čini nemogućim da bi nas išta moglo odijeliti od Krista. S njime smo zaista povezani ontološki: po svojoj kršćanskoj stvarnosti, ali i moralno po našem prianjanju uz Krista. Zato Isusovoj ljubavi kojom on nas ljubi dužni smo uzvratiti našom sebedarnom ljubavlju. Ništa ne smije poremetiti našu vezu s Kristom. Nikakve prijetnje i nevolje pa čak ni smrt nas ne mogu niti smiju rastaviti od Kristove ljubavi koja će sve to pretvoriti u sredstva spasenja i vječne slave. Ta Ljubav je vječna i ona je istinska sreća svakog čovjeka. »Siguran sam da nas ne će ni smrt, ni život, ni anđeli, ni poglavarstva, ni sadašnjost, ni budućnost, ni sile, ni visina, ni dubina, ni bilo koje drugo stvorenje moći rastaviti od ljubavi Božje, koja je u Kristu Isusu, Gospodinu našemu.« (Rim 8,38-39) Na tu Božju ljubav podsjeća nas i Isusovo čudo kojim je nahranio gladne u pustinji. Ljudi su za njim išli da ga slušaju, da liječi njihove bolesnike i oslobađa opsjednute; ali još do tada nisu doživjeli da ih i čudesno nahrani. A Gospodin se sažalio nad svim njihovim nevoljama i potrebama. Apostoli bi najradije vidjeli da se sve to mnoštvo na Isusovu riječ rasprši kud tko zna i hoće. Božja samilost nije mogla tako postupiti pa nije bilo potrebno da tko otiđe. Isus čak naređuje apostolima da im oni dadnu jesti. Budući da su apostoli imali na raspolaganju samo pet hljebova i dvije ribe, naredba je zvučala prilično naivno pred tolikim mnoštvom naroda.  Ali Isusov je blagoslov učinio da se preko ruku apostolâ to malo jela tako umnožilo da su se ne samo svi prisutni najeli, nego je također preostalo mnogo više nego je bilo prije. Tako postupa Božje milosrđe i njegova svemoć. »On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda u nebo te blagoslovi Boga i razlomi kruhove. Zatim ih dade učenicima, a učenici svijetu. Svi jedoše i nasitiše se. Pokupiše što preteče: punih dvanaest košara ulomaka. A jelo je oko pet tisuća ljudi, osim žena i djece.« (Mt 14,19-21) Ovo čudo otkriva nam prije svega sažalnog Isusa prema ljudskoj bijedi. Toliko ga dira ljudska potreba, da stavlja u pokret svoju božansku svemoć. To što ima srce sažalno za ljude, za njihovu nevolju je pravi dokaz – prije svake svemoći – da je Isus Božji Poslanik, Božji Sin. U ovom čudesnom kruhu spajaju se Euharistija i Karitas kao zadaća Crkve i svakog Kristova učenika. Kad bismo imali srce kao Isus, i mi bismo našli »svemoći« za djela kao što bijahu njegova. Dakle, nasljedujemo Kristovo sažalno Srce i srcem punim sućuti činimo makar i male službe i usluge potrebnima. Crkva sažalna i samilosna koja snagom Krista izlazi na putove ljudi kao milosrdni Samaritanac je znak koji je u očima ljudi čini vjerodostojnom. Takva Crkva je produžetak Srca Isusova. Zato je tu veoma značajna i uloga učenika. Isus ne može sam do svakoga gladnog čovjeka. Treba ljude koji će mu u tome pomoći. No njegovi darovi nisu samo kruh i ribe onda, nego sva dobra koja uzdržavaju život čovjeka. Ta dobra imamo zato da ih dijelimo. Što se tada događalo u pustinji to bi se i danas moralo događati u svijetu: da svi ljudi jedu i nasite se.  Isus je u pustinji umnožio kruhove i dao ih svojim učenicima da ih podijele. On i danas u prirodi umnaža kruhove i ribe, ali ih bogatiji zadržavaju za sebe umjesto da ih dijele mnoštvu. Ponekad se dogodi da ih radije i unište, ako ih ima previše, kako im ne bi morali smanjivati cijenu na tržištu. A dotle i kroz to vrijeme mnogi umiru od gladi. Dok Isusova riječ i njegova milost mogu ljude skloniti da otvaraju ruke, da dijele mnoštvu svoj kruh i da se bore za pravednost i na ovome svijetu. Krist od nas traži da ne stišćemo ruke i ne zadržavamo samo za sebe ono što on daje za sve: svoju riječ, svoju ljubav i svoju radost. Ta Kristova ljubav sada postaje euharistijski kruh za ublaženje naše duhovne gladi za Bogom; umnaža se za nas da ga mi dijelimo braći zajedno s onim drugim kruhom koji hrani tjelesnu glad. Tako Isus stoji u sredini svoje Crkve kao djelitelj svih dobrih darova, kao djelitelj riječi i kruha. A njegovi učenici treba da budu njegova produžena ruka u svijetu. Isus nas poziva da budemo njegovi nasljedovatelji i da umijemo preuzeti Božju ljubav i za materijalne potrebe svoje braće. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Iz 55,1-3 Ps 145 (144) Rim 8,35.37-39 Mt 14,13-21 |