19.09.2010., nedjelja
GODINA C - 2. KORIZMENA NEDJELJA 2
|
DRUGA KORIZMENA NEDJELJA (Godina C) Vjerničko preobraženje u Krista »U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista. (...) Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!” (Lk 9,28b;28,34-35)  Ticijan: Preobraženje Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Savez koji je Bog sklopio s Abrahamom očituje osnovni smisao povijesti Izraela i naše povijesti: treba ići naprijed, treba neprestano nadvladavati nesigurnosti i tjeskobe života, i imati pouzdanja u Boga i u istinski Život. Takav put predanja Bogu Života vodi istinitom preobraženju našeg pojedinačnog života i cjelokupnog društva. Zastati u životu, predati se sumnji i gajiti nepovjerenje u sebi, isto je što i nevjera od koje nas je došao osloboditi Krist svojom riječju i svojim životom. Savez koji Bog sklapa s Abrahamom označava zapravo vjernost Božju čovjeku i čovjekovu vjernost Bogu Života. Svojom vjernošću Abraham postaje otac vjernika i tako započinje novu fazu u povijesti spasenja. U slici drevnog obreda sklapanja saveza, Bog očituje svoju vjernost čovjeku i ljudskoj povijesti. Bog takav uvijek ostaje. Bog se prilagođuje čovjeku, služi se njegovim iskustvom i slikama. Rasječene žrtvene životinje naznačavale su da je to savez na život i smrt, krvni savez. »I reče mu Gospodin: „Ja sam Gospodin koji sam te izveo iz Ura Kaldejskoga da ti predam ovu zemlju u posjed.” Povjerova Abraham Gospodinu i uračuna mu se u pravednost.« (Post 15,7.6) Savez s Abrahamom, praocem naše vjere (Rim 4), označuje Savez između Boga i svakoga Kristova otkupljenika. To je Savez koji je sklopljen u krvi Isusovoj (usp. Mt 26,28). Stoga u korizmi treba da si posvjestimo da živimo kao Božji saveznici. Korizma je povlašteno vrijeme kad trebamo sebe ispitivati u svjetlu evanđeoske poruke: da li mi uistinu živimo kao ljudi koji su pozvani da se preobraze u Krista. Ta Krist se rodio kao obećani potomak Abrahamov i umro kao naš Otkupitelj. Zato Božji Savez sklopljen s ljudima u krvi Kristovoj smjera k vječnom životu. Ondje i nas čeka konačno i potpuno preobraženje u Kristu. Prema tome ljubav prema Bogu i bližnjemu na koju nas poziva Isus vrlo je često žrtvena, požrtvovna ljubav. Prijatelji križa Kristova ljube Boga i bližnjega i uz cijenu trpljenja. Znaju da put do uskrsnuća i slave vodi samo preko Golgote. Nažalost, s druge strane ima još mnogo ljudi pa čak i kršćana koji žive i ponašaju se »kao neprijatelji križa Kristova« (Fil. 3,18), jer misle samo na zemaljsko. Oni sve vrednuju koliko im ovdje na zemlji donosi ugodu. »Njihov je svršetak propast; njihov je bog trbuh; njihov je ponos u njihovoj sramoti.« (Fil 3,19) Takvi su ljudi oni koji su odani zemaljskim užitcima. Dok Kristovim sljedbenicima kao i apostolu Pavlu domovina je na nebesima. Oni sve prosuđuju s Kristovih stajališta. Krist im je mjerilo. Znaju da ih čeka velika budućnost na nebu. Stoga sve vrednuju koliko ima vrijednost za nebo. A naše nebo bit će u preobrazbi u Krista. Tu ćemo dušom i tijelom biti zahvaćeni Kristovom slavom i ljepotom njegova uskrsnuća. »Naša je pak domovina na nebesima, odakle i Spasitelja postojano očekujemo, Gospodina Isusa Krista, koji će, prema djelotvornosti kojom može sve podložiti sebi, preobraziti naše bijedno tijelo i učiniti ga jednakim svome slavnom tijelu.« (Fil 3,20-21) Dakle, tko bude ljubio Isusov križ, grleći svoj vlastiti, taj će biti s Isusom proslavljen. Tako Pavlova riječ o proslavljen Isusu, koji će i nas preobraziti u slavi, vodi nas k Evanđelju o Isusovu preobraženju. Teško je bili i apostolima prihvatiti činjenicu Kristove muke. Stoga ih Isus jača svojim preobraženjem: tu se očituje pravim Sinom Božjim. Preko muke dolazi se do pobjede. To je temelj vazmenog otajstva u koje nas Krist uvodi. To je otajstvo svakog kršćanina i cijele ljudske povijesti. I danas smo pozvani da kroz nevolje života idemo k ostvarenju novoga Božjega svijeta, zasnovana na istini i pravdi, ljubavi i miru među ljudima i narodima. Preobraženje se događa u Isusovim teškim danima. Nakon ispovijesti Petrove, Krist je sam osjećao da ulazi u križevni dio svojega života i djelovanja. Napetosti oko Njega sve više rastu. Vladajući sloj ulazi u sve žešće i otvorenije neprijateljstvo prema njemu. Narod ga sve teže shvaća, želi ga samo kao političkog osloboditelja. Učenici su zatečeni njegovim navještajima muke. Zato je i Krist sam kao čovjek trebao ohrabrenje. Traži ga u molitvi. Isus je osjećao u zemaljskom životu sinovsku potrebu da bude intimniji s Ocem, u molitvi. I eto baš u molitvi Isus doživljava svoje preobraženje. »U ono vrijeme: Povede Isus sa sobom Petra, Ivana i Jakova te uziđe na goru da se pomoli. I dok se molio, izgled mu se lica izmijeni, a odjeća sjajem zablista.« (Lk 9,28b-29)  Preobraženje Kristovo, ikona, Sianj, 12. st. Zatim, najveći predstavnici cijelog Starog zavjeta: predstavnik Zakona Mojsije i predstavnik proroka Ilija, poveli su razgovor s Kristom »o njegovu Izlasku«. Tako će Isus u sebi, u svojoj muci, smrti i uskrsnuću, proživjeti svu sudbinu Izraela, Božjeg izabranika. To se zove vazmeni (pashalni) misterij. Svaki čovjek, svaki kršćanin i cijela Crkva - kroz sve svoje epohe-sudjeluju u tom Isusovu izlasku. Tako se uvijek iznova povezuje Isusovo preobraženje s njegovom mukom, da se i mi konačno uvjerimo kako bez muke nema pobjede ni slave. A da su apostoli bili uvjereni da je njihov Učitelj pravi Sin Božji, vidi se i iz Petrovih riječi o šatoru u kojem je Jahve prebivao među svojima. To im je još više potvrdio oblak koji je u Starom Zavjetu više puta (usp. Izl. 16,10; 19,9.16 itd.) znak je i dokaz Božje prisutnosti. »Dok je on to govorio, pojavi se oblak i zasjeni ih. Ušavši u oblak, oni se prestrašiše. A glas se začu iz oblaka: „Ovo je Sin moj, Izabranik moj! Njega slušajte!”« (Lk 9,34-35) Na koncu Preobraženje dosiže vrhunac u bogojavljenju (teofaniji) kao i Isusovo krštenje. Božja riječ koja se tada čula je ta velika nutarnja utjeha i podrška što ga Otac daje Sinu i kao čovjeku. Na cijelome putu Izlaska, i u muci i smrti kao i u uskrsnuću, Otac je uvijek bio uz svoga Sina. Iako je iznutra tako osvijetljen Očevim sjajem i izvana potvrđen Očevim glasom, ipak Isusu preostaje da posve sam proslijedi put svojega Izlaska dok ga ne otrpi do smrti, smrti na križu. A učenicima Otac utemeljuje Isusov autoritet: »Njega slušajte!« Slušati Isusa poći i sami njegovim putem: putem muke k radosti, putem smrti k uskrsnuću, putem sramote k slavi. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Post 15,5-12. 17-18 Ps 27 (26),1.7-8a.8b-9abc.13-14 Fil 3,17-4,1 Lk 9,28b-36 |