rujan, 2010 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
UTORAK – DVADEST I SEDMA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C) POZIV NA OBRAĆENJE BOGU »Bog vidje što su učinili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.« (Jon 3,10) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Sveti Antun Padovanski, veliki propovjednik Kristova Evanđelja spasenja i veliki čudotvorac, imao je, poput starozavjetnih proroka, od Boga posebno poslanje da poziva ljude na obraćenje Bogu. Također liturgijska čitanja sv. Pisma današnjeg dana usmjerena su k tome istom cilju. Namjera Crkve je da nas potakne na obraćenje koje daje smisao svim našim danima na zemlji. Iz Knjige proroka Jone je jasno da je za obraćenje potreban ne samo obraćenik već i onaj koji će obraćenje propovijedati i promicati, naročito kad se radi o popravljanju veće ili manje zajednice. Stoga je dan od prvih propisa II. Vatikanskog glasi: »Crkva onima koji ne vjeruju navješćuje nauk spasenja, da svi ljudi upoznaju jedinoga Boga i onoga koga on posla Isusa Krista, te se čineći pokoru odvrate od svojih putova. »I vjernicima mora Crkva uvijek propovijedati vjeru i obraćenje.« (B9) Iz ovoga kao i iz svih ostalih dokumenata Crkve, a posebno iz sv. Pisma Staroga i Novoga zavjeta, može se sasvim jasno uvidjeti koliko Bog hoće da se obraćenje propovijeda i kako da se doživljava. A obraća se samo onaj koji uvidi svoje grešno stanje i u njemu vapi Bogu za smilovanje. Stoga Crkva poziva danas i nas da nasljedujemo poganske Ninivljane koji su se obratili na Jonino propovijedanje. Jonino shvaćanje Božjega milosrđa – koje se proteže i na najveće neprijatelje izabranog naroda, Asirce – smatra se vrhuncem starozavjetne objave o tom Božjem svojstvu. Židovskom proroku Joni nije baš išlo tako lako u glavu da bi Jahve mogao Ninivljanima oprostiti oprostiti njihovu zloću koja se popela do neba (usp. Jon 1,2), a još manje da bi on kao prorok izabranog naroda kod toga morao sudjelovati. Jona je, dakle, poučen teškom Jahvinom lekcijom kazne ribom (ili morske nemani) koja ga je progutala zbog neposlušnosti svojemu Bogu, na njegov drugi poziv pošao u Ninivu i stao propovijedati obraćenje. Malo je koji propovjednik obraćenja – čak ni sam Krist – doživio pun uspjeh kao Jona, Ninivljani povjerovaše Bogu, koji im je govorio preko tuđeg čovjeka iz neprijateljskoga naroda. Dadoše se na vanjsku i javnu pokoru koja je bila znak nutarnjega obraćenja i napuštanja zloće i grešnoga života. Bilo je sigurno posve pravo da su pretpostavljeni u narodu davali primjer ostalima. A kad su se tako ljudi obratili, onda je i Bog, ljudski govoreći, okrenuo svoju odluku i nije ih kaznio nego im sve oprostio. »Bog vidje što su učinili: da se obratiše od svojega zlog puta. I sažali se bog zbog nesreće kojom im bijaše zaprijetio, i ne učini.« (Jon 3,10) Isto tako nas na obraćenje poziva i današnje sveto Evanđelje po Luki koje nam prikazuje dvije sestre: Martu koja je željela nahraniti Isusa i Mariju koja je gorjela od želje da se nahrani Isusovom riječju. Gospodinu je bilo draže davati negoli primati (usp. 20,35) pa je i to bio jedan od razloga zašto je više pohvalio Mariju nego Martu. »Marija je doista izabrala najbolji dio koji joj se zato neće oduzeti.« (Lk 10,42) Marta je gledala u Isusu čovjeka kojega je htjela nahraniti, što on i jest; a Marija Boga kojega je htjela slušati, što on također jest. U Kristu se ne da dijeliti njegova božanska narav od ljudske. Tako i u crkvenoj povijesti ima osoba koje poput Marije ističu Isusa kao Boga, a druge poput Marte kao čovjeka. I obje imaju pravo, ali ni jedna ne smije biti isključivo sama. Marta je predstavnica rada, a Marija molitve. Obje tvore jednu cjelinu. A budući da smo mi ljudi više-manje prilično jednostrani, Bog neke poziva da mu više služe radom, a druge da se više bave molitvom. Svatko je dužan da prema svojim sposobnostima i prema prilikama u kojima živi ostvari Božju volju u sebi i oko sebe. Jasno je da se molitva i rad ne smiju isključivati, nego što je moguće više spajati da se te dvije vrednote međusobno upotpunjuju i prožimljuju. To se idealno ostvarilo u svetom Antunu Padovanskome. Zato osobe djelatnosti (aktivne) ne smiju nikada druge koji su se posvetili molitvi smatrati duhovnim lijenčinama već im omogućiti da prema božjem pozivu svojom molitvenom kontemplacijom što više koriste cijeloj Crkvi. S druge strane, kontemplativne duše bi mnogo izgubile pred Bogom i Crkvom ako bi na one koji rade i trude se u Gospodnjem vinogradu gledali s visoka. Kod prvih bi to bilo pomanjkanje nadnaravnog vidika, kod drugih duhovna oholost. Neka nas Bog sve čuva od jednoga i drugoga zla i nek nas vodi svojim putovima istine, života i spasenja. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Jon 3,1-10 Ps 130 (131) Lk 10,38-42 |