DVADEST I PRVA NEDJELJA KROZ GODINU (Godina C)
BOG ŽELI SPASENJE SVIH LJUDI I NJEGOVO KRALJEVSTVO JE OTVORENO SVIM NARODIMA
»Doći će od istoka i zapada, sa sjevera i juga, i sjest će za stol u kraljevstvu Božjem. Tako ima posljednjih koji će biti prvi, i prvih koji će biti posljednji« (Lk 13,29-30)
Hvaljen Isus i Marija!
Draga braćo i sestre!
Jedan od uzroka zbog kojih Židovi u velikoj većini nisu prihvatili Isusa Krista kao Mesiju: tj. Božjeg poslanika i Otkupitelja, bio je i taj što je On naviještao da Bog želi spasenje svih ljudi i da će Božje kraljevstvo biti otvoreno svim narodima. Današnje Evanđelje po Luki sadrži tu njegovu izričitu tvrdnju.
Začuđuje nas da to Isusovim sunarodnjacima i suvremenicima nije išlo u glavu budući da se ta istina vjere nalazila i na mnogim mjestima starozavjetne objave. Vidi se kako su oni usvajali samo one Božje riječi koje su godile njihovoj samodopadnosti i narodnoj slavičnosti, a za sve drugo bili su gluhi i slijepi.
Zato je Crkvi bilo lako naći u Svetom Pismu Staroga Zavjeta tekstova koji potvrđuju Isusov nauk o univerzalizmu Božjega kraljevstva.
Tako (danas) preko proroka Izaije Bog poručuje da će ne samo obnoviti svoj saveznički narod nego ga i učiniti znakom svoje prisutnosti za sve narode.
Bog izjavljuje da dobro pozna djela i namjere svih naroda i svih ljudi.
Stoga njegova očinska ljubav nije nikad napustila ni poganske narode iako je samo jedan narod za neko vrijeme odabrao kao svoj narod.
Zato sam Bog će doći da sabere u jedno sve narode koji će se odazvati i tako gledati njegovu slavu.
Bog će opet biti sveopći Kralj i Gospodar svih naroda.
»Ovo govori Gospodin: Dolazim da saberem sve puke i jezike, i oni će doći i vidjeti moju slavu!
Postavit ću im znak i poslat ću preživjele od njih k narodima (...) k dalekim otocima koji nisu čuli glasa o meni ni vidjeli moje Slave i oni će naviještati Slavu moju narodima.« (Iz 66,18-19)
Znak spasenja koji Gospodin Bog postavlja svim narodima svijeta jest utjelovljeni Sin Božji Isus Krist i Crkva koju je On sam ustanovio.
Isus će zatim one koji budu živjeli za Boga, koji ga budu primili i živjeli po njegovom nauku i po milosti Božjoj kao djeca Božja, poslati da evangeliziraju čitav svijet.
Time će izabrani narod Božji ispuniti svoj glavni zadatak koji mu je bio namijenjen od početka.
Njihova je bila velika povlastica i dužnost da poznavanje i slavljenje jedinoga pravoga Boga prenesu u sve narode.
Stoga je Gospodin Isus i poslao svoje apostole po svemu svijetu da propovijedaju njegovo Evanđelje spasenja svakome stvorenju.
Apostoli će morati sve narode svijeta prihvatiti kao braću i svim svojim sredstvima pomoći Kristu da ih okupi u svoju Crkvu i dovede u kraljevstvo nebesko.
Tako će se bog sam preko svojih vjerovjesnika brinuti da svi narodi stupe u njegovo kraljevstvo što sigurnije i što brže.
U novom Jeruzalemu, u Crkvi na zemlji i na nebu, bit će svi izjednačeni s pripadnicima izabranog naroda.
A to znači da će ne samo s Izraelcima prinositi Bogu ugodne žrtve, nego će i među njima Gospodin potražiti svoje svećenike i službenike.
Tu zadaću u vremenu nakon Uskrsa nastavlja Crkva koja služi kraljevstvu Božjem i olakšava ljudima ulazak u to kraljevstvo.
Isus uči da će se poganski narodi sabrati na eshatonsku gozbu zajedno s Abrahamom, Izakom i Jakovom, praocima starozavjetnog naroda Božjega.
»I doći će s istoka i zapada, sa sjevera i juga, i sjesti za stol u kraljevstvu Božjem.« (Lk 13,29)
Time Isus kritizira preusko, nacionalističko tumačenje starozavjetne objave kod rabina njegova vremena koji su govorili da su Izraelci oni koji su prvi pozvani u mesijansko kraljevstvo.
Tako je moralo biti, ali ustvari će njihovom krivnjom biti drugačije.
Prvi će biti oni koje oni smatraju posljednjima: tj. uopće nedostojnima Božjega kraljevstva, a sami neće zaslužiti da u nj uđu.
Zadnju riječ će imati Božja presuda, a ne ljudsko mišljenje, zasluga ili pripadnost jednom određenom narodu.
»Tako: - kaže Isus – ima posljednjih koji će biti prvi, a prvih koji će biti posljednji.« (Lk 13,30)
Isus je bio znak Božje dobrote prema svima i tražio je da takav znak budu i njegovi vjernici. To znači da nitko nije već sada magijski spašen, a niti zauvijek isključen.
Život s Kristom donosi spasenje. A to je život samoprijekora, odricanja i ljubavi prema drugima. Uzak, ali jedino spasonosan put.
Zato se traži ne samo napor nego i prava borba na koju nas Spasitelj sokoli.
Nije dosta željeti i tražiti da uđemo kroz ta uska vrata u kraljevstvo Božje, nego taj ulazak treba sebi izboriti.
Od onih koji će željeti ući u Božje kraljevstvo mnogi neće uspjeti, jer Gospodin vrlo ozbiljno govori o onima koji će ostati »vani«. Ništa im neće pomoći kucanje na nebeska vrata, a ni poznavanje da su ga slušali dok je propovijedao po trgovima i da su čak s njime jeli i pili.
Takvima će Gospodin reći: »'Kažem vam: ne znam odakle ste. Odstupite od mene, svi zlotvori!' Ondje će biti plač i škrgut zubâ, kad ugledate Abrahama i Izaka i Jakova i sve proroke u kraljevstvu Božjem, a sebe vani, izbačene.« (Lk 13, 27-28)
Ove Isusove riječi ne odnose se samo na njegove suvremenike i sunarodnjake, nego iznad svega na nas kršćane danas koji smo sudionici njegovih obaju stolova: Božje riječi i nebeske hrane tijela i krvi Kristove.
Ništa ne koristi onima koji tvore zlo, jer takvi zaslužuju strašan naslov zlotvora i tešku osudu na vječne muke izvan kraljevstva Božjega. To prešutjeti značilo bi ne računati na jednu od temeljnih evanđeoskih istina koja vrijedi za svako pa i za naše vrijeme.
Stoga vjera u Krista od nas traži zalaganje, promjenu mentaliteta i života.
A to nije uvijek lako. Naša povezanost s Bogom traži odvažnost da usklađujemo svoj život sa zahtjevima koje on pred nas postavlja.
Zato sve životne teškoće trebamo prihvaćati kao Božje odgojne mjere prema nama. U tom Božjem odgoju vjernici steknu duhovnu mudrost koja uključuje unutarnji, religiozni mir i pravilan odnos prema Bogu i ljudima.
Prema tome pravi vjernici će se u svim životnim kušnjama osjećati kao »sinovi« koje Bog oslovljuje i koji moraju znati da tvrda stega, koju Otac primjenjuje na njih, služi za njihovo osobno dobro i spasenje.
»Jer, koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.« (Heb 12,6)
Trpljenja i kušnje nisu nipošto znakovi Božje srdžbe, nego dokazi njegove očinske ljubavi i brige prema svojoj djeci koju želi spasiti.
Spasenje ljudi glavni je i temeljni razlog zašto nam je Bog Otac darovao uz svoga Jedinorođenog Sina, Isusa Krista i njegovu majku Mariju za našu Majku i pomoćnicu. Bog nam je darovao Mariju za naše spasenje i za naše posvećenje.
A Marija nam pomaže iznad svega da sačuvamo netaknutu »vjeru u Boga«, onu vjeru koja nam je dana na krštenju i koja mora neprestano rasti i sazrijevati u nama u svim stadijima našeg kršćanskog života.
Također i mi kao i Marija moramo neprestano razmišljati u svome srcu »o istinama naše vjere«, odnosno trebamo biti otvoreni Riječi Božjoj i podložni njegovoj svetoj volji tako da bi naš svakidašnji život; osobni, obiteljski i društveni, bio uvijek u savršenom slaganju i u skladnoj dosljednosti s Isusovom porukom spasenja, s naukom Crkve i s primjerima svetaca.
Marija nam pomaže da vjera, kojom »dušom i srcem« pristajemo uz Boga i koju ustima ispovijedamo, postane djelotvorna u našem životu, odnosno da konkretnom ljubavlju prema Bogu i bližnjemu budemo svjedoci Isusa Krista u ovome svijetu koji iz dana u dan sve više srlja u vječnu propast i da budemo »kvasac« i »sol i svjetlo« na ovoj zemlji koja je zatrovana svakom vrstom grijeha i zla.
Ljubav, sloga, mir i radost nestali su iz duša i srdaca mnogih ljudi, a mjesto njih zavladali su u ljudima mržnja, nemir, tuga, nesloga, nepravda i žalost.
Ljudi se sve manje i manje osjećaju kao djeca Božja i braća i sestre međusobno i tako duh sumnje i neprijateljstva sve se više i više uvlači u pojedince i zajednice. Ako se tako bude nastavilo, onda se ne treba čuditi ako jednoga dana ljudi kao »bijesni psi« iz mržnje budu grizli jedni druge.
Većina naših obiteljskih ognjišta i mnogo mladeži zatrovani su smrtnim otrovom zmije paklenske, smrtnim otrovom bludnosti, nečistoće i nemorala.
Mnoge majke i očevi postali su zločinci i prave ubojice svoje vlastite djece, jer svake godine se ubijaju tisućama i tisućama nerođene djece u utrobama njihovih majki.
To su najveći zločini čovječanstva i krv te nerođene djece kao krv »nevinog Abela« viče pred prijestoljem Božjim za osvetom. Sam Bog će na dan suda tražiti život te djece iz ruku njihovih roditelja. To su zločini protiv naroda i Crkve, jer od te »bijele kuge« naš hrvatski narod izumire i s narodom Crkva. Ako se tako bude i dalje živjelo kao da Bog uopće ne postoji, onda se ne treba ni čuditi ako nas jednoga dana uopće i ne bude među stanovnicima i narodima ove zemlje zato što ćemo sami sebe uništiti.
Ne trebamo se bojati onih koji nas mrze i kleveću na sve strane širom svijeta kojekakvim megalomanskim izmišljotinama, nego naših jadnih i bijednih hrvatskih muževa i žena koji neće rađati djecu i koji ih ubijaju prije njihova rođenja.
Takvi ljudi i žene su pravi neprijatelji svojega naroda i Crkve u hrvatskom narodu.
A da nam se sve to ne bi dogodilo potrebno je da se obratimo Bogu i njegovu zakonu. I u braku se mora živjeti sveto i čisto kao pravi kršćani i prihvaćati djecu kao najveći dar i blagoslov Božji.
Marija nas kao majka neprestano poziva na obraćenje i molitvu.
Danas, nažalost, sve manje se moli u našim obiteljima, a sve više se vrijeđa Bog i sve što je Božje svetogrdnim i bogohulnim psovkama.
Zatim alkohol (pijanstvo) i droga razaraju naše obitelji i uništavaju mladež. Zato se nije ni čuditi što je toliko zlo zavladalo mnogim obiteljima i cijelim svijetom.
Kada se Blažena Djevica Marija ukazala u Fatimi u Portugalu 1917. za vrijeme prvog svjetskog rata, jasno je rekla da su ratovi kazna Božja ljudima i čovječanstvu zbog grijeha ljudi i da će zbog tih istih grijeha mnogi narodi svijeta potpuno nestati s lica zemlje. A što je najgore i najžalosnije Gospa je rekla kad je djeci (vidiocima) pokazala užas i strahote pakla, da najveći broj duša strovaljuje se u vječnu propast zbog grijeha bludnosti protiv 6. i 9. Božje zapovijedi, odnosno zbog grijeha nemorala i nečistoće izvan braka i u braku.
Čuo sam da je naš blaženi, uzoriti i sveti kardinal dr. Alojzije Stepinac, razmišljajući o tom strašnom Marijinu proročanstvu, teško uzdahnuo i sa suzama u očima rekao: Bojim se da te sudbina ne zadesi moj hrvatski narod zbog grijeha psovke, nemorala i ubijanja nevine djece.
A to isto i ja osobno govorim svima vama koji me ovdje danas slušate.
Marija kao »Majka Božja« i »Majka naša« danas govori svima nama da svaki onaj koji kaže da vjeruje u Boga, mora se odreći grešnog načina života i svih zavodljivosti »svijeta grijeha«, jer ne može se vjerom pristati uz Isusa Krista, Sina njezina, a ne promijeniti samu strukturu svojega bića i način svojega života.
Mi kršćani moramo odložiti »prijašnje ponašanje, stroga čovjeka, koga varave požude vode u propast« i obnavljati se »duhom svoje pameti« i obući »novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine« (Ef 4,20. 24).
Oni koji uz Krista prianjaju vjerom moraju živjeti Božjim životom i neprestano se obnavljaju i preobražavati u »novo biće« na sliku djece Božje, jer je Isus »kruh života« koji silazi s neba da bi dao život svijetu.
Stoga vjera, dar Božje milosti, preduvjet je da prihvatimo Isusa, Sina Božjega, kao živi kruh i izvor vječnog života u nama.
A u svemu tome će nam pomoći Blažena Djevica Marija, Majka Isusova, Majka naša i Majka Crkve, ako je budemo ljubili, štovali, častili i zazivali u pomoć u našim svakidašnjim životnim poteškoćama i nevoljama.
Amen!
Hvaljen Isus i Marija!
Čitanja: Iz 66,18-21
Ps 117 (116)
Heb 12,5-7. 11-13
Lk 13,22-30
Post je objavljen 14.09.2010. u 08:35 sati.