rujan, 2010 | > | |||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
27 | 28 | 29 | 30 |
SUBOTA – ČETVRTA VAZMENA NEDJELJA (Godina C) OBRAĆENJE POGANA I VJERA U SINA BOŽJEGA ISUSA KRISTA »Tko je vidio mene, vidio je i Oca« (Iv 14,9) Hvaljen Isus i Marija! Draga braćo i sestre! Na prvom je svome putovanju Pavao s drugima prešao s Cipra u Malu Aziju i zaustavio se u pizidijskoj Antiohiji. U tom gradu je apostol u sinagogi govorio o Kristu. Taj Pavlov govor podigao je veliku buru među Židovima koji su shvatili da bi primanjem Isusove nauke morali prekinuti sa Starim Zavjetom i svim njegovim tradicijama. Dogovoreno je da će apostoli slijedeće subote opet nastupiti u sinagogi. Oni Židovi i prozeliti koji su bili više željni pouke išli su za Pavlom i Barnabom, a valjda i kroz tjedan s njima razgovarali. Apostoli nisu mogli njima i nama ništa bolje preporučiti nego ustrajnost u milosti Božjoj. Pavlovo prvo misijsko putovanje Kristov je nauk pobudio veliko zanimanje u gradu tako da se slijedeće subote skupio gotovo sav grad. To je izazvalo veliku zavist kod onih koji su mislili da im na taj način izmiče tlo ispod nogu. Novi je Pavlov govor prouzročio da su se čule još i uvrede protiv Boga. »Kad Židovi ugledaše mnoštvo, puni zavisti psujući suprotstavljahu se onomu što je Pavao govorio.« (Dj 13,45) To je dalo Pavlu i Barnabi povod da su se posve odlučili poganima naviještati Božju riječ. »Nato im Pavao i Barnaba smjelo rekoše: „Trebalo je da se najprije vama navijesti riječ Božja. Ali kad je odbacujete i sami sebe ne smatrate dostojnim života vječnoga, obraćamo se, evo, poganima. Jer onako nam je zapovjedio Gospodin: Postavih te za svjetlost poganima, da budeš na spasenje do na kraj zemlje.« (Dj 13,45-47) Bio je to vrlo važan zaokret u razvoju posve Crkve. Ta će usmjerenost, poslije manjih razumljivih kolebanja, sasvim prevladati i Crkvu otvoriti svim narodima. Koliko je to bilo krivo Židovima toliko je razveselilo pogane. Sada su i oni imali pravo na Božju milost pa su novu vjeru prigrlili svi oni koji su imali barem malo smisla za duhovne vrednote. »Pogani koji slušahu, radovahu se i slavljahu riječ Gospodnju te povjerovaše oni koji bijahu određeni za život vječni.« (Dj 13,48-49) Sada se tek Židovi posve rasrdiše i podjariše sve koji su ih htjeli slušati i pomoći im protiv apostola. Tako su uz pomoć nekih uglednih žena, možda supruge poganskih poglavara grada, uspjeli Pavla i Barnabu protjerati iz svoga kraja. Po Isusovoj preporuci: »Oni pak stresu prašinu s nogu protiv njih pa odu u Ikonij. A učenici se ispunjahu radošću i Duhom Svetim.« (Dj 13,51-52) Tako se i mi osjećamo radosni što pripadamo Božjem narodu i njegovu stadu. To isto želimo svim narodima kao i to da se Božja vjernost iskaže u svim ljudskim naraštajima. Mi žarko želimo da svi ljudi upoznaju svojega Otkupitelja i Spasitelja Isusa Krista, Sina Božjega tako da bi u njemu i preko njega mogli upoznati Boga, Oca. Zato danas Gospodin dopunjuje pouku govorom o svojem sjedinjenju s Ocem kako bi učenici bolje shvatili da je On, iako druga osoba od Oca, ipak s Ocem jedno. Budući da su apostoli već prilično bili uvjereni u Isusovo božanstvo, on ih poučava toj istini, iako je znao da će Filip nastaviti postavljanjem svojih pitanja. Zato Isusov odgovor znači kao neki prijekor barem tom apostolu što je toliko vremena u njegovu društvu, a ipak ga još nije upoznao. »Filipe, toliko sam vremena s vama, i još me ne poznaš? Tko je vidio mene, vidio je i Oca.« (Iv 14,9) Jer zaista nitko Isusa pravo ne pozna tko u njemu ne vidi zajedničku mu s Ocem božansku narav, a prema tome i Oca. Stoga i Filip koji je toliko vremena živio s Isusom i neprestano ga »gledao« morao je preći preko vidljivog »znaka« njegove ljudske osobe i »spoznati« da je On Sin Božji i »vidjeti« da je Otac stvarno prisutan u Sinu da ga učini dionikom svoje moći. Svoje bitno jedinstvo s Ocem Isus dokazuje na dva načina: Ono što On govori ne kaže sam od sebe nego kako je čuo od Oca, i Otac po njemu čini svoja djela. Tako riječi i djela Isusova dokazuju da Otac boravi u njemu, da je On u Ocu i Otac u njemu. Kao što na više mjesta, Gospodin i ovdje traži da se vjeruje barem njegovim djelima koja su zapravo Očeva djela. »Riječi koje vam govorim, - kaže Isus -, od sebe ne govorim: Otac koji prebiva u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: Ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte.« (Iv 14,11) Isus želi da taj čin vjere bude izraz povjerenja i ljubavi u njega koji je s Bogom Ocem jedan Bog u jednoj te istoj božanskoj naravi. Kad je Gospodin spomenuo svoja djela koja dokazuju njegovo jedinstvo s Ocem, naviješta da će njegovi činiti još veća djela ako budu u njega vjerovali. »Zaista, zaista, kažem vam: Tko vjeruje u mene, djela koja činim, i on će činiti. I veća će od ovih činiti, jer ja odlazim Ocu. I što god zaištete u moje Ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu.« (Iv 14,12-13) Time Isus pokazuje da će njegovi imati tu moć i bez njegove vidljive prisutnosti, a ujedno da će im On kod Oca i od Oca posredovati tu moć. On jedini može to i sve što hoće posredovati kod Oca za nas, s Ocem ima zajedničku Božju narav, s nama ima zajedničku – u svemu osim u grijehu – ljudsku narav i kao Bog – čovjek jedini je posrednik između Oca i nas. A kako je s Ocem spojen Svetim Duhom ljubavi tako ta ljubav treba da i nas veže s njime. Ljubav se izražava povjerenjem i pouzdanjem kojim se njemu obraćamo za sve što želimo. To znači moliti u njegovo ime i onda sigurno postići. »Nek On bude naša Glava. Nek on bude naše oko da njime gledamo Oca. Nek on bude naš glas da njim govorimo Ocu. Nek on bude naša desnica da njom Bogu prinosimo našu žrtvu. On je naš pečat, znak ljubavi i svakog usavršenja. (...) Naša je ljubav dakle Krist.« (Ambrozije) Kolika je naša ljubav, očituje molitva u njegovo Ime po kojoj sve možemo. »Svijet ide naopako. Bit će bolje kad to budemo mi htjeli, to jest kad budemo htjeli moliti.« (Gratry) »Ako me što zaištete u moje Ime, učinit ću« govori i danas nama Isus. Amen! Hvaljen Isus i Marija! Čitanja: Dj 13,44-52 Ps 98 (97),1-4 Iv 14,7-14 |