Viatrix

31.01.2022., ponedjeljak

Muzil – zabranjeni poluotok

Muzil (Musil ili Mužilj) je poluotok na zapadnom dijelu Grada Pule. Rt Kumpar na poluotoku Muzil s južne strane i rt Proština na poluotoku Punta Kristo (Proština) sa sjeverne strane tvore Pulska vrata koja su ulaz u Pulski zaljev gdje se nalazi pulska luka. Poluotok Muzil ima površinu od 180 hektara. Za javnost bio je zatvoren 150 godina. Od 1856. godine kada je Pula određena kao glavna ratna luka Austro-Ugarske Monarhije bio je posjed austrougarske vojske, potom talijanske, jugoslavenske te na kraju hrvatske vojske koja ga je 2007. godine predala Gradu Puli (osim sjeveroistočnog dijela pod nazivom Fižela gdje je još stacionirana vojska).



Pohod na zabranjeni poluotok smo započeli pored plaže Valovine na sjevernom dijelu istoimene uvale. Krenuli smo makadamskom cestom uz zapadnu obalu uvale.



Prošli smo sa stražnje strane utvrde Ovine te došli do stepenica s kojima smo se spustili do šljunčane Ciklonske plaže u uvali Muzil.



Dalje smo nastavili po stjenovitoj obali koja je poznata kao Golubove stijene, koje se često krivo nazivaju Galebove stijene. Stariji talijanski naziv za te stijene je Grotte dei Colombi što u prijevodu znači Golubove stijene, a u špiljama i pukotinama se i danas gnijezde golubovi.



Nekoliko metara od ograde, koja je ograđivala nekadašnju vojnu zonu, nalazi se morska špilja dugačka nekoliko desetaka metara i završava šljunčanom plažom.



Ušli smo u bivšu vojnu zonu te nastavili puteljkom koji vodi kroz šumu hrasta crnike uz stjenovitu obalu.



Puteljkom smo došli do dijela obale na kojoj počinju litice do trideset metara visine. Na tom mjestu se nalazi mala uvala okružena je liticama koja se uvukla tridesetak metara u kopno.



Nastavili smo dalje puteljkom koji sada prolazi kroz mediteransku makiju i ubrzo stigli do nekadašnje obalne topovske baterije na rtu Muzil. Obalna baterija se sastojala od četiri topa (označeni kao top I, II, III i IV) koji se svaki nalazi na svojoj terasi na litici koja gleda na otvoreno more i fizički su odvojeni stijenama. Danas su ostala postolja na kojem su se nekada nalazili topovi. Ta se četiri topovska mjesta nalaze ispod puteljka. Prošli smo sva četiri, od topa IV do topa I, da odlučimo na kojem ćemo se spustiti.



Topovska mjesta označena kao top IV i III nemaju nikakvo stepenište dok top II i I imaju metalno stepenište.



Stepenište koje se spušta na topovsko mjesto označeno kao top II je u punom boljem stanju tako da smo se njime i spustili.



Sva četiri topovska mjesta su međusobno povezana tunelom do kojeg se spušta stepeništem.



Iz topovskog mjesta označenog kao top II spustili smo se u tunel. Došli smo do mjesta gdje se sijeku tunelske cijevi. Lijevo cijev vodi prema topovskom mjestu označenom kao top I, desno vodi prema topovskim mjestima označenim kao top III i IV, dok ravno tunelska cijev vodi u unutrašnjost poluotoka Muzil.



Prvo smo posjetili ostala tri topovska mjesta slijedećim redom: top I, top III i na kraju top IV.



Nakon što smo ih sve obišli, vratili smo se do sjecišta tunelskih cijevi te krenuli prema unutrašnjosti poluotoka Muzil. U tunelu se nalazi nekoliko prostorija koje su označene kao "HALA br. 2/2" i dr., a strelica pored koje piše "IZLAZ" često je označena na zidu tunela.



Još jedna zanimljivost u tunelu je označena kao "OSMATRAČNICA" prema kojoj vodi kružno stepenište sa stotinjak stepenica.



Na vrhu stepeništa se nalaze željezna vrata.



Prošli smo vrata, nastavili ravno te došli do čeličnih šipki s kojima smo se popeli u bunker s kojeg se pruža lijep pogled na otvoreno more.



Spustili smo se nazad čeličnim šipkama i prije nego što smo se spustili kružnim stepeništem, skrenuli smo lijevo u tunel i popeli se drugim čeličnim šipkama.



Ušli smo u još jedan bunker koji više nema otvora jer je zatvoreni betonom.



Vratili smo se nazad sve do oznake "OSMATRAČNICA" te krenuli u smjeru izlaza.



Tu nas je dočekalo stepenište sa stopedesetak stepenica.



Popeli smo se stepeništem te došli do širokog hodnika. Ravno se nalazi široko stepenište koje je ujedno iz izlaz.



Mi smo ipak skrenuli lijevo i hodnikom prošli pored stroja koji mi izgleda kao neka pumpa…



…te uskim stepeništem izašli iz na otvoreno.



Nakon kraćeg odmora nastavili smo ukopanom stazom, prošli jedan kraći tunel te se popeli stepenicama i stigli do područja oko utvrde Musil koja je izgrađena na najvišoj točki poluotoka Muzil (80 mnv).



Sama utvrda, koja se nalazila u obrambenom okrugu VII fortifikacijskog sustava grada Pule, je iz doba Austro-Ugarske Monarhije, ali je krug oko utvrde više puta nadograđivan.



Utvrda je dobro očuvana i moguće ju je cijelu obići, od prizemlja pa sve do krova.



Nakon obilaska utvrde Musil nastavili smo asfaltiranom cestom prema sjeveroistoku.



Prošli smo pored nekadašnjeg vježbališta i nogometnog igrališta te stigli do raskršća.



Na raskršću smo skrenuli lijevo, prošli kroz nekadašnju unutarnju kapiju te ušli u uže područje nekadašnjeg središta za obuku i odgoj vojnika (SOOV) Muzil Pula.



Stigli smo do kompleksa zgrada koje su udaljene oko 150 metara od nekadašnje unutarnje kapije i nalaze se s desne strane ceste. Tu se nekada nalazila kuhinja, restoran, kupaonica te više zgrada koje su služile kao spavaonice. U jednoj zgradi koja je najbliža cesti, nekada se nalazila kapela.



S druge strane ceste uočili smo uništeni spomenik.



Nastavili smo dalje cestom i nakon nekoliko metara skrenuli lijevo prema objektu u kojem su se nalazili trgovina, kantina, restoran...



S terase tog objekta se pruža lijep pogled na otočje Brijuni i na pulski lukobran kojeg je izgradila Austro-Ugarska Monarhija između 1910. i 1914. godine s ciljem obrane od neprijateljskih brodova te zaštite grada Pule od većih valova. Planirana dužina bila je 1.200 metara, a ostao je još 141 metar neizgrađenog dijela te nešto više od 250 metara je nedovršeno. Lukobran je širok sedam metara, a dubina do prirodne stijene, na kojoj je podignut nasip, iznosi od 20 do 36 metara. Procjenjuje se da su u lukobran ugrađene stotine tisuća kubika kamena i desetine tisuća kubika betona. Korijen lukobrana je na rtu Kumpar, a proteže se prema rtu Proština.



Vratili smo se na cestu, ali smo je opet napustili nakon nekoliko metara tako što smo skrenuli lijevo na cestu s kojoj smo došli do jednog prizemnog objekta. U objektu se nalazi kuhinja, velika sala (kao plesna sala) te prostorija s kaminom.



Izašli smo iz objekta kroz vrata na sjevernoj strani te se stepeništem spustili do ceste na kojoj smo skrenuli lijevo.



S desne strane ceste smo primijetili zanimljive kamenom zidane strukture.



Cesta završava kod nekadašnje zapovjedne, tj. centralne zgrade SOOV Muzil-a tlocrtnog oblika slova U. Zgrada je izgrađena 1939. godine. U zgradi se osim zapovjedništva, spavaonica i učionica nalazila ambulanta, brijač te dvorana koja je služila za predstave i/ili kao kino dvorana.



Od zgrade zapovjedništva smo krenuli stazom prema zapadu, prošli pored amfiteatra i skrenuli lijevo.



Puteljkom smo se spustili sve do stražarnice koja je izgrađena na bunkeru. Putem smo primijetili nekoliko objekata i više postolja za topove.



Vratili smo se nazad sve do amfiteatra koji je izgrađen u nekadašnjem kamenolomu.



Oko amfiteatra se nalazi nekoliko postolja za topove s pripadajućim podzemnim skladištima za municiju.



Popeli smo se do glavne piste koja je danas obrasla borovima, a nekada je služila za postrojavanje vojske. Stigli smo do zgrade zapovjedništva kod koje smo skrenuli lijevo na cestu koja je gusto prekrivena mladim borovima.



Cesta je postala teško prohodna pa smo skrenuli lijevo na puteljak koji prolazi pored dva joga (boćališta) i stražarnice.



Poslije smo skrenuli desno te se vratili do ceste koja ulazi u kružnu tvrđavu Maria Luisa koja se nalazila u obrambenom okrugu VII kao i utvrda Musil.



Utvrda Maria Luisa je najveća kružna pulska fortifikacija, a štitila je dio pulskog priobalja istočno od lukobrana.



Utvrda je očuvana, ali je dosta obrasla vegetacijom.



Nakon obilaska utvrde Maria Luisa odlučili smo napraviti krug oko nje u smjeru kazaljke na satu.



Pedesetak metara od ulaza u utvrdu primijetili smo jedan oštećeni spomenik.



Nastavili smo dalje puteljkom koji vodi oko utvrde i ubrzo stigli do objekta koji je služio kao osmatračnica tijekom pomorskih vojnih vježbi.



Nastavili smo dalje kružnim puteljkom i došli do ulaza u utvrdu Maria Luisa.



Dalje smo opet prošli pored stražarnice i dva joga te stigli na već spomenutu cestu koja je gusto prekrivena mladim borovima. Cestu smo napustili nakon nekoliko metara tako što smo skrenuli lijevo na puteljak koji završava na asfaltiranom igralištu.



Igralište polako "preuzimaju" borovi, ali su još vidljivi koševi i rukometni/malonogometni golovi.



Vratili smo se na cestu s kojom smo došli do raskršća s glavnom cestom, pored zgrade zapovjedništva. Na raskršću smo skrenuli lijevo. Opet smo prošli pored svih objekata između zgrade zapovjedništva i unutarnje kapije. Prošli smo kroz unutarnju kapiju i nastavili do glavne kapije koja je udaljena oko jedan kilometar.



Na toj dionici smo, s desne strane ceste, primijetili dva objekta od kojih je drugi, koji je ukopan, služio kao glavno skladište municije.



Izašli smo kroz glavnu kapiju, koja je još u funkciji, skrenuli desno i nakon petstotinjak metara stigli do uvale Valovine.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 8,43 km.


- 20:33 - Komentari (24) - Isprintaj - #

24.01.2022., ponedjeljak

Dva kupališta i dvije utvrde

Šetnju s kojom smo posjetili dva kupališta i dvije utvrde započeli smo na kupalištu Valkane.



Kupalište Valkane se nalazi u uvali Zelenika, a posjetili smo ga tijekom izleta Šetnja mornaričkom Pulom. Izgradila ga je vojska Austo-Ugarske Monarhije 1914. godine za svoje oficire. Kompleks je stradao prilikom bombardiranja u Drugom svjetskom ratu. Zanimljivo je porijeklo imena toponima Valkane. Najčešće vjerovanje nastanka tog imena je povezano s klaonicom koja se nalazila u obližnjem zaljevu Stoja. Vjeruje se da su zbog puštanja krvi iz klaonice u more dolazili morski psi te je dobilo ime po talijanskom nazivu Valle del Cane (Dolina Pasa). To je krivo tumačenje nastanka imena. Valkane su ipak dobile ime po talijanskom nazivu Valle delle Canne (Dolina Trstika). Nekada su na tom području rasle trstike u velikom broju.



Krenuli smo sjeverozapadnom obalom uvale Zelenika.



Nakon tristotinjak metara smo prošli rt i došli do obale uvale Stoja, na mjestu gdje se nekada nalazila prije spomenuta klaonica.



Nastavili smo dalje uz obalu sve do ulice Valdefora. Ulicom smo nastavili prema zapadu.



Nakon 250 metara smo napustili ulicu, kada se počinje udaljavati od obale. Skrenuli smo lijevo uz dječji park Zelenika.



Nastavili smo dalje stazom koja vodi uz obalu i nakon 250 metara stigli do ulice Stoje i dalje nastavili ulicom uz obalu sve do kružnog toka.



Kod kružnog toka smo ušli u kupalište Stoja koje se nalazi na istoimenom poluotoku zajedno s istoimenim autokampom. Toponim Stoja je navodno dobilo ime po nastambama koje su izgradili ribari iz naselja Premanture, Pomera, Banjola i Vinkurana jer im je bilo daleko navečer veslima se vraćati doma. Ribari su te nastambe nazivali stojnice.



Kupalište Stoja je svečano otvoreno 19. srpnja 1936. godine. Izgrađeno je po projektu arhitekta Enrica Trolisa Enrica Trolisa (Pula, 27. siječnja 1907. – Trst, 22. lipnja 1978.). Od 20. prosinca 2005. godine kupalište je zaštićeno kao kulturno dobro rješenjem Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture te upisano u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske.



Nastavili smo dalje obalom prema jugu, izašli iz kupališta Stoja i ušli u autokamp Stoja.



Uputili smo se prema najvišoj točki poluotoka Stoja (27 mnv) koji je prekriven borovom šumom.



Na tom mjestu je 1884. godine izgrađena utvrda Stoja koja se nalazila u obrambenom okrugu VII fortifikacijskog sustava grada Pule za vrijeme Austro-Ugarske Monarhije. Oko utvrde je vidljiv obrambeni jarak. Nekada su se u utvrdi nalazili disko klub (još je vidljiv natpis iznad glavnog ulaza) i restoran. Danas služi kao skladište autokampa.



Nastavili smo dalje prema zapadu do djela poluotoka koji nije prekriven borovom šumom i gdje je početak uvale Valovine u kojoj se nalazi ski-lift, vučnica za skijanje na vodi.



Najkraćim putem smo izašli iz autokampa. Na kružnom toku smo izašli cestom koja vodi prema sjeverozapadu, uz uvalu Valovine.



Prvom prilikom smo skrenuli lijevo na cestu koja prolazi borovom šumom. U toj šumi se nekada nalazio autokamp Valovine.



Asfaltirana cesta vodi uzbrdo i stiže do austrougarske utvrde Ovine iz kraja 19. stoljeća. Utvrda se nalazila, kao i susjedna utvrda Stoja, u obrambenom okrugu VII.



S krova utvrde se pruža lijep pogled na grad Pulu.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 3,84 km.


- 19:49 - Komentari (20) - Isprintaj - #

17.01.2022., ponedjeljak

Od Volma do rta i nazad preko Kaštelira

Volme se nalaze petstotinjak metara južno od kružnog toka u koji ulazi cesta Ž5119 (Prodol, D66 - Krnica – Šegotoći – Pavičin i- Kavran – Šišan – Ližnjan – Medulin – Pomer – Valbonaša - Pula) iz dva pravca (sa sjeverne i istočne strane) i cesta Ž5136 koja dolazi iz Premanture (s južne strane). Volme su jugoistočni dio naselja Banjole (Općina Medulin).



Na istočnom se rubu Volma nalazi crkva Majke Božje od Volmi (ili Volmah) iz 17. ili 18. stoljeća. To je jednobrodna građevina koja na pročelju ima preslicu s jednim zvonom. U unutrašnjosti crkve je oltar iznad kojeg se nalazi kip Majke Božje koji se nosi na pet kilometara dugoj procesiji od križa na ulazu u naselje Premantura (na početku Križnog puta iz 2013. godine) preko križnog puta pa sve do crkve Majke Božje od Volmi, koja nam je bila polazište i kraj izleta.



Od crkve smo cestom krenuli prema jugu. Na prvom raskršću smo skrenuli lijevo i nakon dvjestotinjak metara stigli do raskršća s cestom na kojoj se nalazi putokaz prema Gornjem Kamenjaku. Pored raskršća se nalazi zadnja, 14. postaja, prije spomenutog križnog puta.



Nastavili smo cestom prema Gornjem Kamenjaku i ubrzo smo stigli do 13. postaje...



...potom i 12.



Ubrzo smo došli do raskršća s makadamskom cestom koja vodi u Gornji Kamenjak i odakle dolazi križni put.



Na raskršću smo nastavili ravno asfaltiranom cestom koja vodi prema radarskom sustavu Monte Kope koji se nalazi na istoimenom brdu (57 mnv). Radarski sustav Monte Kope je sekundarni radar koji osigurava dvostruko pokrivanje zračnog prometa. Izgrađen je na mjestu nekadašnjeg vojnog radara i pušten je u operativni rad 24. svibnja 2016. godine. Nakon 250 metara smo stigli do raskršća na kojem smo skrenuli lijevo na makadamsku cestu.



Makadamska cesta prolazi uz uvalu Valmižeju te završava na proširenju koje služi kao parkiralište.



S južne strane proširenja je izlaz u uvalu Plasa od školja,...



...dok se na sjeverozapadu nalazi puteljak koji vodi uzbrdo.



Krenuli smo puteljkom sve do vrha brda (30mnv) s kojeg se pruža lijep pogled na uvalu Valmižeja, a u daljini se vidjela Učka pod snijegom.



Puteljak se dalje spušta prema Rtu od Volam.



Kako smo se približavali Rtu od Volam postaje vidljivo da je tu nekada boravila vojska.



Prvo smo uočili rov i obližnje stepenište oko kojeg su betonski zidovi.



Malo dalje je objekt s ravnim krovom,...



...dok je najbliže moru bunker koji je izgrađen iznad špičaste stjenovite obale Rta od Volam.



Na krovu bunkera se nalazi improvizirana drvena klupa na koju smo sjeli i uživali u pogledu koji puca na poluotok Kamenjak te na otočiće Fenoligu i Porer.



Prije nego što smo puteljkom krenuli nazad, primijetili smo još jedan veći rov koji gleda na sam ulaz u uvalu Valmižeja.



Vratili smo se puteljkom nazad do proširenja, nastavili nekoliko metara makadamskom cestom i skrenuli desno na puteljak koji ulazi u šumu.



Puteljkom smo došli do vrha brda Kaštelir (68 mnv) na kojem se nalazi bunker.



S krova bunkera pogled puca na sve četiri strane svijeta. Lijepo se vide otočići Porer i Fenoliga, poluotok Kamenjak, zvonik župne crkve sv. Lovre u naselju Premantura, križ na vrhu Teraškog brda, naselja Medulin, Pomer i Banjole, na grad Pulu i na druga udaljenija mjesta.



Ušli smo stepenicama u bunker, jedan od većih koji sam vidio u Istri.



Iz bunkera smo izašli kroz drugi prolaz na puteljak s kojim smo došli do objekta s ravnim krovom i više prostorija.



U objektu su vidljivi grafiti iz 80-tih godina prošlog stoljeća, doba kada je objekt služio Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA), možda kao spavaonice za vojnike koji su držali stražu u obližnjem bunkeru.



Nastavili smo dalje kroz puteljak zarašten vegetacijom s kojim smo stigli do puteljka koji dolazi iz pravca vrha brda Kaštelir.



Nastavili smo dalje puteljkom prema sjeveroistoku. Puteljak se lagano spušta, jednim dijelom i kroz borovu šumu, te izlazi kod usamljene kamene kuće koja se nalazi na području naziva Kunfini.



Nastavili smo dalje makadamskom cestom i nakon 150 metara stigli do raskršća s makadamskom cestom na kojoj je Križni put.



Skrenuli smo lijevo i uskoro prošli pored 10. postaje,...



...nastavili između izoranih polja,...



...prošli pored 11. postaje...



...te došli do raskršća s asfaltiranom cestom koja vodi na Monte Kope.



Skrenuli smo desno i istim putem došli do crkve Majke Božje od Volmi.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 6,34 km.


- 20:56 - Komentari (21) - Isprintaj - #

10.01.2022., ponedjeljak

Rašpor – povijesno središte Ćićarije

Na cesti Ž5014 (D44, Lupoglav – Ž5011) se nalazi naselje Rašpor a smješteno je u planinskoj dolini Ćićarije. Naselje administrativno spada pod Općinu Lanišće. Prema popisu stanovništva iz 2011. godine, Rašpor je imao 3 stanovnika.



Istraživanje područja naselja Rašpor započeli smo na cesti Ž5014 u sjeverozapadnom dijelu naselja.



Cestom Ž5014 smo krenuli prema jugoistoku u pravcu Lanišća i Lupoglava. Nakon 350 metara smo prošli pored mjesnog groblja Rašpor te nastavili sve do prvog zavoja.



Pored zavoja, s unutarnje strane, nalazi se Rašporski ponor (ili Jama kod Rašpora). Jama s više od 350 metara dubine te preko 5,5 km duljine ima status najvećeg speleološkog objekta na području Istre. Počela se istraživati sasvim slučajno 16. travnja 1922. godine kada se kraj Rašpora pokvario vojni kamion koji je prevozio talijanske speleologe iz tršćanskog kluba Commissione grotte della Societa alpina delle Giulie (CGSAG) koji su se vraćali s višednevnog istraživanja po Istri. Rašporski ponor je dva puta slovio kao najdublja jama na svijetu, doduše u oba je slučaja dubina krivo izmjerena. Prvi put 2. studenog 1924. godine s korigiranom dubinom od 381 metara koja je prvotno izmjerena 365 metara. Drugi put 24. kolovoza 1925. godine kada je izmjerena dubina od 450 metara. Tog dana se desila tragedija. Uslijed velikih padalina naglo se pojavila vodena bujica koja je bila kobna za Karla i Blaža Božića. Oni su bili članovi grupe od pet mještana iz Rašpora koji su pomagali istraživačima u istraživanju jame. Tijelo Blaža Božića je izvučeno iz jame 30. kolovoza, dok Karlovo nije nikada pronađeno.



Ulaz u jamu je ovalan i ukošen, slijedi stotinjak metara dug ulazni tunel koji silazi na dubinu od 60 m. Na kraju tunela započinje Velika vertikala duboka između 180 i 200 metara, a dalje slijedi strma kosina od vrlo uskih i zavojitih kanala s nizom bočnih odvojaka i suženja.



U Rašporski ponor, naravno, nismo ušli jer bez adekvatne opreme i iskustva u speleologiji nije pametno ući u ovu jamu. Cestom Ž5014 smo krenuli nazad prema naselju Rašpor, ponovno prošli pored groblja i na slijedećem raskršću skrenuli desno.



Pored raskršća se nalazi spomenik koji je podignut 26. srpnja 1964. godine povodom 20. godišnjice Prve oblasne konferencije AFŽ-a (Antifašistička fronta žena) za Istru, održane 22. i 23. srpnja 1944. godine u šumi Gozdac pored naselja Rašpor.



Nastavili smo ravno ulicom i nakon dvjestotinjak metara stigli do raskršća pored kojeg se nalazi jednobrodna crkva sv. Nikole.



Crkva sv. Nikole je izgrađena 1814. godine i ta godina je uklesana na kamenom nadvoju iznad glavnih ulaznih vrata. Crkva ima preslicu s jednim zvonom na pročelju. U crkvi je oltar iznad kojeg se nalazi pala svetog Nikole.



Nakon što smo napravili krug oko crkve vratili smo se na raskršće i krenuli prema istoku, uzbrdo, cestom koja je ujedno i biciklistička staza 517. Nekoliko metara od raskršća nalazi se poučna tabla na kojoj pišu informacije o biljci žuti encijan i Gradini Rašpor te je nacrtana i ruta do gradine.



Cesta ubrzo prelazi iz asfaltirane u makadamsku i nakon petstotinjak metara stiže do raskršća na kojem se nalazi pečat kontrolne točke Rašpor kružne obiteljske staze Marećica (otvorena 2021. godine, preporučeno polazište i krajnje odredište je naselje Račja Vas) i poučna tabla o biljci žuti encijan koja se nalazi i na grbu Općine Lanišće.



Žuti encijan ili žuti srčanik (Gentiana lutea ssp. Symphyandra) spada u rod biljaka sirištara (Gentiana) koje su dobile ime po ilirskom kralju Genciju iz plemena Labeata (posljednji ilirski kralj koji je vladao kraljevstvom Ilirije od 180. do 168. godine pr. Kr. iz mjesta gdje se danas nalazi albanski grad Skadar). Cvate žutim cvjetovima od srpnja do kolovoza i naraste do dva metra visine. Listovi su dugi do 30 cm i široki do 12 cm. Raste u alpskom i subalpskom pojasu. U Hrvatskoj, osim na Ćićariji, raste i u Gorskom kotaru, na Velebitu i na Biokovu. Branje žutog encijana je strogo zabranjeno jer je uvršten u Crvenu knjigu vaskularne flore Hrvatske kao ugrožena vrsta.



Kako smo se našli ovdje usred zime nema traga žutom encijanu, ako ga želimo vidjeti trebali bi se vratiti u ljetnim mjesecima.



Na raskršću smo skrenuli lijevo i napustili biciklističku stazu 517 koja skreće desno.



Nakon stotinjak metara smo stigli do dugog lijevog zavoja oko kojeg se nalazi nekoliko parcela omeđenih suhozidima (nekadašnjih vrtova). Najveću pozornost mi je privukla parcela s desne strane ceste koja se nalazi u ponikvi, a omeđena je ovalnim suhozidom.



Na tom mjestu dolazi do izražaja brdo Gradina (829 mnv) koje je prekriveno crnogoricom.



Nastavili smo dalje i ubrzo stigli do putokaza za lokalitet Gradina Rašpor i poučna tabla o lokalitetu.



Skrenuli smo desno na stazu koja vodi do vrha brda Gradina na kojem se nalaze ostaci rašporskog kaštela.



Brdo Gradina je imalo važnu stratešku važnost u prapovijesti pa je već tada bilo nastanjeno. Za vrijeme rimljana tu se nalazila utvrda koja je napuštena i srušena nakon pada Rimskog Carstva, iako je u njemu poslije bila bizantska straža. U franačko doba, najvjerojatnije oko 1000. godine, na brdu se izgradilo utvrđeno naselje s kaštelom. Izgrađen je bio kao tipični feudalni burg. Prvi put se spominje u 1264. godine kao Raspurch, Rastpurch, Ratspurch, Rasburg i sl kada je pripadao akvilejskim patrijarsima. Tada su u patrijarhovo ime upravljali gastaldi iz obitelji grofova Goričkih. 1394. godine Mletačka Republika je odredila Rašpor za sjedište istoimenoga kapetanata, tj. vojnog zapovjedništva koje je Istri trebalo jamčiti mir i sigurnost, posebice duž granice. Preko rašporskoga kapetana kapetanatom je upravljao mletački Senat. Rašporski kapetan je bio najviši vojni i politički autoritet područja i njemu se obraćalo za sva administrativna i pravna pitanja. Tijekom Rata Cambraiske lige (1507.-1517.) kaštel je bio dva puta osvojen i opljačkan. Osvojili su ga i opljačkali nadvojvodine snage koje je vodio Kristofor Frankopan te vojnici koje je predvodio tršćanski kapetan Nicolň Rauber. Tako da je 1511. godine zbog sigurnosnih razloga mletački rektor premješten u Buzet. Zadržao je titulu rašporskoga kapetana koji je bio sve do propasti Mletačke Republike jedan od najvažnijih rektora njezine uprave u Istri. Od tada kaštel počinje propadati. Rašporskom feudu su pripadala slijedeća naselja raštrkana po Ćićariji: Brest, Brgudac, Dane, Jelovice, Klenovšćak, Kropinjak, Lanišće, Male Mune, Novaki, Podgaće, Podgorje, Prapoće, Račja Vas, Slum, Trstenik, Vele Mune, Vodice i Žejane.



Danas su vidljivi zidovi ruševine glavne zgrade kaštela (22x32 m) izgrađene oko 1000. godine. Pretpostavlja se da su u gustom raslinju još skriveni zidovi pomoćnih zgrada, potporni dijelovi pokretnog mosta, stražarnice, staje i dr.



Nakon obilaska ruševina kaštela, istim putem smo se spustili do raskršća pored kojeg se nalazi Crkva sv. Nikole.



Na raskršću smo skrenuli desno i nakon pedesetak metara došli do objekta u kojem se nalazi izvor.



U objektu se nalazi stara metalna slavina…



…te dva otvora s metalnim vratašcima iza kojih se nalazi bazen s vodom.



S lijeve strane objekta se nalazi betonsko korito...



...iz kojeg voda otječe u potočić koji puni obližnje jezerce.



Vratili smo se nazad do raskršća te nastavili ravno.



Na prvom slijedećem raskršću smo skrenuli desno i ulicom, nakon stotinjak metara, stigli do ceste Ž5014 i mjesta s kojeg smo započeli istraživanje.



Karta Rašpora s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 4,22 km.


- 20:17 - Komentari (22) - Isprintaj - #

03.01.2022., ponedjeljak

Između dva krova

Izlet između dva krova većinom prolazi, uzvodno, uz rijeku Pazinčicu. Početak je kod Pazinskog krova koji smo posjetili tijekom izleta Od ponora do krova i nazad, dok je kraj kod Zarečkog krova.



Od Pazinskog krova (polupećina i tri metra visoki slap na rijeci Pazinčici) popeli smo se drvenim stepenicama s kojima smo došli iznad slapa.



Iznad slapa se nekada nalazio mlin obitelji Ladavac. Pored staze su vidljivi ostaci nekadašnjeg mlina.



Nastavili smo stazom 713, uzvodno lijevom obalom Pazinčice.



Na više mjesta smo primijetili razne udubine i kanale u stijeni koji daju naslutiti da su se na tom području nalazilo sustav brana koje su dovodile vodu na mlinove.



Staza dalje nastavlja kroz šumu i ubrzo stiže do ostataka Tomažinovog mlina koji je bio u vlasništvu obitelji Brajković s nadimkom Tomažin.



Tomažinov mlin je bio posljednji aktivni mlin na rijeci Pazinčici. S radom je prestao šezdesetih godina dvadesetog stoljeća.



Pored Tomažinovog mlina se nalazi jezerce poznato pod imenom Tornina koje se spominje pod tim imenom još početkom 18. stoljeća u pazinskim matičnim knjigama. To jezerce je formirala brana koja je nekada bila drvena. Krajem Drugog svjetskog rata, zatvorenici iz obližnjeg Pazinskog kaštela su izgradili novu betonsku branu koja je i danas vidljiva. Osim Tomažinovog mlina, branu je koristio i mlin koji je pripadao obitelji Hrastić i nalazio se malo nizvodnije.



Nastavili smo dalje stazom i ubrzo stigli do asfaltirane ceste na kojoj smo skrenuli lijevo.



Na drugu stranu rijeke Pazinčice prešli smo pedeset metara dugačkim mostom Svetog Jožefa, koji se ponekad naziva Napoleonov ili Francuski most jer je izgrađen početkom 19. stoljeća za vrijeme francuske vlasti u Istri (1805.-1813.). Most je oštećen 1993. godine prilikom vodene bujice koja ga je pomakla desetak centimetara te je kasnije saniran tako što je učvršćen betonom. Potom je proširen, a 2012. godine je završena sanacija na kamenom pročelju mosta.



Kada smo prešli most, ušli smo u zaseok Rijavac te primijetili, s desne strane, kameni stup na kojem se nalazi Isus na križu s uklesanom 1891. godinom.



Na prvom slijedećem raskršću smo skrenuli desno na makadamsku cestu.



Makadamska cesta prelazi preko malog mosta koji premošćuje potok Brestovicu, prolazi uz poslovnu zonu Vela Vala i na kraju završava na raskršću s asfaltiranom cestom.



Na raskršću smo skrenuli desno na asfaltiranu cestu. Cestom smo prešli preko rijeke Pazinčice pedeset metara dugačkim mostom Dušani koji je nazvan po obližnjem zaseoku Dušani. Nakon nekoliko metara smo skrenuli lijevo na šumski puteljak.



Puteljak prolazi kroz šumu uz lijevu obalu rijeke Pazinčice.



Na nekim mjestima je vidljivo da je tuda prolazila starija kamena cesta.



Na jednom dijelu smo naišli na razbacane kamene blokove. Kao da ih je razbacao div Dragonja kada je orao brazdu po kojoj danas teče rijeka Pazinčica. Da li je sila prirode razbacala te gromade ili se na tom mjestu nekada nalazio kamenolom? Na to pitanje nisam našao odgovor.



Nastavili smo dalje i ubrzo stigli do Zarečkog krova.



Zarečki krov je dobio ime po obližnjem naselju Zarečje. Lokalitet je pećina koja podsjeća na krov s kojeg rijeka Pazinčica pada u jezero skoro deset metara dubine i stvara desetak metara visok slap. U pećini se nalazi penjački smjer "Zmija" koji uključuje penjanje po njenom stropu i slovi kao najteži u Hrvatskoj.



Karta s posjećenim lokacijama.



Dužina rute 3,25 km.


- 19:35 - Komentari (27) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

< siječanj, 2022 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (4)
Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (5)
Prosinac 2021 (4)
Studeni 2021 (5)
Listopad 2021 (4)
Rujan 2021 (4)
Kolovoz 2021 (5)
Srpanj 2021 (4)
Lipanj 2021 (4)
Svibanj 2021 (5)
Travanj 2021 (4)
Ožujak 2021 (5)
Veljača 2021 (4)
Siječanj 2021 (4)
Prosinac 2020 (4)
Studeni 2020 (5)
Listopad 2020 (4)
Rujan 2020 (4)
Kolovoz 2020 (5)
Srpanj 2020 (4)
Lipanj 2020 (5)
Svibanj 2020 (4)
Travanj 2020 (4)
Ožujak 2020 (5)
Veljača 2020 (4)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (5)
Studeni 2019 (4)
Listopad 2019 (5)
Rujan 2019 (4)
Kolovoz 2019 (4)
Srpanj 2019 (5)
Lipanj 2019 (4)
Svibanj 2019 (4)
Travanj 2019 (5)
Ožujak 2019 (4)
Veljača 2019 (4)
Siječanj 2019 (5)
Prosinac 2018 (4)
Studeni 2018 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Karta s lokacijama i rednim brojevima izleta

E-mail

Popis izleta